Splitska umjetnica govori o djetinjstvu i otkriva kako se kroz fotografiju suočila s velikom obiteljskom traumom

Splitska fotografkinja Glorija Lizde (33), čija je izložba "Neustrašiva mladost" otvorena u velikogoričkoj Galeriji Galženica, umjetničku crtu naslijedila je od roditelja, a obiteljsko okruženje i odrastanje izvor su njezina nadahnuća, ali i razumijevanja i iscjeljenja intimnih trauma. U središtu izložbe otvorene sve do 28. veljače je Glorijin djed Hasan Lizde, koji je kao 15-godišnjak završio u ustaškoj vojsci, onoj koja je prva došla u njegovo bosansko selo Domanovići. Odgojen u obitelji koja se bavila uzgojem duhana, odrastajući s petero braće i sestara, Hasan je u zreloj dobi napisao istoimenu knjigu "Neustrašiva mladost" u kojoj se dotaknuo svog vojničkog života. Njega je obilježilo i služenje u partizanskoj vojsci u koju je prebjegao dvije godine nakon novačenja u tim bremenitim i olovnim vremenima Drugog svjetskog rata.

"To što je djed bio u ustaškoj vojsci nije promijenilo moje mišljenje o njemu kao čovjeku, ali nije nešto zanemarivo. U njegovoj knjizi najviše mjesta zauzima taj ratni dio, iz čega se vidi da ga je to predodredilo da postane profesionalni vojnik, a zapravo je htio postati imam. Služio je u cijeloj bivšoj zemlji, a nakon njega je i moj tata Zlatan postao vojnik, bio je u Domovinskom ratu. I učinilo mi se da je to na neki način odredilo cijelu obitelj, te dvije sudbine", objašnjava umjetnica, koja izlaže tridesetak fotografija na kojima su pejzaži, odnosno sva ona mjesta u BiH, Sloveniji i Hrvatskoj koja Glorijin djed spominje u knjizi.

Osim toga, umjetnica se ovom izložbom pokušava uhvatiti u koštac s obiteljskim traumama - zakopanima duboko u djedovim sjećanjima, pa izlaže i svoje dnevničke zapise tijekom petogodišnjeg stvaranja ove priče, kao i artefakte ostale u djedovoj torbi, režirane autoportrete i mrtvu prirodu.

"Pejzaži tih mjesta koja djed spominje na neki su način spomenik našem odnosu, ali i tihi svjedok vremena i svega što se dogodilo. S djedom, koji je preminuo 2011., bila sam veoma bliska. Bio je vojnički tvrd čovjek, suzdržan, nikad nije pričao o intimnim stvarima, a s druge strane izuzetno velikodušna i draga osoba", ističe.

Od djeda je naslijedila ljubav prema fotografiji, pronašla je njegove radove na kojima je bilježio vojnike u svakodnevnim aktivnostima u vojarni 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Glorija Lizde odrasla je u Splitu, kako je opisala, u običnoj radničkoj obitelji. Njezin otac bio je pomorac u vojsci, a mama Marija ima turističku agenciju. Roditelji su se razveli kad je bila mala, a odrasla je sa sestrama blizankama, slikaricom Petrom i Jelenom, koja ima studio za jogu.

"I tata je imao oko za fotografiju, dok se mama bavi slikarstvom u slobodno vrijeme. Roditelji nas nikad nisu ograničavali u našim životnim odabirima, naprotiv", kaže. Inače, Glorija je nakon srednje škole upisala preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koje je završila.

"Naprosto ne mogu odvojiti privatni i profesionalni život. Moji su se davno razveli i dok sam bila u srednjoj školi, to mi je bilo dramatično. Danas više nije. Moji su roditelji u odličnim odnosima, putuju zajedno i baš su dvoje neobičnih ljudi", govori umjetnica, koja se razvodom roditelja pozabavila u svom radu "Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?" iz 2022.

Umjetničku hrabrost pokazala je i 2018. kad je predstavila izložbu "F20.5" kojom je prikazala suočavanje s vlastitim djetinjstvom kada je njezin otac bolovao od rezidualne shizofrenije.

"Sa svojim sestrama rekreirala sam te njegove priče. Fotografirale smo se u mojim zamišljanjima njegovih halucinacija, uronjenih u stvarni svijet", kaže Glorija Lizde. Ispričala je da je otac došao na otvorenje izložbe te da je bio zadovoljan njezinim radom, a dobila je brojne reakcije ljudi koji su je pogledali.

"Neki su plakali, a drugi su mi prilazili i govorili da i sami imaju nekoga tko ima istu bolest kao i moj otac. Izložbu su posjetili i neki psihijatri. To je zauvijek dio našeg života, a danas puno bolje razumijem i tatinu i maminu poziciju", objašnjava Glorija, koja je prije pet godina bila nominirana za World Press Photo Joop Swart Masterclass.

Jedna je od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel - European Photo Based Platform 2018. i 2021. te Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog likovnog umjetnika. Upravo zahvaljujući toj nagradi bila je na rezidenciji u New Yorku. Trenutačno je posvećena istraživanju fotografija nastalih potkraj 19. i 20. stoljeća kad su tadašnji liječnici u Parizu snimali žene na psihijatrijskim odjelima, a sve u cilju "napretka" medicine. To je iz današnje perspektive etički neprihvatljivo. Taj rad bit će uskoro predstavljen u obliku knjižice u Galeriji Miroslav Kraljević. Za sebe kaže kako je po prirodi povremeni ekstrovert, danima bi mogla biti u svom dnevnom boravku prepunom knjiga i uživati u pogledu na svoj rodni grad gdje radi kao stručna suradnica na Umjetničkog akademiji.