Ljetovanje bez mora: Neistraženi gorski dragulji na razmeđi Europe i Azije

Osim o drugim ljudima, često imamo predrasude i o određenim zemljama, a razlog je isti - ne poznajemo ih dovoljno. U to sam se uvjerio i kad sam poznanicima rekao da godišnji odmor neću provesti na našoj obali, u špici sezone, već početkom lipnja u Armeniji i Gruziji. Koliko su civilizirane, jesu li sigurne, što se tamo može vidjeti - samo je dio pitanja koja su mi postavljali. Odgovor je da opasnosti nema, priroda i gradovi su veličanstveni, a atrakcija je bezbroj. Stoga su dva tjedna, koliko sam proveo u tim kavkaskim državama, dovoljna tek za one najvažnije.

Let iz Zagreba do Varšave je trajao sat i pol, a onda još tri i pol sata do armenske prijestolnice Erevana. Povratnu kartu sam uspio pronaći za 200 eura. Prije puta sam na mobilni uređaj instalirao lokalnu taksi aplikaciju GG te polusatnu vožnju od aerodroma do središta grada platio sedam eura. I smještaj je povoljan pa noćenje u hotelima s tri i četiri zvjezdice u prosjeku stoji oko 30 eura. Ruski jezik je zastupljeniji od engleskog pa će vas domaćini lakše razumjeti pričate li na hrvatskom. Armenski jezik mi je pak bio toliko težak da sam jedino uspio naučiti “barev dzez” (bok).

Glavni i najveći grad Erevan, koji ima oko milijun stanovnika, osvojio me na prvi pogled. Među rijetkim je metropolama koje ne djeluju kaotično, užurbano i stresno. Čist je, prepun parkova, restorana, barova, muzeja i galerija. Glavni simbol Erevana su 118 metara visoke Kaskade, kompleks čija je gradnja počela 1971., a službeno otvorenje je bilo 2009. U podnožju je park sa skulpturama domaćih i stranih umjetnika, a s vrha se pruža pogled na grad i 5165 metara visoku planinu Ararat, gdje se prema vjerovanju nasukala Noina arka. Blizu Kaskada je monumentalni spomenik Majka Armenija iz 1967., čija visina od 51 metra ostavlja bez daha, te Vojni muzej. U Erevanu svakako treba vidjeti i Muzej genocida, Muzej drevnih rukopisa, Muzej Sergeja Paradžanova te Povijesni muzej s odjelima za arheologiju, numizmatiku i etnografiju. Utemeljen je 1920., ima više od 400 tisuća predmeta, a nalazi se na Trgu Republike.

Institucije na trgu su izgrađene od tipičnog armenskog ružičastozlatnog kamena, a tu su i fontane čiji audiovizualni efekti navečer uveseljavaju posjetitelje. U blizini je i zgrada Nacionalnog kazališta, opere i baleta te 450 metara dugačka Sjeverna avenija, pješačka zona s luksuznim dućanima, restoranima i hotelima. Među atrakcijama su i najstarija gradska četvrt Kond, Katedrala sv. Grgura Prosvjetitelja, Plava džamija, tržnica Vernissage gdje se mogu kupiti ćilimi i tradicionalna armenska keramika.

I u okolici Erevana ima mnogo znamenitosti, a možete ih obići taksijem za nekoliko desetaka eura, ovisno o tome koliko ste vješti u cjenkanju. Najviše me oduševio mistični samostan Geghard iz 4. stoljeća. Djelomično je uklesan u stijenu, a u njemu je izvor pitke vode za koju se vjeruje da ima blagotvorna svojstva. Vrijedi posjetiti i samostan Sevanavank iz 9. stoljeća na jezeru Sevan. Površina mu je 940 četvornih kilometara, najveće je jezero u Armeniji i u kavkaskoj regiji, a s nadmorskom visinom od 1900 metara i jedno od najviših na svijetu. U blizini je hram Garni, jedina armenska građevina s grčko-rimskim kolonadama, a pretpostavlja se da je sagrađen u prvom stoljeću i posvećen poganskom bogu sunca Mihru.

Od grada do grada je najjeftinije putovati minikombijem maršrutkom pa sam se tim prijevoznim sredstvom odlučio zaputiti do planinskog grada Gorisa, udaljenog 250 kilometara od Erevana. Ne znajući da se vožnja treba rezervirati dan ranije, nisam se uspio ukrcati. Stoga sam uzeo taksi s još tri suputnika i četverosatnu vožnju platio dvostruko više od maršrutke - osam eura. Cesta do Gorisa nije uvijek bila savršena, negdje su nas usporavale rupe i pastiri sa stadima ovaca, no sve se to zaboravi uz očaravajući pogled na nepregledne zelene planine i pašnjake.

Goris nema mnogo kulturnopovijesnih znamenitosti - ali ima finog vina od nara. Blizu grada su predivni manastir Tatev iz 9. stoljeća te prapovijesni lokalitet Carahunge, kojeg nazivaju i armenskim Stonehengeom. Riječ je, naime, o monolitnim stijenama za koje se pretpostavlja da su služile u astronomske svrhe. Posebno me oduševilo hodanje po željeznom ljuljajućem mostu Khndzoresku. Dugačak je 160 metara, težak 14 tona i nalazi se šezdesetak metara iznad provalije. Most povezuje novo i staro selo Khndzoresk, čiji su stanovnici do sredine 20. stoljeća živjeli u kućicama u stijeni.

Nakon Gorisa sam otišao u Gjumri, drugi najveći armenski grad. Sagrađen je od tamnog vulkanskog kamena, a procvat je doživio u vrijeme carske Rusije kada se zvao Alexandropol, prema ženi cara Nikole I. Regiju je 1988. pogodio katastrofalan potres pa je mnogo povijesnih zgrada i crkava (poput Svetog Spasitelja iz 19. stoljeća) oštećeno. Gjumri je i kulturna prijestolnica Armenije, a uz ostalo treba vidjeti Galeriju i muzej sestara Mariam i Eranuhi Aslamazya (slikarice i keramičarke koje su uspoređivali s Fridom Kahlo), Muzej nacionalne arhitekture i urbanog života, Crnu tvrđavu iz 19. stoljeća gdje se sada održavaju koncerti... Na svoje će doći i ljubitelji gastronomije jer u gradu ima mnogo vrhunskih barova, pivnica, restorana i slastičarnica kao što su Herbs & Honey i Ponchik-Monchik.

Posljednja postaja mog armenskog puta bio je planinski gradić Dilijan. Smješten je u istoimenom nacionalnom parku, zovu ga i malom armenskom Švicarskom, a u njemu žive brojni umjetnici i obrtnici čiji se radovi mogu vidjeti u ulici Sharambeyan. Pronašao sam vremena i za samostan Haghartsin (građen je od 10. do 13. stoljeća) te jezero Parz.

Iz Dilijana sam taksijem (četverosatna vožnja je stajala 40 eura) na tri dana otišao u Tbilisi, glavni grad Gruzije. Ima oko milijun i 100 tisuća stanovnika i spoj je različitih povijesnih razdoblja, vjera i kultura. Grad je hedonizma, vrhunske enogastronomije i odličnih provoda, pogotovo u ulici Shardeni. Gruzija je poznata po odličnim vinima, ali i specijalitetima poput kinkalija (knedle punjene mljevenim mesom, sirom ili gljivama), hačapurija (pogača sa sirom i jajima) i lobianija (pita punjena grahom). Jedno od najpopularnijih mjesta u gradu je Fabrika, bivša tekstilna tvornica pretvorena u hostel, prostor za rad, multimedijalni centar i restoran. Cijene u Gruziji su - kao i u Armeniji - u prosjeku 30 posto niže nego u Hrvatskoj.

Suvišne kalorije najbolje je potrošiti šetnjama po uskim brdovitim uličicama Tbilisija, blještavom Avenijom Rustaveli, Mostom mira iznad rijeke Kure, botaničkim vrtom s predivnim mostovima i vodopadima... Najljepši pogled na grad pruža se s drevne tvrđave Narikale i brda Sololaki na kojem je 20 metara visoki spomenik Majka Gruzija.