Zavirite u bajkovit dom umjetnice koja je zbog Hrvatske napustila Ekvador: "Ovdje smo pronašli mir i sigurnost"

Zagrebački dom Kristel Us­cocovich i njezina su­­pruga Filippa Mer­­linija Cantatorea više nalikuje privatnoj galeriji nego klasičnoj obiteljskoj kući. Teško je, naime, pronaći kutak bez umjetnine koja nosi posebnu estetsku, ali i emotivnu vrijednost - bilo da je riječ o uspomeni s putovanja, dijelu obiteljskog nasljeđa ili nečemu što je Kristel sama izradila. Kreativnost i izražen smisao za lijepo sastavni su dio života 43-godišnjih su­­pružnika rođenih u Ekvadoru: Kristel je slikarica i keramičarka, a Filippo arhitekt.

"Ponekad mi se teško izraziti riječima pa to činim kroz umjetnost. Sada pripremam slike koje želim objediniti u seriju, a u središtu su mi uvijek ženska lica. Nadahnuta iznimnim ženama u svom životu - prijateljicama, članicama obitelji i svima koje su me oblikovale i ohrabrivale - u svojim radovima slavim njihovu snagu, otpornost i međusobnu povezanost. Neprestano me inspirira način na koji žene osnažuju i podupiru jedna drugu, zbog čega su upravo one srce mog stvaralaštva i središnji motiv mojih umjetničkih djela. Također pokrećem projekt s prijateljicom, brend uporabnih keramičkih predmeta, no još ne mogu otkriti detalje", rekla nam je na početku razgovora umjetnica, ističući kako većinu svojih slika izrađuje u tehnici akrila na platnu. Najviše voli jarke, vibrantne boje, pa bi se njezini radovi mogli opisati kao ekspresionistički. Najčešće stvara u garaži, gdje je uz atelje i mala teretana, no bez strogog radnog vremena.

"Možda bih trebala imati neki raspored, ali stvaram kad sam inspirirana i kad mi obiteljske obaveze to dopuštaju. Trudim se slikati barem jednom tjedno, a ako sam dovoljno koncentrirana, mogu provesti sate za platnom", objašnjava Kristel, dodajući kako je drugačije kad radi s keramikom. Tada se drži fiksnog rasporeda jer pohađa radionice Consuelo Palme, čileanske umjetnice koja je također dom pronašla u Zagrebu.

Kuća Kristel Uscocovich i Filippa Merlini­­ja Cantatorea smještena je u mirnoj podslje­men­skoj zoni, a njihov obiteljski život upotpunjuju djeca Paolo (16) i Chiara (14) te sedmogodišnji bostonski terijer Rocky, nabavljen u Petrinji. Zagreb im je dom već dvanaest go­dina, a život i okruženje u njemu potpuno su različiti od onih u kojima su odrastali. Kristel i Filippo rođeni su u Guayaquilu, užurbanom lučkom gradu na pacifičkoj obali Ekvadora - ona u obitelji hrvatskih, a on talijanskih iseljenika.

"I u Ekvadoru postoji hrvatska zajednica, no nije velika kao u nekim drugim zemljama Južne Amerike. Moj pradjed Jakov Us­­­ko­­ković, podrijetlom iz Sustjepana pokraj Dubrovnika, u taj je dio svijeta stigao kao po­­mo­rac na trgovačkom brodu. Toliko se zaljubio u Ekvador da se ondje odlučio nastaniti sa suprugom Marijom Ljubičić, koja je također s dubrovačkog područja, iz Mokošice. Njihov sin, moj djed Blaž, rođen je u Ekvadoru, gdje se oženio Glorijom Guerrero, koja je podrijet­­lom Španjolka. Obiteljska tradicija prenošenja imena zadržala se pa se i moj otac, kao i brat, zovu Blaž", priča Kristel, koja je s majčine strane njemačkog podrijetla. Njezina mama Patricia Blum bila je domaćica s izraženim umjetničkim talentom, pa je kao 18-godišnja­­kinja u New Yorku šest mjeseci pohađala tečaj slikarstva, a tata Blaž Uscocovich je umirovljeni arhitekt. Oboje danas žive u Zagrebu, dok su Kristelini stariji brat Blaž i sestra Ivana ostali u Guayaquilu. Kristel je ondje diplomirala vizualnu umjetnost te ubrzo preko Facebooka upoznala današnjeg supruga. Filippo je poznavao njezina brata jer su na istom fakultetu studirali arhitekturu (Blaž Uscocovich poslije je diplomirao poslovnu administraciju), a ljubav s Kristel razvila se vrto­­glavom brzinom.

"Počeli smo se dopisivati u listopadu 2009., a već u siječnju iduće godine organizirali smo vjenčanje", otkriva umjetnica te dodaje kako su ona i suprug najprije živjeli u njegovu stanu u četvrti Puerto Azul u Guayaquilu, a zatim u kući u Samborondónu, dijelu grada gdje je Kristel odrasla. Nakon toga odlučili su se preseliti u Hrvatsku.

"Jedna moja prijateljica iz Ekvadora, također podrijetlom Hrvatica, toliko mi je lijepo pričala o Splitu, odakle vuče korijene, da smo i mi poželjeli započeti život u Hrvatskoj. Tim više što je Ekvador postao prilično opasan. Odluku smo donijeli u samo tri mjeseca i nikad nismo požalili što smo 2013. s dvoje male djece stigli u zemlju u kojoj prije toga nikada nismo bili. Hrvatska je sigurna pa imamo više slobode i živimo mnogo opuštenije. Prvi put smo okruženi prirodnim zelenilom, imamo čak i ježa u dvorištu. Rekla bih da sam tek ovdje počela istinski cijeniti prirodu i povezala se s njom", govori umjetnica, koja je s obitelji najprije živjela u Splitu, u kućama na Mejama i Žnjanu čiji je vlasnik bio jedan hrvatski nogometaš, a već 2014. preselili su se u Zagreb. Filippo, koji se bavio trčanjem i bodybuildingom, u hrvatskoj je metropoli sudjelovao u polumaratonu te se, baš kao i supruga, odmah zaljubio u grad. Nakon dolaska dvaput su promijenili adresu, a prije pet godina uselili su se u kuću u kojoj i danas žive. Kao zaljubljenici u umjetnost i dizajn, interijer su uredili sami, želeći stvoriti topao i osoban dom, a ne prostor koji će izgledati sterilno i bezlično poput mnogih suvremenih interijera. Nije im, doduše, bilo lako dopremiti stvari iz Ekvadora, no postupno su u tome uspjeli, ali i upotpunili prostor novim umjetničkim djelima.

"Stalno smo u potrazi za nečim novim. Kad putujemo, uvijek volimo ući u razne prostore kako bismo vidjeli što se nudi. Ako nam se nešto svidi, jednostavno to kupimo. Ponekad promijenimo i raspored u interijeru: neke stvari maknemo, a druge stavimo na njihovo mjesto", priča Kristel, pokazujući nam u dnevnom boravku skulpturu svojeg omiljenog umjetnika, Amerikanca Jeffa Koonsa.

"Prije osamnaest godina bila sam na Koonsovoj izložbi u Londonu i zaljubila se u njegovu umjetnost, koja mi se činila kao da je izvan ovog svijeta. Jako volim i Leonarda Hidalga, suvremenog ekvadorskog umjetnika koji živi u Miamiju. Njegovi su mi radovi u pop-art maniri nevjerojatni, ali ih, nažalost, ne posjedujem", kaže Kristel pa nam pokazuje djela drugih uglednih ekvadorskih umjetnika - Felixa Arauza i Oswalda Guayasamína. Potonji je 1982. u Madridu izradio monumentalni mural "Hispanoamérica", postavljen u tamošnjoj međunarodnoj zračnoj luci. Kristel i suprug u svojoj kolekciji imaju Guayasamínove brončane skulpture, koje je Filippova majka Donatella Cantatore dobila na dar nakon što je rodila. Filippov otac Paolo Merlini također slika, pa dom krase i svekrova djela, a umjetnički su nadareni i drugi članovi njegove obitelji. Ujak Domenico Cantatore bio je glasoviti talijanski slikar, a pradjed Alfonso Gatto poznati pjesnik, pa u kući čuvaju njegovu zbirku pjesama, koju je Filippo dobio na dar od bake. Pogled su nam privukli i Kristelini keramički tanjuri sa ženskim likovima te posudice s motivom plavog oka koje, prema vjerovanju, štiti od zla. Predstavila nam je i svoj najnoviji rad - prvu sliku iz serije "In Bloom", čija je poruka da svaka žena cvjeta na svoj način.

"Odmalena sam željela biti umjetnica ili dizajnerica interijera. Nikad nisam zamišljala da ću se baviti nečim drugim, iako je u maminoj obitelji mnogo liječnika. No, nisam stvarala kontinuirano jer su se nametnuli drugi prioriteti. Nakon diplome udala sam se i postala majka, a potom smo se preselili u Hrvatsku, gdje sam desetak godina u engleskom vrtiću djecu podučavala španjolski jezik i umjetnost", govori Kristel, kojoj je žao što još nije savladala hrvatski jezik, za razliku od svoje djece koja ga govore savršeno. Najdraža jela s ovih prostora su joj burek, štrukli, štrudla od višanja i zapečeni grah, a iz Ekvadora joj od specijaliteta najviše nedostaje ceviche. Riječ je o jelu od sirove ribe ili morskih plodova mariniranih u citrusnom soku, koje je u ekvadorskoj verziji, za razliku od peruanske, više nalik juhi. Osim što je ukusno, mnogi ga smatraju i odličnim lijekom protiv mamurluka.

"Iz Ekvadora mi nedostaju i obitelj i prijatelji, ljudi s kojima sam odrastala. S druge strane, voljela bih da je ta zemlja sigurna kao Hrvatska. Taj se osjećaj ničim ne može platiti", zaključuje Kristel Uscocovich.