Kroz pustinju, stepu i prašumu: Aleksandar Kibel i njegov životni partner Ivan Ptičar Kibel donose reportažu iz tajanstvene Mongolije

Mongolija je osamnaesta najveća država na svijetu, a s druge strane - s oko tri i pol milijuna stanovnika - jedna je od najrjeđe naseljenih. Golema prostranstva, nomadski život i izostanak modernih tekovina ostavljaju bez daha, a njezina surova priroda istodobno budi romantičarski duh i ulijeva strahopoštovanje. Upravo zbog tih karakteristika odabrali smo ovu azijsku zemlju za svoju novu avanturu. Putovanje smo organizirali sami, a priprema je trajala nekoliko mjeseci. Brzo smo shvatili da to neće biti jednostavno: Mongolija nije svugdje i uvijek pokrivena internetskom vezom, pa smo od pojedinih agencija i vodiča odgovore dobivali na kapaljku, danima kasnije. Ni plaćanja nisu išla glatko - opcije su bile ograničene, a nerijetko su se morale obavljati međunarodnim doznakama preko lokalnih banaka. Najbolje je putovati u srpnju ili početkom kolovoza: u velikom dijelu zemlje temperatura tijekom dana doseže ugodnih 25 stupnjeva, dok noću pada na oko deset.

JEDINO URBANO SREDIŠTE

U Mongoliji smo proveli dvadeset dana, uz još dan i pol puta avionom u svakom smjeru. Najprije smo iz Zagreba letjeli za Frankfurt, a odande devet sati do glavnog grada Ulan Batora. Već na početku šok i kontrast: neboderi, moderne prometnice, gužva... To je jedino veliko urbano središte u zemlji, a ujedno i najhladniji glavni grad na svijetu. U njemu živi oko 1,6 milijuna ljudi, dok gotovo polovica ostatka stanovništva i dalje vodi nomadski život u gerovima - tradicionalnim okruglim šatorima - raspršena po prostranstvu gotovo trideset puta većem od Hrvatske. Idućeg dana unajmili smo automobil i krenuli prema drevnoj prijestolnici Karakorumu, koja je u 13. stoljeću bila glavni grad Džingis-kanova carstva.

U jednom trenutku nailazite na prometni znak koji označava kraj asfalta i početak šljunčane ceste. Tu počinje prava avantura i ono po čemu su putovanja po Mongoliji poznata - off-road rute, džipovi koji poskakuju i vožnja nepreglednim stepama. Voziti se dvjesto ili više kilometara, a ne naići makar na jedan nomadski šator, istodobno je zastrašujuće i izazovno, ali i očaravajuće, jer vraća čovjeka prirodi i uživanju u netaknutim krajolicima.

SPAVANJE U GERU

Nakon samostalnog obilaska središnjeg dijela zemlje, krenuli smo na privatnu turu s vozačem i vodičem prema jugu - u pustinju Gobi, gdje smo proveli pet nezaboravnih dana. Promatrali smo dine, klifove i oaze, jahali na baktrijskim devama - autohtonoj mongolskoj vrsti - posjetili nomadsku obitelj, uživajući u njihovoj gostoljubivosti, tradicionalnoj glazbi i domaćim delicijama. Među njima su sir i fermentirano mlijeko od deve, koje nam se jako dopalo. Spavali smo u ger-kampovima, koji su poput manjih resorta, s krevetima, tradicionalnim ukrasima te jednom utičnicom i žaruljom u šatoru. Kupaonice su zajedničke, a obroci se poslužuju u restoranu koji je zapravo veliki ger. Nakon povratka u glavni grad, već idućeg dana otputovali smo u novu avanturu na zapad zemlje.

PRIVATNA KARAVANA

Zrakoplovom smo odletjeli prema granici s Rusijom i Kinom - u planine za koje smo morali ishoditi čak i vojnu dozvolu kako bismo se neometano kretali. Bila je to fantastična šestodnevna avantura, a uključivala je našu vlastitu karavanu s tri baktrijske deve koje su nam nosile stvari, uključujući šatore i kofere. S nama su putovali i kuharica te vodiči koji su se brinuli za rutu i organizaciju, dok smo se probijali s mongolskim konjima kroz gorje Altaj, penjući se na planinske vrhove do četiri tisuće metara nadmorske visine. Dnevno bismo na konjima prelazili i do četrdeset kilometara. U suton bismo stali i postavili malu bazu od šatora, u kojima smo spavali na madracima u vrećama za spavanje. Kuharica nam je u tako oskudnim uvjetima svaki dan pripremala tri kuhana obroka - svaka joj čast!

ŽIVOT BEZ SIGNALA

Jahanje kroz planine i osvajanje vrhunaca apsolutno je magično i nesvakidašnje iskustvo. Ne samo zbog karavane, nego i zbog vremenskih uvjeta koji se mijenjaju kako se penjemo prema višim nadmorskim visinama. Na kraju smo došli do ledenjaka, pa je noću temperatura padala ispod ništice. Putem smo susretali brojne divlje životinje te krda deva, konja i goveda, kao i koze i ovce koje žive slobodno. Ponekad bismo naišli i na pokoju grupu planinara u dolinama ili uz rijeke, gdje smo zahvaćali vodu za piće i kuhanje.

Kupaonicu i WC nismo imali - snalazili smo se u prirodi uz vlažne maramice i dezodoranse - kao ni signal za mobitel. Unatoč tome, piti čaj predvečer, rezimirati dan uz smijeh i šalu te promatrati zvijezde podno ledenjaka bilo je divno iskustvo. Nakon toga smo se još nekoliko dana zadržali u Ulan Batoru, odakle smo putovali u nacionalne parkove na istoku zemlje. Ondje smo, osim u prirodi, uživali razgledavajući budističke hramove.

KORISNE INFORMACIJE

Ljudi u Mongoliji čine se sretnima i ispunjenima - iako oni koji žive u gerovima nemaju tekuću vodu (osim iz rijeka), toalet niti stalni izvor struje. Neki imaju solarni panel, dovoljan tek da noću radi jedna žarulja. Griju se i kuhaju na peći na kruta goriva - sušeni izmet deva i goveda - jer u stepama nema dovoljno raslinja za grijanje drvetom.

Objeručke prihvaćaju strance, no problem je u tome što većina njih ne govori engleski, pa vodič mora prevoditi - s više ili manje uspjeha. Među ostalim, posjetili smo obitelj naroda Kazak, koji se bavi lovom s orlovima. Neki nomadski narodi sele se i do šest puta godišnje, a dnevno prijeđu i do 30 kilometara. Hrane se mesom i mlijekom koza, deva, konja i goveda.

Najpoznatiji napitak je airog - fermentirano kobilje mlijeko s oko pet posto alkohola, koje nas je okusom podsjetilo na gazirani kefir. Dok su noćenja u hotelima s četiri ili pet zvjezdica, a hrana u restoranima i pića u kafićima glavnoga grada znatno jeftiniji nego u Hrvatskoj, privatni turistički izleti vrlo su skupi - kreću se u tisućama eura. Ali, iz našeg iskustva, stvarno je vrijedilo.