Amerikanki vijetnamskog podrijetla Christini Ha (38) neslućeni vidici otvorili su se tek kad je zbog optičkog neuromijelitisa, rijetke autoimune bolesti, ostala bez vida. Iako jedva nazire prst pred okom, 2012. se prijavila na američki kuharski TV show MasterChef i - pobijedila. Predsjednik žirija Gordon Ramsay teško je pronalazio riječi kojima bi nahvalio gastronomske vizije i kreacije slijepe kuharice te istančanost njezinog nepca. Samoukoj kuharici, koja je diplomirala poslovnu administraciju i magistrirala kreativno pisanje, trijumf u MasterChefu pretumbao je život. Osvojila je 250.000 dolara, objavila bestseler kuharicu, dobila vlastiti kulinarski show Four Senses na kanadskoj televiziji, a trenutačno priprema novu knjigu recepata. Često putuje jer diljem svijeta vodi kuharske radionice i drži motivacijska predavanja o tome što sve mogu postići osobe s teškim invaliditetom, a u organizaciji američkog veleposlanstva prvi put je gostovala u Hrvatskoj.
Kad ste ostali bez vida?
- S 20 godina mi se počeo mutiti vid zbog upale očnog živca. Dvije godine kasnije, kad su mi zbog upale leđne moždine počele trnuti noge i stopala, pogrešno su mi dijagnosticirali multiplu sklerozu, a tek su mi u 24. godini utvrdili da bolujem od optičkog neuromijelitisa. Otada sam preživjela nekoliko napadaja bolesti na očni živac i leđnu moždinu, zbog kojih mi je vid bio potpuno zamračen i bila sam paralizirana od vrata prema dolje. Srećom, leđna moždina se dobro oporavila, ali s očima nisam imala sreće. Dvaput godišnje primam jednu vrstu kemoterapijske infuzije i posljednjih devet godina nemam napadaje bolesti. Vid nisam potpuno izgubila - donekle razaznajem sjene, svjetlo i boje - ali to je kao da zurim u zamagljeno ogledalo.
Jeste li vi jedina slijepa osoba koja se natjecala u nekom kulinarskom TV showu?
- Koliko znam, da.
Christine Ha sa strašnim sudom američkog MasterChefa: Gordon Ramsay, Graham Elliot i Joe Bastianich
Kako se snalazite u nepoznatim kuhinjama?
- Obično me netko provede kroz novu kuhinju i pomogne mi da dotaknem sve što je u njoj, a onda to zapamtim i vizualiziram u glavi.
Kako ste organizirali kuhinju u svom domu?
- Svaki sastojak držim u zasebnoj posudi, sama razmještam namirnice i posuđe, tako da uvijek znam gdje se što nalazi. Moja kuhinja izgleda kao i svaka druga, osim što prekidači na mom štednjaku imaju posebnu teksturu na oznakama za temperaturu i ostale funkcije. Imam termometre i druga kuhinjska pomagala koji "govore", a najviše se oslanjam na svoj Amazon Echo, preko kojeg mogu glasom podesiti vrijeme kuhanja ili izmjeriti količinu nekog sastojka. Mnogo mi koristi i iPhone na koji pohranjujem recepte, a on mi ih glasno reproducira. Bluetooth uređaji spojeni na iPhone glasno mi očitavaju vrijeme kuhanja, temperaturu i druge parametre.
Koje vam osjetilo najviše pomaže pri kuhanju?
- Dodir, miris, okus, zvuk - tim redoslijedom.
Jeste li u kuhinji kad imali neki ozbiljniji incident?
- Na jednoj prezentaciji zaboravili su mi dodati hvataljku, a morala sam brzo okrenuti goveđa rebra koja su cvrčala u roštilj-tavi pa sam to učinila golim rukama. Kosti su jako vruće kad se zagriju tako da sam dobila nekoliko plikova.
Što je za slijepu osobu najveći izazov u kuhinji?
- Znati što se događa u pećnici jer ono što je unutra ne možete dodirnuti.
Jednom ste rekli da sada kuhate bolje nego kada ste vidjeli: kako ste to postigli?
- Budući da imam jedno osjetilo manje, vid, puno više pažnje posvećujem okusu, teksturi, temperaturi...
Christine u svom kanadskom kulinarskom showu
Kako ste, zapravo, uspjeli postići da radite to što volite iako su vam drugi predviđali da je to nemoguće?
- Ne mislim o sebi da sam izuzetna osoba. Ja sam se samo našla pred novim izazovom i morala sam pronaći način kako ga svladati. Budući da mi je majka umrla dok sam bila mala, rano sam u životu naučila biti samostalna, a te svoje samostalnosti se nisam htjela odreći zbog gubitka vida. U takvim situacijama mnogo znači kad uz sebe imate obitelj, prijatelje, učitelje i savjetnike, ali ne da rade umjesto vas, nego da vam pomognu pronaći nova, kreativna rješenja kako biste vi obavili to što treba.
Kako biste definirali svoj kuharski stil?
- Hrana za dobro raspoloženje. Najpoznatija sam po jelima iz jugoistočne Azije kao što su tajlandska salata od zelene papaje, vijetnamske proljetne rolice, pirjani svinjski želudac ili juha s valjušcima. Pripremam i mnoga jela s američkog juga, primjerice prženu piletinu s mlaćenicom i biskvitima. Kako živim u Teksasu, često kuham i meksičku hranu. Volim jela dobro izbalansiranih okusa.
Kako izgleda gastronomska scena u Hustonu, u kojem živite?
- Počinju je prepoznavati kao jednu od najboljih u SAD-u. Etnički smo najraznolikiji grad u zemlji, poznat po jeftinoj etničkoj hrani. Iskreno mislim da je vijetnamska hrana koju sam probala u Hustonu čak i bolja nego u Vijetnamu, pretpostavljam da je to zbog kakvoće mesa. Kad bih trebala izbrati nekoliko jela koja najbolje prezentiraju etničku i kulinarsku raznolikost grada, rekla bih da su to burgeri, roštilj, tacos, rakovi i pho-vijetnamska juha s goveđim valjušcima.
Što obično kuhate kod kuće?
- Moj suprug John Suh i ja često kuhamo zajedno prema receptima iz cijelog svijeta, primjerice jamajkanski gulaš od goveđeg repa, korejsko varivo s fermentiranim kupusom, talijanske špagete bolonjeze, havajsku riblju salatu poke i slična jela.
Koliko ste dugo u braku?
- Sedam godina i nemamo djece. John je strastveni kuhar-amater i vjerojatno moj najveći kritičar, iskreniji čak i od Gordona Ramsayja. Volimo zajedno kuhati i razgovarati o hrani. Ponekad jedemo iz istog tanjura, mislim da je to dobro za brak i vezu.
Predavanje na splitskoj Visokoj školi za menadžemnt i dizajn ASPIRA
Što volite raditi kad ne kuhate?
- Volim filmove i zabavne programe na televiziji, a sad kad je Netflix uveo zvučni opis svih svojih originalnih programa, mogu ih pratiti i "gledati" zajedno s Johnom. Također volim čitati, uvijek dvije ili tri knjige usporedo. Često pozivam prijatelje na večeru i piće, uživam sa svojim psima, putujem, isprobavam nove restorane...
Prisjetite se nekih mjesta gdje ste dobro jeli.
- Bilo ih je mnogo. U Barceloni smo 2010. bili na medenom mjesecu i jeli tapase u restoranu Paco Meralgo. Tada sam prvi put kušala prstace i škampe. U Tokiju 2012. u malom sushi baru na ribljoj tržnici Tsukiji, gdje smo svi sjedili lakat uz lakat, uživali smo u čistoći tog zajedništva u hrani. U Ho Ši Minu 2013. jeli smo u woku pržene rakove s umakom od tamarinda na masti: bio je toliko dobar da smo ga pomazali kruhom. Nedavno sam u Santo Domingu toliko uživala u mofongu s hrskavom svinjetinom, bokvicom i tonom češnjaka, dobro zalivenom sokom od svinjskog pečenja, da sam ostatke spakirala i u ruksaku ih odnijela u Ameriku. Jela koja se pamte su cjelovita iskustva: osim dobre hrane, morate biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, u dobrom društvu i u pravom raspoloženju.
Planirate li otvoriti vlastiti restoran?
- Trenutačno ne. To što sam pobijedila na kulinarskom natjecanju ne znači da znam uspješno voditi restoran. Potrebno je neko vrijeme da bi se nešto naučilo o ugostiteljstvu.