Naša glazbenica govori o novom albumu, koncertu, arhitekturi koja joj je struka i otkriva što je inspirira i nadahnjuje

Nije prvi put da kreativnost 39-godišnje zagrebačke kantautorice Sare Renar i uvijek aktualnog zagrebačkog Kulturno informativnog centra surađuju, no njezin nastup 8. travnja na otvorenju izložbe "Zemlja zabrane" nadahnute zabranom Umjetničke grupe Zemlja tridesetih godina prošlog stoljeća – čiji su osnivači bili slikar Krsto Hegedušić i arhitekt Drago Ibler – izdvaja se od ranijih suradnji. Zašto, pojasnila nam je sama glazbenica, inače arhitektica koja je svoj višeznačajni, vizualno moćni umjetnički svijet prije 13 godina počela graditi u glazbi.

Kako je došlo do suradnje sa zagrebačkim KIC-om?

"Kustosica je tražila prigodnog glazbenog umjetnika ili umjetnicu za otvorenje, pa sam počašćena što je izbor pao na mene. Pripremila sam svedenu varijantu u samostalnoj izvedbi, prilagođenu galerijskom prostoru, presjek svog dosadašnjeg umjetničkog rada".

Hoćete li izvesti pjesme i s novog albuma "Nježne riječi", objavljenog i na vinilu?

"Sigurno će se naći poneka pjesma s novog albuma. Izašao je 20. veljače ove godine i prekrasno mi je vidjeti divne reakcije i kritike publike. Na albumu sam radila otprilike dvije i pol godine i jako sam ponosna kako smo moj tim suradnika i ja uspjeli zaokružiti sadržajnu i zvučnu cjelinu. Album suprotstavlja nježnost grubim vremenima".

Što vas trenutačno najviše inspirira?

"Ljubav i nježnost".

Slijede li promotivni koncerti?

"Koncertna promocija održana je 3. 4. u klubu Regenerator u Zaboku, a u bližoj budućnosti s kompletnim bendom nastupam 1. svibnja u klubu Azimut u Šibeniku te 23. svibnja u Muzeju suvremene umjetnosti u Banjoj Luci".

Na kraju, vratimo se na to da su članovi grupe Zemlja bili i arhitekti Drago Ibler, Lav Horvat i Stjepan Planić. Kao arhitektica, kako danas doživljavate njihov stil?

"Ne bih rekla da je riječ o pitanju stila, već prvenstveno stava: načina promišljanja prostora, umjetnosti i života. Rad navedenih arhitekata bio je moguć u specifičnim socioekonomskim okolnostima u kojima su djelovali. Danas je arhitektura često svedena na slugu kapitala. Rekla bih na kraju da je odraz ne samo tehnoloških dostignuća i povijesnog trenutka, nego i vrijednosnog sustava društva".