Zvono u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji u subotnje jutro agresivno zvrnda ko da nije vikend. Ovdje nema milosti jer nema mjesta - ni za đake, ni za spavanje. Prekapacitiranu zgradu dijele klasična i jezična gimnazija, zato je djeci svaka druga subota radna. “Prijateljima je smiješno da ja subotom, kad nam konačno završi škola, umjesto s njima na kavu, idem na hindi”, naslonila se o rukohvat Petra, s ostalima čeka da profesorica nađe praznu učionicu u kojoj može održati sat.
Jedina škola u Hrvatskoj gdje (od lani) predaju sanskrt i hindi, zagrebačka klasična gimnazija, poligon je za vježbanje razlika i brisanje predrasuda. Tako to vide profesorica hindija Lora Tomaš i profesorica sanskrta Marijana Janjić.
Dok je hindi, uz engleski, službeni tamošnji jezik, sanskrt je jezik najstarije indijske književnosti, Veda i hinduizma. “Mi smo klasičari, to su stvari koje nas i inače zanimaju, pa nije veliko čudo da hoćemo učiti sanskrt. Sanskrt mi je izazov, jer latinski i grčki učim još od osnovne škole”, sasvim ozbiljno govori dotad obješenjak Lovro Gamulin, čitav je sat proveo nasmijavajući cijelo društvo i učiteljicu.
Srušene predrasude
Josipu Aniću, učeniku drugog razreda, hindi je samo jedan od osam jezika koje uči. Iz svoje poliglotsko-klasičarske perspektive nije ga se previše dojmio nedavni susret s indijskim veleposlanikom u Zagrebu. “Bilo mi je neobično da čovjek ne zna - sanskrt.” Valjda onda svi hrvatski ambasadori rasturaju latinsku deklinaciju, pomislim. Od sveg tog Josipova Babilona najlakši je, kaže, španjolski, a najteži upravo hindi. “Japanski nije toliko težak”, sliježe ramenima.
Dogodi se da koji učenik nakon mjesec ili dva indijske jezike prekriži zbog europocentričnih, “kršćanski” ksenofobičnih roditelja koji se boje da bi preko hindija i sanskrta učiteljice djecu mogle navesti na - hinduizam. “Misle da ćemo u učionici stvarati nekakav duhovni pokret”, kaže prof. Tomaš. “Bilo je i djece kojoj je na vjeronauku poručeno: ‘Ne mogu vjerovati da učite hindski, da li vas tamo netko preobraća?” Nije mi poznato da je netko krenuo učiti mandarinski a da su ga roditelji i vjeroučitelji odvraćali, bojeći se da ne prijeđe, recimo, na konfucijanizam.
Mnoge je predrasude slomio - Bollywood. “Dala sam im za zadaću pogledati mainstream bollywoodski film. Reakcije su bile loše - jedan ga je ugasio napola, drugi kaže da ne može tu grozotu gledati… Djeca su zdvajala nad silnom patetikom, govorila da toliko emocija ne mogu shvatiti ozbiljno.
Potom sam im cijeli sat pričala kako je nastao bollywoodski film, temelj kojega je sanskrtska stara drama, odakle i dolaze ti prenaglašeni izrazi lica, pretjerano gestikuliranje. Sanskrtska drama se temelji na tome da se izvuče jedna od emocija koja se jako naglasi, a imaju devet osnovnih - od ljubavi i straha do hrabrosti”, priča.
Neki ga žele tek ‘osjetiti’
Za razliku od stare Grčke, u sanskrtu nema tragedije. “Stari Indijci nisu ništa uzimali kako tragediju, život je za njih, budući da vjeruju u reinkarnaciju, samo ciklus. Karma je određena, ona određuje što će ti se dogoditi, nema mjesta panici. Kad sam im objasnila nastanka bolivudskog filma sasvim se promijenio i njihov stav o filmu. Sljedeći tjedan su ponovo gledali onaj isti film, gledali su i neki roditelji, i svi su rekli da je odličan”, zadovoljno će Tomaš.
Naše predrasude s nama žive, dođu nam poput dijela tijela. Tuđe predrasude prema nama uvijek nas - iznenade. “Jako me iznenadilo kad sam čula kako oni gledaju na bijelce, Europljane. Ako naša sjena slučajno padne na nekog od njih, oni se odmah idu prati. Ne preziru nas, ali nas smatraju drugačijima od sebe i baš nas ne vole”, prisjeća se Petra Ramljak. Roditelji su, kaže, isprva te satove hindija smatrali gubljenjem vremena. “Ja na to gledam kao na sjajnu priliku. Kroz ovaj jezik učim i o drukčijem svijetu oko nas. Sad kad vide da ne odustajem, i moji su doma to prihvatili hindi”, dodaje Petra.
“Od ove djece učim puno. Oni sanskrt često uspoređuju i povezuju s grčkim i latinskim. Neki sam dan mi je dvoje učenika počelo citirati stih iz Veda koji sam im lani usput spomenula. Dakle, ostaje im to, vidim da puno razmišljaju o tome”, komentira prof. Tomaš.
Otto p. Kušec odmahuje dreadlocksima. Lani je išao na sanskrt, ove godine ga je zamijenio hindijem. “Zanimalo me samo da vidim kako izgleda sanskrt, da ga malo osjetim. Mislim da bi bilo jako teško naučiti ga, a nisam se spreman tome dugoročno posvetiti. Hindi je drugo. Mi u školi učimo samo Europu i kasnije Ameriku, zanima me što se u povijesti događalo drugdje u svijetu, i to je bio jedan od razloga što sam bio uzeo sanskrt.” U sanskrtu ga je, kaže, ubilo 36 deklinacija.
Tako je govorio Buda
Prof. Janjić, odjevena u plavu indijsku kurtu, kaže da je podučavanje sanskrta u klasičnoj - čisti užitak. “Nije im obaveza, to su sami izabrali… Jedna od najljepših stvari koje sam ja naučila na studiju indologije, a kasnije i živeći u Indiji je Budina rečenica: ‘Dobro, ja kažem tako, ali tko kaže da mi vi morate vjerovati? Morate sami provjeriti sve što vam se kaže, sami sagledati stvari…’, to je ono čemu ja želim učiti svoju djecu i djecu koju podučavam.”