Braća Konta o umjetnosti, odrastanju uz slavnog oca i najvažnijim ženama u njihovim životima: "One su nam najveća podrška"

U zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici na broju sedam nalazi se prava mala umjetnička oaza – Memorijalni atelje Josipa Konte, smješten u preuređenom industrijskom prostoru iz davne 1888. godine. Konta ga je, uz pomoć sinova Ivana-Josipa (53) i Marka (50), obnovio vlastitim sredstvima i u njemu stvarao sve do svoje smrti 2023. godine. Danas, međutim, taj prostor više nije "samo atelje umjetnika". Postao je memorijalni atelje i radna baza za sustavno sređivanje i dokumentiranje njegove ostavštine, zahvaljujući čemu na vidjelo izlazi i dio opusa koji publika dosad nije upoznala.

Konta je za života vodio brigu o vlastitoj arhivi te je, uz potporu obitelji, izrađivao kataloške materijale, no dio radova ostao je pohranjen i netaknut, poput skica i crteža koji sežu još u vrijeme dok je bio u Školi primijenjene umjetnosti i Akademiji, ulja na platnu i pastela koji nikad nisu bili izloženi, kao i unikatnih gipsanih skulptura koje danas dopunjuju sliku njegovih ciklusa i stvaralačkog procesa. Otkriveni su dodatni pjesnički rukopisi, tekstovi koji u motivima i simbolici korespondiraju s njegovom likovnom umjetnošću, i radi se na njihovu uredničkom sređivanju i pripremi za objavljivanje. Iza tog projekta stoje Josipovi sinovi, braća Konta, koji su nas uveli u svijet svog oca uz kojeg su odrastali.

Čuvari umjetnosti

"Igram više uloga u životu. Profesionalno, ponekad sam inženjer, ponekad sam ljubitelj umjetnosti… Zapravo, umjetnost je nešto što nas je odredila i duhovno, i emocionalno, i intelektualno", govori nam Ivan-Josip, po struci inženjer građevine. "Umjetnost nas je odhranila, školovala", kaže, objašnjavajući kako danas osjećaju i svojevrsnu odgovornost prema ocu i njegovu nasljeđu. "Imamo misiju da ne dozvolimo da ta umjetnost nestane u prostoru i vremenu", napominje Ivan-Josip.

I njegov mlađi brat Marko, također inženjer građevine, bavi se inženjerskim poslovima posljednjih deset godina, od projektiranja do nadzora i vještačenja, a odrastanje uz oca umjetnika i na njega je ostavilo trag. "Obojica smo odrasli u ateljeu, gledali smo kako radi. Ali moj umjetnički put bio je više vezan uz glazbu. Od malena sam svirao violinu, završio sam glazbenu školu, svirao u orkestrima i kvartetu", nabraja Marko.

Središnje mjesto njihove priče zauzima otac, kojeg opisuju bez idealizacije, ali s dubokim poštovanjem. "Bio je brižan otac. Ali s druge strane, imao je tu umjetnost u sebi i često je ‘lutao’ u svoje svjetove", prisjeća se Ivan i dodaje da živjeti od umjetnosti nije bilo jednostavno, što su u potpunosti shvatili tek kasnije. "Tek kad smo počeli sami zarađivati, shvatili smo koliko je bio velik borac… I kroz koje je frustracije morao prolaziti. Mi smo s njim dosta bili povezani. Iako nije bio strog, imao je jasnu roditeljsku intuiciju i znao je prepoznati kada bismo otišli u krivom smjeru i na vrijeme nas korigirati… Danas sam mu zahvalan na tome", priznaje Ivan.

Posebno emotivno govore o posljednjem desetljeću njegova života, kada su kao odrasli ljudi uspostavili dublji odnos s njim. "Otvorili smo neke prostore intenzivne komunikacije i to je ispala jedna jako lijepa satisfakcija, da smo s ocem proveli kvalitetno vrijeme zadnjih desetak godina", dodaje Marko.

Iz tih odnosa proizašla je i ideja o memorijalnom ateljeu. "To je bio prirodan tijek događaja", objašnjavaju. "Prostor u kojem je stvarao pretvoren je u mjesto koje čuva njegov opus i energiju i vrijedi ga ponuditi svijetu jer zaslužuje prostor koji sadrži njegovu stvaralačku energiju", kaže.

No, proces očuvanja nije jednostavan. Suočeni su s velikim brojem radova koji nikada nisu bili javno prikazani. "Pronašli smo puno materijala koje nismo imali na radaru; crteže, skice, pjesme… Sad to sve treba katalogizirati, dati im ime, prezime i mjesto u vremenu", govori Ivan.

Braća su jasno podijelila uloge kako bi taj proces bio održiv i svatko radi ono što najbolje zna, kažu. "Ivan je zadužen za katalogizaciju, prezentaciju i komunikaciju, dok sam ja zadužen za operativu, od nadzora lijevanja umjetnina u bronci do tehničke kontrole", pojašnjava Marko.

Radovi Josipa Konte zbog svoje osjetljivosti rijetko izlaze iz okvira ateljea jer su unikatna djela u gipsu dodatno oslabljena zagrebačkim potresom i s njima se mora vrlo pažljivo rukovati. Izložbe je zato moguće organizirati uglavnom s brončanim skulpturama, koje su ujedno i Kontin odredišni materijal. Upravo su takvi radovi tijekom više godina bili predstavljani u dvama lošinjskim hotelima koji su pokazali istinski afinitet prema umjetnosti, na čemu su im zahvalni. "Kultura je identitet i turistima daje višu razinu doživljaja Hrvatske. A u Zagrebu atelje često posjećuju ljudi iz raznih dijelova svijeta, osobito oni koji traže manje razvikana mjesta i istinski su zaljubljenici u umjetnost", ponosno ističu. Atelje je otvoren za javnost uz prethodnu najavu, a posjeti se organiziraju kontrolirano radi zaštite umjetnina.

U cijeloj priči posebno mjesto zauzima i njihova pokojna majka Marija, bez koje, kako kažu, mnogo toga ne bi bilo moguće. "Ona je držala četiri kuta kuće i bez nje ne bi bilo ni umjetnosti. Radila je u računovodstvu jedne firme i u jednom trenutku imala dva sina u pubertetu i muža umjetnika i sve držala na okupu. Nije bila umjetnica, ali je vjerovala u oca koji svoje stvaralaštvo nije podređivao tržištu. Bila mu je velika potpora i stvarno ga je voljela, baš kao i on sve nas. Ali njegov pogled na život potpuno se promijenio kada je dobio unuke. Prije njih, njegov stvaralački opus bio je sumorniji, ali kada je postao djed, u njegovim su se radovima otvorili i svjetliji tonaliteti i više životne vedrine. I on i mama bili su posvećeni unucima i bili su tu za njih, mogli smo računati na njih kad god je trebalo", govore sa smiješkom Ivan i Marko.

Najvažnije žene u životu

I u njihovim životima supruge zauzimaju posebno važno mjesto, što braća ponosno ističu. Ivan je u braku s inženjerkom agronomije Anom Konta (44), s kojom ima kćer Doru (15) i sina Jakova (11), a s djecom već godinama trenira grappling u kultnom MMA Ban Teamu u zagrebačkoj Dubravi. Marko je u braku s farmaceutkinjom Ivanom Konta (50), s kojom ima kćer Brunu (19). “Djeci želimo ostaviti potpunu slobodu da pronađu vlastiti put”, kažu sa smiješkom. Jedan snažan umjetnički opus u obitelji već je veliko nasljeđe, a djeci želimo da izaberu ono što ih istinski zanima." Braća pritom ističu i koliko im znači podrška supruga. "Supruge su nam najveća podrška u životu i uz nas su i u ovom zahtjevnom procesu brige o očevoj umjetnosti, na čemu smo im neizmjerno zahvalni."

Domove im krase očeve umjetnine koje je za njih pažljivo odabrala majka. "Ona je birala komade koje nam je poklanjala i inzistirala da budu u našim domovima – što ćemo dobiti mi, što naša djeca, a što supruge", smiju se. Osim umjetnina, od roditelja su, kažu, naslijedili i fizički izgled, ali i karakterne osobine. "Ja imam sijedu kosu posljednjih petnaest godina i ljudi misle da sam ja stariji brat. A takva je bila i naša mama, ona je posijedila s 25 godina, to je valjda genetika s njezine zagorske strane. Rodom je bila iz Marije Bistrice gdje trenutačno radim na uređenju obiteljske kućice u koju bih se jednog dana volio preseliti, a na tamošnjem groblju počivaju i ona i otac", govori Marko. "Zaokupiran sam obnovom tog objekta i to mi je gušt. Volim Zagorje, super mi je tamo. Odlučio sam vratiti obiteljsku ostavštinu u život i volim proučavati našu obiteljsku povijest", napominje.

Građevinski poslovi nisu mu strani jer je deset godina bio vlasnik građevinske tvrtke. "To me u jednom trenutku iscrpilo, radio sam od jutra do mraka te odlučio to presjeći i posvetiti se inženjerskom radu. Danas radim na projektima obnove i sanacije objekata kulturne baštine te na sudskim vještačenjima", otkriva.

Simbolično prstenje

Na njegovoj i Ivanovoj ruci nalazi se identično prstenje koje krasi logo obitelji Konta koji su sami osmislili. "Bilo je kriza u našoj obitelji, što financijskih, što moralnih, stvari ponekad ne idu kako ste zamislili i zato smo uz pomoć prijatelja dizajnirali naš logo koji je star više od dvadeset godina i odlučili smo ga otisnuti na prstenje. Dovoljno je da ih pogledamo pa da se osjećamo sabranije i čvršće. Logo se sastoji od četiri segmenta preuzetih iz očevih djela, iz jedne skulpture, dviju slika i kipa Isusa Krista koji se nalazi ispred crkve u Lištanima pokraj Livna, očeva rodnog mjesta. Nisam inače nikad bio ljubitelj nakita, ali danas, ako ga skinem, imam osjećaj da mi nešto nedostaje", priznaje Ivan.

Veliku ulogu u njegovu životu igra i glazba kojom se bavi u slobodno vrijeme. "Glazba mi je važan dio života i sa svojim dugogodišnjim prijateljem još iz vojske, koji djeluje pod umjetničkim imenom Gale Elag, radim na produkciji njegovih autorskih djela. U pripremi su tri albuma, među njima i jedan na latinskom jeziku. On stvara glazbu, zajedno radimo na stihovima, a dosadašnji demo materijali sada ulaze u ozbiljniju produkcijsku fazu", zaključuje Ivan Konta.