Damir Karakaš o likovnom stvaralaštvu: "Zbog svojih spaljenih crteža godinama sam tugovao" 

Književnik, glazbenik i likovni umjetnik Damir Karakaš svoj prepoznatljivi rukopis ne gradi samo riječima. Nova monografija donosi presjek njegova crtačkog stvaralaštva - od ranih radova koje je kao dijete 'izlagao' u šljiviku i opusa iz devedesetih pa do najnovijih crteža, otkrivajući manje poznatu, ali jednako autentičnu stranu njegova umjetničkog svijeta.

Što vašu publiku očekuje u monografiji 'Crteži' i kakav ste svijet njome željeli predstaviti?

- Monografija, koja je nedavno izašla u izdanju Oceanmora, okuplja crteže iz nekoliko faza i razdoblja: 'Rani crteži' (1991. - 1994.); 'Portretne studije književnica i književnika' (2023. - 2024.); 'Zagrebačko-brinjski crteži' (2024. - 2025.) i 'Novi crteži' (2025. - 2026.). A kao i u mojim romanima, pričama, dramama, tu susrećemo ruralne i urbane motive, bestijarij domaćih životinja, medvjede i jednoroge, anđele i vragove, vojnike i časnike, nevina lica i zločince - čitavu galeriju grotesknih likova koji žive među nama ili u nama.

Književnost je dosad bila u prvom planu, no ova monografija pokazuje koliko je važan i vaš likovni rad. Zašto ste odlučili upravo sada objediniti svoje crteže?

- Crtao sam još od najranijeg djetinjstva, a prve izložbe imao sam u voćnjaku, jer sam kao dječak svoje radove vješao po stablima - izgledalo je kao da su šljive rodile slike. No, već kao srednjoškolac objavljivao sam crteže i karikature u novinama diljem tadašnje Jugoslavije, među ostalim u zagrebačkom Vjesniku i beogradskom Ježu. Jedan crtež objavljen mi je tada čak i na Kubi. Sad mi se učinilo da je vrijeme da sve to skupim u monografiju, ali teško bih sve to uspio da nije bilo povjesničara umjetnosti Nevenke Šarčević i Frane Dulibića.

Prepoznajete li povezanost između načina na koji pišete i načina na koji crtate?

- Crtanje i pisanje, sve je to isti cilj, samo s različitim sredstvima.

Što vam crtanje omogućuje izraziti, a što književnost ne može?

- Pisanje i crtanje za mene su prije svega dva blisko povezana načina bilježenja i razumijevanja svijeta koja se mogu odlično nadopunjavati, što ja pokušavam i činiti, koliko uspješno, neka ljudi zavire u monografiju ili pročitaju neku moju knjigu. Općenito, živimo u vremenu kada nam je umjetnost potrebna kao neka vrsta mentalne higijene i nije dobro da nam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.

U monografiji su okupljeni radovi nastali tijekom više od tri desetljeća. Kada danas gledate svoje rane crteže iz devedesetih, prepoznajete li u njima sebe kakvi ste danas?

- Naravno da prepoznajem. Inače, moram ovdje spomenuti jedan za mene bolan detalj. Prije mojeg odlaska u Pariz, gdje sam živio sedam godina, imao sam veliku izložbu u Splitu, ali gotovo svi radovi koje sam dotad stvorio završili su u vatri kada je baka mojeg prijatelja odlučila očistiti splitski tavan na kojem su bili pohranjeni. Spašeno je samo sedam crteža. Godinama sam tugovao zbog toga. Morao sam sve početi ispočetka. Ipak, crtanje nisam nikada napustio, strpljivo sam mu se vraćao usporedno s književnim radom, gradeći novi opus nakon gubitka onoga ranog. Sad je sve opet došlo na svoje mjesto.

Je li crtanje za vas predah od pisanja ili su to dva ravnopravna načina promatranja svijeta?

- U objema se disciplinama oduvijek vodim mišlju Henrija de Toulouse-Lautreca da umjetnik treba biti olovka svojih dana.