Doktore, prije nego što sama pogledam, recite, jesu li mi grudi još tu? Osim toga, zanima me i hoću li moći u petak na kavu s prijateljicama. Znate, dogovorile smo se još prošli tjedan... - prvo je što je Zagrepčanka Marina Hasija (27) pitala kirurga Gorana Mušterića kada se u lipnju 2014. probudila iz opće anestezije u zagrebačkoj Klinici za tumore. Ondje joj je odstranjen tumor u desnoj dojci.
Marini, tada studentici pete godine komunikologije na Hrvatskim studijima, liječnik je objasnio da je odrezao samo dio tkiva, no i da je operacijom, nažalost, potvrdio najgore sumnje - da boluje od invanzivnog mucinoznog karcinoma, koji je hormonski ovisan. Radi se o izuzetno agresivnom raku koji se, među ostalim, hrani estrogenom, a kod mladih - čiji je organizam brz - bolest ima žešću progresiju nego kod žena zrelije dobi. Zastrašujuću dijagnozu Marina je dobila zahvaljujući svojoj, kako se pokazalo, nepogrešivoj intuiciji. Naime, dva tjedna prije operacije samoinicijativno je otišla u Kliniku, bez konzultacija s liječnikom opće prakse i dogovorenog termina. Otišla je jer je naprosto osjećala da nešto nije u redu iako je četiri mjeseca ranije već bila na pregledu sumnjive kvržice, i tada je nalaz bio uredan.
'Ovakvu kosu imala sam cijeli život', govori Marina
- Slagala sam medicinskoj sestri na prijamu. Rekla sam da mi se ta kvržica pokraj bradavice povećala kako bi me što prije primili. Naime, kada su mi liječnici prvi put punktirali kvržicu rečeno mi je da je benigna, da sam potpuno zdrava. Drugi pregled trebao je uslijediti tek za dva mjeseca jer je praksa Klinike da sve žene, neovisno o tome jesu li bolesne ili ne, pola godine nakon prvog pregleda obave drugu kontrolu. No ja nisam mogla toliko čekati, osjećala sam da se nešto događa u mojem tijelu. Kvržica se, istina, u međuvremenu nije povećala, no boljela me na dodir, a osjećala sam zatezanje kad bih podignula ruku. Moja kvržica, koju sam pronašla samopregledom u kupaonici nekoliko mjeseci ranije, bježala je pod prstima i bila sam uvjerena da je i liječnicima za vrijeme punkcije “pobjegla”, da su me uboli u zdravo tkivo i da su mi zato prvi nalazi bili dobri - govori Marina. Drugim pregledom dobila je nalaze kakvima se, ironično, nadala. Ovog ju je puta punkcija boljela, a nalazi su rekli - sumnja se na karcinom.
Tog ranog ljeta prije tri i pol godine na operacijskom je stolu ležala dva puta: prvim zahvatom odstranjena joj je zloćudna kvržica, a drugim su joj preventivno uklonjeni limfni čvorovi pokraj pazuha, koji srećom nisu bili zatrovani malignim stanicama. Nevjerojatno, ali između dviju operacija zaista je otišla na dogovorenu kavu s prijateljicama, što prilično jasno pokazuje kako se Marina mentalno borila s opakom bolešću - optimizmom i upornošću.
- Nisam dopustila da mi bolest pokoleba duh, a pozitivna je bila i moja okolina. Moje lude prijateljice u bolnicu su mi donosile presmiješne darove, poput knjige “Imaju li mravi anus i još sto glupih pitanja“ - prisjeća se. Ni najagresivnija kemoterapija, od koje su joj se sušile sve sluznice u tijelu, nije je spriječila da isplanira ljetni odmor, kao da je sve u redu.
- Nakon prve kure, koju sam primila dva dana prije 24. rođendana, otišla sam s dečkom na Mali Lošinj. Nismo imali auto i nisam imala pojma kako ću reagirati na liječenje, no odlučila sam da otputujemo pod svaku cijenu. Ukrcali smo se na autobus i krenuli. Na Lošinju mi je nakon nekoliko dana počela otpadati kosa. Ali nisam očajavala: zavezala sam je u pletenicu, a odrezala sam je kad sam se vratila u Zagreb. I danas je čuvam - govori Marina koju je tada puno više od vidljivih manifestacija bolesti - poput gubitka svih dlaka na tijelu i rapidnog mršavljenja - mučila činjenica da joj je bolest smanjila plodnost.
Kolovoz 2014.godine - prvi je puta obrijala glavu
Mjesec dana nakon prve kemoterapije počela joj je padati kosa, krajem kolovoza 2014. u frizerskom salonu obrijala je glavu
- Oduvijek sam htjela biti mama. Slomila sam se kad sam shvatila da mi se ta želja možda nikad neće ostvariti. No liječnici su mi vratili nadu kad su mi preporučili da zamrznem jajne stanice, što sam učinila prije prve kemoterapije. To je bio rizičan potez jer su me, kao i svaku ženu koja se podvrgava tom postupku, morali “napucati” ženskim hormonima. A ja sam bolovala od raka koji se hranio upravo time. Suluda je to situacija, dobrovoljno hraniš bolest koja te ubija - kaže Marina koju su razočarali rezultati postupka. Naime, od njezinih 17 jajnih stanica zamrznuta je samo jedna. Ostale su tijekom ovulacije puknule i naprosto - propale.
U rujnu 2014.godine nabavila je zelenu periku
Bio je vikend kad sam ovulirala, a u Kliniku za ženske bolesti i porode u Petrovoj bila sam naručena tek u ponedjeljak. Pitam se, da sam na pregledu bila samo dan ranije, bih li imala veću šansu za majčinstvo u životu – govori Marina. Plan da jednog dana bude majka dodatno joj komplicira i to što je više od dvije godine u induciranom klimakteriju. Svakodnevno, naime, pije lijekove koji “uspavljuju” njene jajnike kako ne bi proizvodili hormone, što ostavlja trajne posljedice na reproduktivne organe čak i nakon prestanka uzimanja terapije. A te će lijekove Marina piti između pet i deset godina, ovisno o odluci liječničkog konzilija.
Marina s bratom Vladimirom
- Od lijekova imam navale vrućine i razdražljiva sam, oscilira mi raspoloženje, no sve sam to nekako naučila kontrolirati - govori. Te su nuspojave med i mlijeko spram onoga što je sve prošla. Bilo je dana kada je, kaže, komadiće sebe “skupljala” s poda. Neprestano bi povraćala u kupaonici i ne bi imala snage vratiti se do kreveta. Zračenje je morala prekinuti i odgoditi jer joj je terapija posve spržila kožu pa joj je površina bolesne dojke bila živa rana...
- Tada sam shvatila da si ne trebam postavljati nedostižne ciljeve. Sjećam se, došao je dan kada da sam si smutila kakao i popila ga na balkonu okupanom suncem - i to mi je bilo dovoljno, bila sam sretna. Naprosto shvatiš, na težak način, da je to ono što je vrijedno. Mogla sam više nikad ne vidjeti sunce, ne osjetiti njegovu toplinu na koži - govori.
U rujnu 2014., između druge i treće kemoterapije, Marina se učlanila u udrugu Sve za nju, koja pruža psihološku pomoć i podršku ženama oboljelim od malignih bolesti. Ondje je, kaže, dobila savjete od žena koje su i same prošle pakao raka, a osobito se zbližila s Gordanom Heidler, koordinatoricom Udruge, psihologinjom Ljerkom Zorić i glavnom tajnicom Ljiljanom Vukotom.
Na Cvjetnom trgu s korisnicama udruge Sve za nju
- Uz njih vežem pojmove osmijeh i ljubav – govori Marina koja je sudjelovanjem u brojnim radionicama Udruge o bolesti saznala baš sve što ju je zanimalo – pa i koje su namirnice dobre za njen osjetljivi organizam ili kako da pravilno osjenča svoje naglo prorijeđene obrve.
No najveći oslonac bili su joj roditelji, inženjeri strojarstva Ana i Marinko, te šest godina mlađi brat Vladimir, student elektrotehnike. Svi su oni nastojali biti maksimalno pozitivni ne pokazujući joj da su zabrinuti.
Najveći oslonac bili su joj roditelji Ana i Marinko, te šest godina mlađi brat Vladimir
- Ipak, mama me često zvala kada sam se s dečkom preselila u stan koji je nekada bio bakin. Pitala bi me jesam li što jela i nagovarala me da dođem doma na ručak. Htjela je doći k meni na kavu iako smo dan ranije bile satima zajedno... Mama kao mama - opisuje Marina prve dane samostalnog života, kada se iz strogog centra grada - gdje je odrasla i išla u osnovnu školu - preselila u Novi Zagreb s dugogodišnjim dečkom Borisom Uzelcem, studentom psihologije. O njihovom zajedničkom životu unatoč bolesti nije dvojila ni sekunde. On joj je, kaže, pomogao da se u trenucima kad je bila lišena svih ženskih atributa - bez obrva, trepavica, kose i s rezom posred dojke - osjeća najženstvenije i najpoželjnije na svijetu.
Marina Hasija s dečkom Borisom Uzelcem
- A s frendicama sam se zezala tijekom cijele bolesti. Nasmijavala sam ih isprobavajući ranovrsne perike, u jednom sam trenutku čak nosila i zelenu - govori Marina, kojoj je u međuvremenu narasla njena bujna, tamnosmeđa i valovita kosa, kakvu je imala prije kemoterapije. Nije joj se sviđala kad je bila mala, no danas je presretna što je opet ima.
Marina i njezin pas Vinko kojega je udomila
Marinina životna snaga zaista je dojmljiva. Unatoč teškoj bolesti, diplomirala je u roku te se nakon završetka kemoterapije i zračenja - što je trajalo pola godine - zaposlila u Ini, u sektoru korporativnih komunikacija.
Ponosna na promociji diplome
Paralelno je upisala i završila MBA, poslijediplomski studij. Prije godinu dana udomila je crnog mješanca Vinka s kojim svakodnevno ide u duge šetnje Bundekom, što joj je blizu stana gdje živi, a osim toga kondiciju održava posebnim stilom trbušnog plesa koji se zove Tribal. U njenom se životu, kaže, nije mnogo toga promijenilo. Samo je naučila cijeniti male stvari - a u njenom slučaju to nije floskula. Osmijeh, kaže, liječi i dušu i tijelo, a svojim će liječnicima - kirurgu Goranu Mušteriću i radiologinji Karolini Bolanči - zauvijek biti zahvalna što ga i dan danas gleda na licima svoje obitelji, prijatelja i dečka. Marina svojom pričom, o raku koji ju je zadesio kao djevojku, a za koji nije bila genetski predisponirana jer ga nitko u njenoj obitelji nije imao, želi potaknuti svaku mladu ženu da pregleda svoje grudi. Na vlastitoj se koži uvjerila, jer je bila najmlađa u čekaonici Klinike za tumore, da za to nikad nije prerano.
Marina i njezin pas Vinko kojega je udomila