Otvorena je izložba Silvija Vujičića u Botaničkom vrtu "Tko je Elsa Fluid, to se zna"

Na početku jesenske sezone, Umjetnički paviljon donosi treću sekvencu izložbe "Tko je Elsa Fluid, to se zna". Riječ je o izložbi Nokturno umjetnika Silvija Vujičića koji je smješta u paviljon Botaničkog vrta, nastanjujući ga reminiscencijom kemijskog laboratorija, a promišljajući o nevidljivom živom svijetu. Mistična priroda Else Fluid, premrežena dvojnostima, ovaj se put isprepliće s mračnim tvarima i noćnom tminom.

Tko je Elsa Fluid?

Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić u svom se radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psihoaktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode, koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente, povezujući historiju i suvremenost. Neovisno o mediju – grafike, skulpture, instalacije ili performansi – njegove radove obilježavaju procesi transformacije materije kroz nastajanje ili nestajanje. Materija koju koristi je rijetka, opasna ili efemerna, poput ekstrakta iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina ili parfema od tjelesnih izlučevina, a izrađuje ju po vlastitim receptima kemijskim laboratorijskim metodama kristalizacije, destilacije, ekstrakcije i sublimacije.

Ambijentalno zvučna instalacija koju Vujičić gradi za paviljon Botaničkog vrta može nas podsjetiti na kemijski laboratorij ili sofisticirani alkemijski kabinet iz budućnosti. U središtu je biljka datura, mitskog značaja i halucinogenih, pa i smrtonosnih svojstava. Kemijskim procesima umjetnik ekstrahira iz nje otrovne alkaloide, nanosi ih na sito te njihovo raslojavanje, kratkotrajno putovanje ubojitih tvari i pojavnost koja traje svega nekoliko sekundi, fiksira fotografskim aparatom. Rezultat je slikom materijalizirana vizija, halucinacija, otrovna tvar…

Inverzija prostora-vremena

Postavljen u paviljonu Botaničkog vrta, Silvijev je rad inverzija prostora-vremena. Ono što je izvana, uvlači se unutra, unutrašnjost postaje izvanjskost, a vrijeme se u timelapse snimci noćnih cvjetanja dature skraćuje. Možemo ga zamisliti kao školjku koja u svoju spiralnu unutrašnjost uvlači daleke prostore i vrijeme drukčijeg trajanja, čije nam rezonance odašilje kada je prislonimo na uho.

Možemo zamisliti da se čitav Botanički vrt kakvog znamo iz svojih dnevnih šetnji uvlači u centralni prostor paviljona, definiran Silvijevom instalacijom, odakle se prelijeva, izvrnut. Otkrivamo što se događa noću, otkrivamo zavodljivost noćnog cvata dature, isparavanje alkaloida, čujemo zvukove malih sisavaca šišmiša, prezrenih moljaca i drugih nokturalnih bića. Imaginiranje pohlepnih šišmiša koji svojim dugačkim jezicima usisavaju daturin nektar, prenoseći otrovnu pelud na crnim tijelima, čije sjene u večernjim satima izazivaju nelagodu, asocira nas na vampire, vještičarenje i magiju, na nešto opasno jer nas može zavesti i zaluditi. Možemo izgubiti glavu preplavljeni opskurnim dijelovima vlastite nutrine. No ne radi se samo o zavođenju. Ili o strahu. Datura je isto i ljekovita biljka. Njezina je mirisna dubina bazen dvojnosti, liminalni prostor ispunjen i otrovom i lijekom.

Racionalnost modernog doba bori se protiv ambigviteta i nedokučivosti konstruiranjem binarnih sustava. Jezik je medij racionalnog uma i ljudska specifičnost u ne-samo-ljudskom svijetu. To je još jedna razina rada. Koristeći jezik/riječ/pismo koje podvrgava isparavanju alkaloida, Silvio dokida njegovu isključivu ulogu u formiranju i objašnjavanju svijeta. Možda bismo se, doista, umjesto na preciznost jezika mogli osloniti na trnce koje osjećamo ili naslućivanja nečijih blizina, na intuiciju koja nije u potpunosti jezikom objašnjiva, ali pomaže da shvatimo da ono što je nedokučivo također postoji. Ispisane riječi alkaloidom razlažu se i nestaju.

Biljka Datura

Dok su se u prethodnim sekvencama umjetnice Nicole Hewitt i Sandra Sterle bavile sjećanjem, tragovima i ostacima poznatih ekosustava u futurističko-arheološkim inverzijama, kolekcionirale predmete (Hewitt) i istraživale nastanjivost ispražnjenosti (Sterle), Silvio Vujičić ambigvitete istražuje stavljajući u fokus ljekovitu i smrtonosnu halucinogenu biljku daturu. Tri sekvence izložbe možemo sagledati i kao postupno dokidanje vremena, prostora i jezika, čime se nastoji zahvatiti u višeslojne i nestalne konfiguracije ljudskih i neljudskih egzistencija.

Bazično, projekt je osmišljen za galeriju Umjetničkog paviljona u Jurišićevoj 1a. Radi se o kući ljekarnika Eugena Fellera, izumitelja fantastičnog eliksira Elsa Fluid. Naslov "Tko je Elsa Fluid, to se zna" parafraza je njegovog reklamnog slogana i pretvara tu zamišljenu osobnost, povijesnu reminiscenciju, prostor ili predmet u jedinu moguću soluciju – fluidnu konfiguraciju premještajućih identiteta pri čemu ona može biti stvarni lik, predmet, alegorija, mentalni sklop, susjedstvo, ljudska ili neka druga vrsta, misao, tlapnja, umjetnost ili otrov.

Uslijed neočekivane okolnosti, galerija u Jurišićevoj još nije otvorena pa se u tom produženom nastajanju, nestajanju ili čekanju Elsa izmješta na druge lokacije, mapirajući svoje moguće identitete.

Autor izložbe

Silvio Vujičić (1978.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i međunarodno (u Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Kini, Japanu, SAD-u), među kojima su International Triennial of New Media Art, Peking (2011., 2014.); Digiark, National Museum of Fine Arts, Taiwan (2014.); FRAC des Pays de la Loire, Carquefou (2012.); MSU, Zagreb (2005., 2009., 2012.); Platform3 – Spaces for Contemporary Art, München (2010.); Device_art, Zagreb–San Francisco–Peking (2004., 2006., 2010.).

Radovi su mu uvršteni u muzejske i privatne zbirke u Hrvatskoj i inozemstvu: Lauba i MSU, Zagreb; Albertina, Beč; FRAC des Pays de la Loire, Carquefou, te je dobitnik nagrade 8. hrvatskog trijenala grafike (2019.) i 40. salona mladih u Zagrebu (2006.).