Putovanje u čarobnu Škotsku: "Vozila sam se vlakom Harryja Pottera, tražila Nessie i otkrila otok zbog kojeg povjerujete u vile"

Škotsku sam odavno željela doživjeti. Bilo je to jedno od onih putovanja koje godinama slažete u mislima, skupljajući usput fotografije, priče i mjesta koja jednom želite vidjeti vlastitim očima. Zato sam od ovog putovanja mnogo očekivala, a s prijateljicom Ivanom Kovačić sam odlučila sve organizirati samostalno i sedam dana ovog ljeta iskoristiti najbolje što možemo.

A kad ste već u zemlji dvoraca, nameće se pitanje - jeste li zaista bili u Škotskoj ako barem jednu noć niste proveli u dvorcu? Mi nismo željele otići bez tog iskustva pa smo odabrale Dalmahoy, nekadašnju barunsku rezidenciju nedaleko od Edinburgha, a blizu aerodroma, danas pretvorenu u hotel. Bila je to prilika da barem nakratko osjetimo onu romantičnu, aristokratsku Škotsku o kojoj smo dotad samo maštale.

Avionske karte kupile smo dovoljno rano da ne budu preskupe, a za upoznavanje iskonske Škotske odabrale smo četverodnevnu turu lokalne agencije Timberbush Tours. U malom autobusu s petnaestak putnika krenule smo kroz Škotsko visočje (Highlands), sve do otoka Skyea te Edinburgha na kraju, a nismo propustile ni vožnju slavnim parnim vlakom Jacobite.

Već na početku oduševio nas je naš vodič i vozač koji se predstavio nadimkom Santa. Ne samo da je izgledom podsjećao na Djeda Božićnjaka, već je tako i pričao priče. Putovanje s njim pretvorilo se u četiri dana vilinskih legendi, priča o divovima i škotske povijesti stare tisućama godina.

Dolina u kojoj se osjeća povijest

Jedna od prvih postaja bio je Kilmartin Glen, dolina u kojoj tragovi prošlosti nisu monumentalni poput Stonehengea, ali možda upravo zato djeluju još snažnije. Među prapovijesnim grobnicama i kamenim ostacima, usred tišine škotskog krajolika, lako je osjetiti povezanost s ljudima koji su ondje živjeli tisućama godina prije nas. Sasvim drugačiju sliku njihove svakodnevice otkrio nam je Auchindrain, posljednje očuvano tradicionalno škotsko naselje, čije kamene kuće svjedoče o teškom stočarskom životu i vremenu kada su ljudi i životinje o kojima im je ovisila egzistencija dijelili isti životni prostor.

A onda je povijest polako ustupila mjesto krajoliku. Što smo se više približavale Obanu, to mi je bilo jasnije zašto se u Škotsku tako lako zaljubiti. Cesta je vijugala između planina, potoka i jezera, da bi se pred nama odjednom otvorili morski zaljevi - prizori zbog kojih smo usput naučile da škotski loch ne mora biti samo jezero. Hladne i čiste vode zapadne obale ujedno su dom nekima od najboljih kamenica, pa je bilo jasno što želim kušati čim stignemo u Oban.

Izbor je pao na Ee-Usk, restoran poznat po morskim plodovima, gdje su pred mene stigle najveće kamenice koje sam ikada jela. Još više od njihove veličine iznenadio me okus - toliko intenzivno morski i čist da sam imala osjećaj kao da su nekoliko trenutaka prije posluživanja izvađene iz vode.

Kao u filmu o Harryju Potteru

Drugi dan donio je jedan od trenutaka kojima sam se najviše veselila - vožnju parnim vlakom Jacobite preko vijadukta Glenfinnan, prizora koji je milijunima poznat iz filmova o Harryju Potteru. Savjetovala bih da sjedite s lijeve strane vlaka i pokušajte biti u stražnjim vagonima jer tek tada, dok vlak zavija preko vijadukta i ispred sebe vidite lokomotivu i vagone obavijene parom, doživite onu pravu filmsku scenu.

Nakon vožnje kroz krajolik koji je već izgledao dovoljno čarobno da očekujete Hogwarts iza sljedećeg zavoja, stigle smo do obale i trajektom krenule prema mjestu koje je za mene postalo najljepši dio cijele Škotske - otok Skye (Isle of Skye).

Otok na kojem počinjete vjerovati u vile

Dolaskom na Skye imala sam osjećaj da sam zakoračila u drugi svijet. Kopno, more, planine i magla neprestano se stapaju, a sunce u nekoliko minuta može zamijeniti pljusak. U takvom krajoliku nije teško razumjeti zašto je škotska tradicija puna vila, divova i legendi.

Do tada smo našeg Santu već voljele, ali na Skyeu nas je potpuno osvojio pričama koje su pratile gotovo svaki prizor. Vodio nas je kroz Fairy Glen, bajkoviti krajolik zelenih brežuljaka, do Kilt Rocka, litice čiji bazaltni stupovi podsjećaju na nabore škotskog kilta, i monumentalnog Old Man of Storr, jednog od simbola otoka. Na kraju je baš svakog putnika iz autobusa uspio nagovoriti da na sedam sekundi uroni lice u ledenu vodu rijeke Sligachan - prema legendi, dovoljno za deset dodatnih godina mladosti.

Tako pomlađene stigle smo u Portree, slikovito ribarsko mjesto sa šarenim kućicama uz luku. Njegova popularnost ima i drugu stranu: smještaja je malo, cijene su visoke, a do stola u dobrim restoranima nije lako doći bez rezervacije. Mi smo se naoružale strpljenjem i stale u red pred Sea Breezesom, a njihova morska plata toliko nas je oduševila da smo se vratile i sljedeće večeri. Ako ponovno dođem na Skye, znam gdje ću večerati.

Otok nismo mogle napustiti ni bez upoznavanja njegova najpoznatijeg pića. U destileriji Talisker whisky je dobio sasvim drugo značenje: u njegovim okusima kao da smo ponovno pronalazile more, sol, dim i oporost krajolika koji nas je okruživao. Nekoliko boca, naravno, završilo je u našoj prtljazi kao suveniri.

Prije odlaska posjetile smo i Dunvegan Castle, već osam stoljeća sjedište klana MacLeod. Ispod dvorca čeka još jedno iznenađenje - brodićem se može prići stijenama na kojima se odmaraju tuljani. Vožnju je dobro rezervirati unaprijed, a nama je taj prizor bio savršen oproštaj od otoka na kojem se, nakon nekoliko dana među maglom, vilinskim pričama i divljom prirodom, čak i legende počnu činiti mogućima.

Otok smo napustile preko Skye Bridgea, za koji je Santa, naravno, imao još jednu priču. Most je nekoć bio poznat po iznimno skupoj cestarini, protiv koje su se uporni Škoti godinama bunili, sve dok naposljetku nije ukinuta. Povratak na kopno donio je još jedan prizor za pamćenje - Eilean Donan, jedan od najfotografiranijih škotskih dvoraca, smješten na mjestu gdje se susreću tri morska jezera. Njegov položaj, okružen vodom i planinama, gotovo da izgleda kao savršeno režirana filmska kulisa.

U potrazi za Nessie

A Škotska, barem ona kakvu sam ja zamišljala prije putovanja, ne bi bila potpuna bez susreta s Nessie. Čudovišta su, baš kao vile i divovi, dio škotskih priča i tradicije pa je bilo nezamislivo proći ovim krajem, a ne zastati uz Loch Ness. Nakon nekoliko dana provedenih među maglovitim jezerima, divljim krajolicima i legendama koje nam je Santa tako uvjerljivo prepričavao, i same smo se prepustile tom škotskom duhu. Kad dovoljno dugo gledate u tamnu površinu Loch Nessa, više ni ideja da se ispod nje nešto skriva ne zvuči sasvim nemoguće. A ja sam, naravno, uspjela snimiti i svoju Nessie.

Na putu prema Edinburghu zaustavili smo se i u Pitlochryju, šarmantnom mjestu u srcu Škotske, gdje smo se počastile domaćim sladoledom s whiskyjem. Nakon mora, kamenica, ribe i degustacija whiskyja, činilo se sasvim primjerenim da ga kušamo i u desertu.

Nakon divljine Škotskog visočja - Edinburgh

Nakon divljine Škotskog visočja, Edinburgh nam se činio kao zaslužena nagrada. Odsjele smo u Motel One Edinburgh-Royal, nadomak kolodvora Waverley i Royal Milea, pa smo grad uglavnom otkrivale pješice. A vrlo brzo shvatile smo da se i ovdje, baš kao u ostatku Škotske, povijest neprestano isprepliće s legendama i maštom.

Tragom J. K. Rowling stigle smo tako do The Elephant Housea, jednog od mjesta na kojima je pisala dijelove Harryja Pottera. Dok smo sjedile uz prozor, promatrala sam gavrana koji bi povremeno napravio krug iznad ulice i uvijek se vraćao na isti kameni stup. Volim zamišljati da je možda baš taj svojedobno privukao i njezin pogled. Mračniju stranu grada otkrile smo iste večeri uz The Cadies & Witchery Tours, kada nas je gospodin Pambleton, "grobar iz 19. stoljeća", kroz humor i neobične priče poveo u prošlost Edinburgha. Njezinu ozbiljniju stranu upoznale smo u Edinburškom dvorcu te u Stirling Castleu, nekadašnjoj kraljevskoj rezidenciji povezanoj s Marijom Stuart i njezinim sinom Jakovom VI.

Od dvoraca i živahnog Starog grada pobjegle smo potom u mir Dean Villagea, nekadašnjeg mlinarskog naselja uz Water of Leith koje sa svojim kamenim kućama djeluje poput sela skrivenog usred grada. Prateći rijeku stigle smo sve do The Shorea, gdje je usidrena i nekadašnja kraljevska jahta Royal Yacht Britannia, a dan završile u restoranu The Ship on the Shore. Ondje sam prvi put kušala morsku pastrvu - sličnu lososu, ali manje masnu i meni toliko ukusniju da znam što bih ponovno naručila.

Škotski karakter u cvijetu

Za posljednje sate u Edinburghu mogućnosti je bilo bezbroj, no na kraju su moja profesija i ljubav prema cvijeću prevladale pa smo otišle u Royal Botanic Garden. Posebno me privukao njegov planinski dio koji stijenama, vodom i biljkama podsjeća na krajolike Škotskog visočja kroz koje smo prethodnih dana putovale.

Među svim tim biljkama najviše mi je pažnje privukao čičak, jedan od najprepoznatljivijih simbola Škotske. Bodljikav, otporan, tvrdoglav i lijep na svoj način - nakon svega što sam vidjela učinilo mi se da teško postoji biljka koja bi bolje opisala ovu zemlju i njezine ljude.

Dobro je znati

• Kako smo putovale: Avionske karte kupile smo samostalno i dovoljno unaprijed, a za obilazak Škotskog visočja i otoka Skye odabrale četverodnevnu turu Timberbush Toursa.
• Otok Skye: Smještaj rezervirajte što ranije. Ponuda je ograničena, potražnja velika, a cijene mogu biti visoke. Isto vrijedi za popularne restorane u Portreeu.
• Što kušati: Kamenice u Obanu, morske specijalitete na Skyeu, škotski whisky i morsku pastrvu.
• Što rezervirati: Osim smještaja i restorana, unaprijed provjerite termine za destilerije i izlete brodićem do tuljana kod Dunvegana.
• Vrijeme: Na Skyeu budite spremni na sve. Sunce, oblaci, magla i pljusak mogu se izmijeniti u vrlo kratkom vremenu, pa je slojevita odjeća najbolji saveznik.
• Edinburgh: Smještaj u blizini Waverleyja i Royal Milea pokazao nam se vrlo praktičnim jer smo velik dio grada mogle obilaziti pješice, a kolodvor nam je bio blizu za izlet do Stirlinga.