Damir Fabijanić autor je divne izložbe, njegove fotografije skrivaju ružne zagrebačke skele: "Projekt sam posvetio unuci Gai"

Oku ne baš privlačne skele s brojnih gradilišta diljem grada, od kojih su stanovnici Zagreba odvraćali pogled, odnedavno se promatraju s užitkom. Za promjenu, ili bolje rečeno za upečatljiv estetski pečat bezličnim skelama, zaslužan je istaknuti fotograf Damir Fabijanić. Ono što je bilo sivo, prazno, podređeno isključivo funkciji obnove potresom oštećenih pročelja zgrada, postalo je jedinstven izložbeni prostor na otvorenom.

Ukratko, umjetnik specijaliziran za arhitektonsku fotografiju i fotografiranje pejzaža ovih je dana na trinaest zagrebačkih lokacija dao postaviti 70 fotografija velikog formata i preobrazio ih u „izlog” ljepote uhvaćene fotoaparatom. Ako pogled u umjetnički svijet Damira Fabijanića, izložen na originalan način, nije razlog da se dulje zadržimo pred skelama u srcu grada, ne znamo što jest. Autor brojnih samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (konceptualni je autor hrvatskog paviljona na EXPO-u 2005. u Japanu) postavili smo nekoliko pitanja o izložbi kojom je osvojio sugrađane.

Na skelama na desetak zagrebačkih lokacija poglede privlače vaše fotografije velikog formata.O kakvoj se izložbi radi?

“Postavljeno je točno 70 fotografija (velikih formata 2x4 m i 3x6 m) s obzirom na to da ću ove godine imati 70 godina, to je izbor od četiri puta više snimljenog materijala. Postavljene su na 13 lokacija muzejsko-galerijskih institucija (MUO, Hrvatski povijesni muzej, Mimara, Klovićevi dvori, Hrvatski muzej naive...), javnih institucija (HAZU, Hrvatski glazbeni zavod, Državni ured za reviziju...) i na zgradu policije! Dodajmo i to da sam Zagreb snimao od samog početka pa do kraja 2024. godine na kolor negativ filmu, dakle analogno.”

Kako ste došli na tu ideju?

“Moj sin Bartol, povjesničar umjetnosti, zafrkavao me da sam već dosadio s mojim (obožavanim) kvadratnim formatom fotografija. Tako sam odlučio snimati na filmu od 2 kvadrata 6x6 cm, tj. 6x12 cm. Zbog sporosti takvog snimanja (sve je na stativu i smireno), odlučio sam konačno snimiti Zagreb na način kakav jest – ni predivan, ni ružan. Uz elegičnost, koja je karakteristika izabranog načina snimanja, veliku pažnju posvetio sam području mog djetinjstva (rođen sam u Tomašićevoj ulici), iako sam pokazao i cijeli grad. Također sam pokazao i detalje njegove suvremenosti: fotografija bazena na Šalati izgleda kao da je snimljena prije 50 godina, a na 2024. Odlučio sam cijeli projekt posvetiti nasljednicima, u ovom slučaju unuci Gaiji (kćeri drugog sina Tina), kao uspomenu na jedno teško razdoblje Zagreba nakon potresa. Na svakoj lokaciji postavljene su ploče s QR kodom koji su poveznica na informacije o lokaciji i fotografijama. Ovo je usput i moja mala zafrkancija na uobičajeni nepotizam u našem društvu, a trajat će do kraja kolovoza. Nadam se da će prošireni izbor fotografija uskoro izaći u knjizi.

Što vas po pitanju obnove (i posvuda postavljenih skela) raduje?

Prvi dio odgovora sama je činjenica da sam izložbu odlučio postaviti na (inače dosadnim) plohama skela s tkaninom zgrada u obnovi. Veseli me što sam neizbježan čin obnove uspio učiniti ljepšim i zanimljivijim. Veseli me i to da treba pretrpjeti svu tu gužvu što prije, da nam nasljednici uživaju u uređenom Zagrebu. Za realizaciju sam dobio sjajne odazive (i pomoć!) institucija i izvođača na lokacijama postava.

A što vas iritira?

Žao mi je što je premalo ovakvih “veselja” u našem gradu, jednako kao što je i previše zatvorenih lokala. Shvatio sam i to da sam na administrativni dio izložbe potrošio dvaput više vremena nego na kreativni (potrebna traženja suglasnosti), iako moram priznati da je administracija grada djelovala efikasno unutar postojećih krutih pravilnika. No to je boljka cijelog društvenog uređenja, o čemu se premalo razmišlja. Također mi je žao što su neke sjajne lokacije otpale zbog nerazumnog odbijanja suglasnosti (javnih) institucija i izvođača.