Nastojimo surađivati: Zagrebački redatelj o najvećim problemima nakon razvoda

Kazališni i filmski redatelj Bobo Jelčić (54), poznat po predstavama i filmovima u kojima beskompromisno kopa po ljudskoj intimi - nerijetko i svojoj - ove godine predstavlja film duboke i kompleksne tematike na koju ga je nadahnula vlastita sudbina. Na Sarajevo Film Festivalu 11. kolovoza premijerno je prikazao svoj drugi dugometražni film "Sam samcat", koji se bavi odnosom razvedenog oca i kćeri. Iako Bobo Jelčić o svom privatnom životu ne govori u medijima - jer je davno postavio granice do kojih pušta novinare i javnost - neizbježna je usporedba sa situacijom u kojoj se našao prije nekoliko godina, kad se razveo od glumice Nataše Dan­­gubić s kojom ima 11-godišnju kćer Lolu.

Glav­nu ulogu povjerio je Rakanu Rushaidatu, zagrebačkom glumcu koji je također nedavno prošao razvod od kolegice Ivane Starčević s kojom ima sinčića Toma. U filmu još glume Snježana Si­­novčić Šiškov, Ksenija Marinković, Nikša Bu­­tijer, Miki Manojlović, Krešo Mikić, Milivoj Beader... A ulogu kćeri odigrala je sedmogodišnja Lea Breyer, odabrana između 76 djevojčica koje su se javile na audiciju.

Koliko je autobiografskih detalja u ovom filmu?

- Ima ih, kao u svemu što radim, ali samo u povodima, tek toliko da me uputi u temu kojom se bavim. I to je sve što je tu moje. Ta problematika je doista neistražena, i znanstveno i pravno, ali i emotivno. Zakonski je mnogo toga nejasno, jer se Obiteljski zakon neprestano mijenja, tako da više ne znaš koja od varijanti je na snazi. Ovaj film je doslovce samo isječak jednog života, bez pravog klasičnog početka i završetka. Upad u nečiji život, poput usjeka u neki kontinuitet, bez namjere da se popuje, nego s ciljem da se dođe do nepretenciozne autentičnosti kroz odnos oca i djeteta nakon razvoda braka. Želio sam se baviti biti problema, a ne pametovati, lamentirati o bilo čemu ili, ne daj Bože, prepričavati svoj slučaj. Uostalom, koga bi to i zanimalo?!

Na snimanju filma ‘Sam samcat’ s glavnim glumcem Rakanom Rushaidatom, kojem je, kao razvedenom ocu sina Toma, ta tematika bliska

Što smatrate najvećim problemom nakon razvoda?

- Neprihvaćanje novih uvjeta života koji su mnogo zahtjevniji i emotivno angažiraniji od samog braka, kao i odgovornost prema svim su­dionicima koji su uključeni u taj proces. To su situacije u kojima je uvijek netko povrijeđen, javlja se revanšizam, optužbe, sudovi, nesnalaženje u novonastaloj situaciji... Trebalo bi se i moralo sve to nadvladati jer je takvo ponašanje potpuno beskorisno za sve aktere, a to govorim iz praktičnog iskustva.

Viđate li se vi s kćeri Lolom koliko biste željeli?

- U istraživanjima tijekom priprema za film, anketiranju razvedenih ljudi, kao i odvjetnika i socijalnih radnika, spoznao sam koliko je zapravo problema koje ljudi godinama ne mogu riješiti. Recimo, roditelji koji po nekoliko godina ne mogu viđati vlastitu djecu, a zakon ili rupe u zakonu to dopuštaju. Čak i kad nema takvih problema, život nakon braka je kompliciran i kompleksan - pa smo se Nataša, Lola i ja postavili potpuno suprotno. Nastojimo surađivati i izlaziti jedni drugima u susret, ne dopustiti da se netko “viđa” s djetetom već pokušati da ono živi s oba roditelja podjednako. Nedavno smo bili svjedoci mučne situacije u Splitu, oko skrbništva nad malim Cesareom kojeg je sud jednostavno ovršio u korist oca... - Ovršiti neku osobu u bilo čiju korist već je samo po sebi strašno. To zvuči odbojno čak i jezično. Pokušajmo da se takve situacije ne dogode, čak i na vlastitu štetu - jer one najviše štete djeci. Uvijek to moramo imati na umu. Jednostavno, postoje stvari koje sud ne može riješiti.

Davor Matota

S kćeri Lolom, iz braka s glumicom Natašom Dangubić

Vaš prošli film "Obrana i zaštita", također vrlo intimne tematike, o muškarcu koji se ne snalazi u podijeljenom Mostaru, dobio je sedam Zlatnih arena u Puli, ali taj uspjeh nije pratila gledanost u kinima. Kakav "život" predviđate ovom filmu?

- Nijedan film za­­htjevnije tematike ne prolazi dobro u kinima. Ne samo domaći. Svagdje u Europi je tako. Prolaze dobro jedino blockbusteri i spektakli s puno efekata koje forsiraju kinodistributeri. Stvari su naprosto takve – populističke na jednoj strani ili rizičnije, nekonvencionalnije, na drugoj. Ukusi su različiti. Netko hrli slušati Thompsona na glavni zagrebački trg, a netko baš i ne. Film nije, nemojmo to nikako zaboraviti, samo tržišni proizvod čija se vrijednost mjeri isključivo na blagajnama. Njegova je zadaća puno više od puke zabave. Film "Obrana i zaštita" bio je na brojnim festivalima, osvojio pregršt nagrada i imao je pune dvorane. Jesu li i svi ti članovi žirija koji su mu dodijelili nagrade isto tako neka publika?

Petar Jurica

Na dodjeli nagrada Srce Sarajeva, koju je 2013. osvojio s filmom 'Obrana i zaštita'

Kako birate glumce?

- Uvijek po osjećaju, iako imam razrađen sustav pravila po kojima to radim, vrlo racionalan i sistematičan. Ali osjećaj je na kraju presudan - osjećaj na koji način glumac obavlja svoj posao, ali i osjećaj njega kao čovjeka.

Jeste li imali problema s pronalaženjem djevojčice koja u filmu glumi kćer glavnog lika?

- Odabrao sam je na audiciji. Uz pomoć casting direktorice.

Između nekoliko desetaka kandidatkinja, za ulogu kćeri u filmu ‘Sam samcat’ odabrao je sedmogodišnju Leu Breyer

S obzirom na to da desetljećima živite u Zagrebu, koliko ste vezani za rodni Mostar?

- U Mostaru su mi roditelji, sestra, šogor, nećakinja, teta, prijatelji... Ulice na kojima sam odrastao, sjećanja... Ljeti obično izbjegavam raditi pa to vrijeme ostavim za sebe, za ljude koje inače ne viđam. Drage i važne. Ali i u Zagrebu sam već dugo vremena, tako da sam i u njemu stvorio uspomene. Tu mi je kći, dom, stan u kojem živim i za koji sam jako vezan, kao i svakodnevna rutina koja mi polako, ali sigurno ulazi u krv. Nedostaje mi čim se malo izmaknem. To je vjerojatno znak da starim. Pa prijatelji Pamela, Jakša, Ruža, Boro, Dem, Gogo... Premda je Gogo (Goran Bogdan) sad tu, blizu, u Širokom Brijegu, gdje radi svoj West Herzegowina Festival.

Koje su vam najljepše uspomene iz djetinjstva?

- Tjerate me da budem romantičan... A što biste da vam ispričam? Nemam baš nešto originalno. Nisam kao Krleža u Agramu baš vodio dnevnik. Predgrađe Mostara. Balinovac... Bezbrižno, a divlje. Socijalizam oko nas. Sedamdeste počinju. Do rata još dvadeset i koja godina... Znači, još puno vremena za zezanje. Ni riječi o razlikama i podjelama, kojima je sad Mostar premrežen. I jasno, nogomet, a što drugo. Po cijele dane.

Matej Dokić

Na Starom mostu u Mostaru

Malo je poznato da ste uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu snimili kratki film "Razmjena dresova" - o nogometu u sklopu FIFA-inog projekta "Short plays". Koliko vas uopće zanima nogomet?

- Producentica Zdenka Gold dobila je taj projekt i film od četiri minute snimili smo za samo dva dana s amaterskom družinom Pentravci. Napravili smo taj filmić, a tek kasnije smo saznali da se nalazimo u dosta impresivnoj redateljskoj ekipi, s obzirom da je u projektu sudjelovalo dvadesetak redatelja iz isto toliko zemalja. Što se tiče nogometa - ja sam taj čovjek. Mogu ga gledati neprestano i to bilo koju utakmicu. Na Svjetskom prvenstvu zbog obaveza nisam uspio gledati sve utakmice, što inače uvijek radim, pa sam bio prilično nesretan. Nogomet me jako opušta. Kom­­binatorika, taktika, raspored igrača, mijenjanje pozicija. Eto. Taj sport baš volim.

Kako ste doživjeli ovu opću euforiju oko osvajanja srebrne medalje hrvatske reprezentacije?

- Što se tiče nogometa i isključivo igre, jako sam zadovoljan, nekim utakmicama i prezadovoljan. Čak i da nismo osvojili medalju, njihova igra je po meni veliki uspjeh. A s naličjem priče nisam zadovoljan. Mislim tu prije svega na stanje u HNS-u i na još koješta šta se tamo već godinama događa, pa i na Pussy Riot, ako baš hoćete. O njihovom incidentu nitko od tih ljudi nije se izjasnio.

Zašto se ne potpisujete pravim imenom Velibor i kada ste postali Bobo?

- Bobo sam otkako znam za sebe. Roditelji su me tako prozvali dok još nisam bio svjestan tko sam. Od milja, valjda. A prvi put kad su mi pisali ime na nekom plakatu, a radilo se o jednoj studentskoj predstavi, nisu mi znali pravo ime pa su stavili - Bobo. I tako je ostalo. Nisam se posebno trudio ni da pravo ime ostane, niti da ga ovaj nadimak pod svaku cijenu zamijeni. Pustio sam da se sve samo od sebe dogodi.

Koji je vaš sljedeći projekt?

- Trenutačno sam u fazi razvijanja scenarija za novi film, ali za sada još razvijam, odnosno pišem nekoliko ideja paralelno. Ljeto koristim i za to. A u novoj sezoni zagrebačkog HNK radit ću predstavu “Tri sestre” u jednom specijalnom aranžmanu, ali o tom više na jesen.