Damir Sokić: "Umjetnički čin je herojski trag jer svjesno pogibaš sa svakim svojim djelom"

Damir Sokić (Nova Gradiška, 1952.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1986. do 1993. živio je i radio u New Yorku. Od 1999. do 2019. bio je profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Izlaže od 1976. godine u Hrvatskoj i inozemstvu, a za svoj je umjetnički rad višestruko nagrađivan, među ostalim godišnjom Nagradom Vladimir Nazor 2014. godine. Na izložbi „Tragovi za budućnost” predstavlja se radom „Crna kocka + Pismo” iz 2023. godine.

Što za vas osobno znači ostaviti trag?

- Trag je tvoje misteriozno prisustvo. Kod umjetnika je to osviješteni i namjerni čin i drugačiji je to trag i kad je utkan u tepih stada. Malo je onih koji ga vide. Dubok je onoliko koliko si ga u stanju vidjeti, a takvih je jako malo. Ovdje pogotovo vrijedi ona „Manje je više”. Umjetnički čin je herojski trag jer svjesno pogibaš sa svakim svojim djelom. Jedno djelo je tek jedan kadar vječne bitke za bolji svijet. Pogledajmo današnju sliku svijeta. Gubimo, pa što onda, pa nije li slika borca jača od slike bojnog polja...

Čemu se u budućnosti umjetnosti najviše veselite, a što biste najradije ostavili iza nas?

- Umjetnost dolazi uvijek iz budućnosti u nepredvidljivom trenutku i nepredvidljivo dugo traje. Često umjetničku pojavu dobronamjerno, s pijetetom, onako zasluženo poetski uspoređujemo, čak nazivamo kometom i time pokazujemo da ništa ne razumijemo. Umjetnost nije na nebu, tu je, među nama živima, brine o nama bezbrižnim idiotima. Izmislili smo seizmograf, treba ga znati čitati, zamislite što umjetnost sve navješćuje. Treba je znati čitati, a ratio vam je nedovoljan, tek je invalidski štap.

Iza sebe bih rado ostavio vjeru da se može svijet učiniti boljim. Konkretno, ovdje gdje živimo, za početak reći onima koji vladaju nama da su idioti i da nisu vječni i da će ispariti bestraga. Nadam se uskoro ili barem za moga života. Želim da ih zamijene bolji u svemu. Drugi će umjetnici nastaviti vjerovati i sumnjati, nadam se bolje od mene.

Što biste voljeli da vaš rad za 20 godina govori o vremenu u kojem je nastao?

- Istinu. Moju istinu. Jedinu u koju vjerujem. Gotovo pa da sam uvjeren da slušača tada više neće biti. Buka je zaglušujuća već sada, a i bubnjići su postali neosjetljivi na suptilne tonove. Bojim se da je dvadeset godina vrlo optimistična pretpostavka u vrijeme razarajuće inercije gluposti i pohlepe i već sada teturajućih zombija kakve nam serviraju u kasne sate za laku noć. Bojim se da ni plameni kistovi tada neće biti dovoljni da ugriju srca. Sada je vrijeme.