Iza blještavila princezine vjenčanice skrivena je velika tama

Možda me nikad nisu privukle turske serije (iako, moram priznati, onaj Bali-beg čije su fotografije nekad objavljivale sve novine zamalo me na to natjerao), ne čupam kosu jer je neki nesretnik zabio autogol na utakmici, niti uživam u ljubavnim peripetijama Love Islanda... O ne, moja frivolna strana napaja se ravno s Kraljevskih dvora čija je kulminacija princezina vjenčanica. Može li površnije? Ne može, potpisujem, iako sve govori da nisam kriva ja, već društvo i kultura, Hans Christian Andersen i Walt Disney...

Možda bih mogla i poraditi na tom guilty pleasureu da nije bilo istraživanja sveučilišne profesorice Sarah Coyne koja je zaključila da su djevojčice koje su bile opsjednute „princeza kulturom” kasnije imale veću vjerojatnost zastupati progresivne stavove o rodnim ulogama – zagovarati i osnaživanje žena i pravo muškaraca da izražavaju svoje emocije. Također, „princeza kultura”, pokazalo je isto istraživanje, nevjerojatno, ali ima pozitivan učinak na odnos prema svom izgledu.

Ipak, nisam toliko fascinirana princezom od Walesa (ni prethodnom ni aktualnom) da nisam iz sve snage kolutala očima nad TikTok videima koje je ljetos izrodio, nasreću kratkotrajni ‘princess treatment‘ trend. Odnosi se na različite, tobože bajkovite geste koje muškarci čine za žene – uključujući cvijeće svakog petka, plaćanje pedikura i otvaranje vrata. Poseban je popis pravila za restoran – ne daj Bože da žena razgovara s osobljem u restoranu ili sama naruči hranu.

Iz restorana u kazalište

„Ako se konobar prvo obrati meni, ja ću jednostavno pogledati svog muža, a onda će on naručiti. Nema potrebe da se previše objašnjavaš ili namećeš. Možeš biti ženstvena, nježna i tiha”, objasnila je predvodnica trenda Courtney Palmer na TikToku. Bezveze ti je to, Courtney. Princezi je mjesto u fantaziji, bajci i na stranicama glossy magazina, a ne u restoranu.

A na kazališnim daskama? Da, ako ste spremni razbiti pokoju iluziju, biti spremni više nikad ne gledati princezinu vjenčanicu istim očima i – naučiti nešto više o tome kako zapravo funkcionira svijet.

Na Festival svjetskog kazališta iz Strasbourga dolazi Lacrima, dramska freska redateljice Caroline Guiele Nguyen koja donosi priču o princezinoj vjenčanici, ali u prvom planu nije princeza. O, ne. Nguyeninu priču o kroje krojačice, čipkarice i vezilje — u pariškoj kući visoke mode, radionici za vezenje u Mumbaiju i čipkarskom ateljeu u Alençonu.

Njihove ruke izrađuju haljinu iznimne vrijednosti, jer će je u skoroj budućnosti nositi engleska princeza. Nakon Elizabete II, lady Diane, nakon Kate Middleton, ova će izmišljena zaručnica ući u Westminstersku opatiju kako bi princu izrekla „Da”. Tada će je promatrati cijeli svijet, baš kao i njezinu haljinu – i mnogi, poput mene, neće ni pomisliti na vrijedne ruke koje su je stvarale.

Slom u svili

Predstava će ukazati na predani rad u tišini i potpunoj koncentraciji, na ruke neprocjenjivog umijeća tijekom osam mjeseci i tisuća sati rada na haljini predodređenoj da postane dio povijesti, skrivene pod strogim klauzulama povjerljivosti u skladu s kraljevskim protokolom i pravilima visoke krojačke umjetnosti da bi među skupocjenim materijalima i nitima izbilo nasilje, a tijela muškaraca i žena bila slomljena naporima.

U jednom osvrtu piše: "Ne umanjujući nikada vještinu tih zanatlija, predstava neprestano postavlja pitanje: u tišini tajne, koji prostor postoji između onoga što nas uništava i onoga što nas čuva?".

Lacrima tjera na razmišljanje o ograničenjima i zahtjevima suvremenog kapitalizma, da zagrebemo dublje ispod površine i da možda sljedeći put, kad mi se pred očima ukaže zgužvani taft princeze Diane, ručno izrezani čipkasti cvjetovi aplicirani na svileni til vjenčanice Kate Middleton ili pročitam da je na Givenchy vjenčanici Meghan Markle 50 ljudi radilo 3.900 sati, pomislim nešto više od samo: "Ah, predivno...".

Idem pogledati, vi?