Prvi izlazak u javnost četiri mjeseca nakon transplantacije koštane srži bio je poseban za Anu Mrčić, zagrebačku psihologinju I svjetsku veteransku prvakinju u troskoku, za koju je novi život doslovno počeo u pedesetoj. U Zadru je sudjelovala u obilježavanju Svjetskog dana svjesnosti o MDS-u, mijelodisplastičnom sindromu koji se može, ali i ne mora, pretvoriti u akutnu leukemiju. Nakon predavanja liječnika hematologa govorila je o vlastitom iskustvu i sedmogodišnjoj borbi s tom rijetkom bolesti, kad joj je život ovisio o transfuzijama krvi na koje je u zadnje dvije godine morala odlaziti svaki mjesec, a one su joj sve više uništavale organizam. Prkosila je dijagnozi i postizala vrhunske sportske rezultate premda su joj liječnici u početku zabranili treninge i natjecanja. No, Ana nije bila tipična pacijentica, aktivno je sudjelovala u odlukama o svome zdravlju, a kad joj je u travnju pronađen donor, trenirala je sve do odlaska na transplantaciju u KBC Zagreb u lipnju.
- Mojoj dobroj vili donorici kojoj ne znam ime nikad neću moći dovoljno zahvaliti na neprocjenjivu daru. Sad više cijenim život i pokušat ću, poput nje, činiti dobro drugima i ohrabrivati ih da ne klonu duhom. Moja je misija potaknuti akcije prikupljanja uzoraka krvi te upisivanje u Registar dobrovoljnih darivatelja matičnih stanica u kojem je, zahvaljujući Zakladi Ana Rukavina, sada više od 55 tisuća potencijalnih donora - kaže Ana Mrčić, koja ne krije zadovoljstvo jer se u Zadru upisalo 40 novih darivatelja.
Ana Mrčić sa sinom Filipom prije operacije
Među njima je i Miss Universe Hrvatske Shanaelle Petty, 19-godišnjakinja iz Slavonskog Broda, koja se uključila u akciju s plemenitim ciljem da spasi nečiji život.
- Moja mama Ivana umrla je od non-Hodgkinova limfoma, raka limfnih čvorova, kad mi je bilo samo šest godina... Angažirala sam se u Hrvatskoj udruzi leukemija i limfomi, vodila sam jedno njihovo predavanje u Slavonskom Brodu, gdje sam doznala za ovo događanje u Zadru. Došla sam jer želim pomoći gdje god mogu - veli mlada humanitarka Shanaelle Petty koja se upoznala s Anom Mrčić čiju je hrabru ispovijest pohvalio hematolog Boris Labar. Sportašici to nije bilo prvi put, jer govorila je i preklani u Zagrebu, a za lanjski Svjetski dan svjesnosti o MDS-u imala je ispričnicu jer u to je vrijeme u Perthu u Australiji osvajala zlatnu medalju na SP-u veterana.
Liječnici su joj još pretprošle godine predlagali transplantaciju, ali bila je neodlučna znajući da je zahvat rizičan, oporavak dugotrajan, a prema europskim medicinskim statistikama, pet godina nakon presađivanja samo je 36 posto preživjelih. Kad je njezin sin Filip, hrvatski juniorski prvak u skoku uvis, postao punoljetan, odlučila se za transplantaciju. Bio je to jedini način za izlječenje, a još je u dobroj formi da podnese presađivanje. Relativno brzo, za manje od dva mjeseca, pronašli su joj nesrodnog donora jer njezini najbliži - otac, mlađi brat i sin koji su se podvrgnuli tipizaciji tkiva - nisu bili kompatibilni. - Sama sebi sâm rekla da moram uspjeti. Iščekivanje je zamijenilo zadovoljstvo i sreća jer sve je dobro prošlo. A moj oporavak je čudesan jer nalazi pokazuju da imam sto posto donorovih stanica u koštanoj srži, odnosno krvotoku. U meni sad živi jedna druga osoba... Stalno razmišljam o tome kako su donori samozatajni, nesebično drugima spašavaju život, ili ga produljuju i čine kvalitetnijim. Znam da je moja donorica iz Hrvatske, žarko je želim upoznati, ali moći ću to tek za dvije godine, bude li i ona to htjela - kaže Ana Mrčić. Od početka je bila pripravna I na popratne pojave nakon transplantacije. Uvijek je imala dugu kosu, ali nije se šokirala kad joj je ostala samo petina njene kose, a nova je tek nedavno počela rasti. No, nisu joj otpale trepavice ni obrve, koža joj je tamnija, jako suha i ljušti se, bori se s kašljem, u bolnicu je otišla teška 62 kilograma, a vratila se s 57, potom je kod kuće smršavjela još pet kilograma, a posljednjih dana vaga pokazuje 54, na visinu od 174 centimetra.
Pregrmjela je prvih sto dana, najkritičnijih zbog mogućih infekcija, što je proslavila tortom – na kojoj je bila upravo ta brojka.
Filip i Ana Mrčić
S njom su slavili sin Filip, s kojim živi otkako se prije nekoliko godina razvela od njegovog oca, te tata Marin Utrobičić, koji je doputovao iz Splita i tada ju je prvi put vidio nakon transplantacije. Jer na odjelu hematologije, gdje je 33 dana boravila u sterilnim uvjetima, posjetitelji su je - sa zaštitom od glave do pete - mogli vidjeti samo kroz prozorčić u pretprostoru ispred njezine bolničke sobe.
- Sin je cijelo to vrijeme bio na natjecanjima. Nekoliko dana nakon transplantacije došao je sa zlatnom medaljom osvojenom u skoku uvis na juniorskom prvenstvu Balkana u Rumunjskoj, I rekao mi: “Ja sam pobijedio, sad je na tebi red da pobijediš!” Donorove stanice probudile su se već deveti dan, liječnici kažu da se to najčešće događa tek nakon dva tjedna - a tad je moja krvna slika već bila kao u sasvim zdrave osobe. O svemu što mi se događalo na mom godišnjem odmoru u svemirskom brodu, kako sam nazvala boravak u bolnici, pisala sam dnevnik. Nisam ležala kao većina pacijenata, nego sam iskoristila vrijeme nakon doručka, dok nisam bila priključena na infuziju. Hodala sam po sobi - oko kreveta i stolića do kupaonice - svaki dan po 3000 koraka, što je dva kilometra. Kako bih održala tonus mišića, radila sam vježbice s gumom za ruke i noge, zatim polučučnjeve naizmjence na jednoj pa drugoj nozi. Doktori su mi samo rekli da slučajno ne preskačem krevet i da ne trčim - kaže Ana koja je sa svojim aktivnostima nastavila i kad se 24 dana nakon transplantacije vratila kući. Svaki dan hoda barem pola sata po stanu te vozi sobni bicikl dok je mišići ne upozore da je dovoljno pedalirala.
Prvi mjesec osjećala se malaksalo i tada bi predahnula na kauču. Nije imala apetit, ali kuhala je za sebe i sina, budućeg hotelijersko-turističkog tehničara, ili bi joj katkad pomogla susjeda. Sva hrana za nju mora biti dobro termički obrađena, smije jesti svježe voće koje se može oguliti, ali ne i suho voće i jogurt. U prvu šetnju kvartom, u Park mladenaca između Trnskog i Sigeta, s maskom preko usta i zaštitom od sunca koje joj je odsad najveći neprijatelj, izišla je nakon tri tjedna, a periku je stavila samo jednom.
- Liječnici su sigurni da mi se bolest neće vratiti. Nakon šest mjeseci steći ću imunitet i smanjit će mi količinu lijekova jer sad pijem 11 tableta svaki dan. Hematolog Radovan Vrhovac rekao mi je da ćemo kad prođe prva godina od transplantacije razgovarati o troskoku. Samo sam se nasmijala. To mi je sad nebitno. Kao i moja kosa koja sporo raste i tamnija boja kože jer osjećam se zdravo i živim mnogo kvalitetnije nego prije - kaže najtrofejnija hrvatska atletičarka veteranka, koja se u posljednjih osam godina stotinjak puta penjala na pobjednička postolja od Australije, Španjolske i Francuske do Brazila, Italije i Turske.
Hoće li nastaviti atletsku karijeru i svojoj zbirci od 158 medalja dodati još koju, odlučit će iduće godine.