Kad se iznova zahukta holivudska produkcija, neće to biti jednostavan proces jer će nastupiti nova pravila, nimalo slična onim nekadašnjim. Prvo će se morati napraviti provjera jesu li setovi sigurni od koronavirusa, članovi filmske ekipe morat će mjeriti temperaturu prije nego što im dopuste da pristupe poslu, a trebat će ustanoviti i jesu li otporni na virus. Za mnoge će to biti neugodno, ali u razdoblju snimanja morat će se odvojiti od obitelji, stanovati u hotelima i privatnim apartmanima, što bliže filmskom setu. Rizik za njih i njihove najbliže time će biti maksimalno smanjen.
Zaštitne maske i rukavice morat će biti posvuda na setu, maskerima također neće biti lako jer će četkice kojima nanose slojeve pudera na lica glumaca odmah u smeće i za svakog novog klijenta koristit će nove. Eventualni slučaj zaraze nužno je prijaviti pod prijetnjom kazne, a najteže će biti čistačicama koje će morati raditi u većem broju smjena. Neće lako biti ni s osiguranjima - ako privatne kompanije ne žele obavljati taj posao, uskakat će državne. Filmske ekipe će se znatno smanjiti, kako bi se zdravstveno stanje zaposlenih moglo što bolje kontrolirati, što znači da će se produljiti vrijeme snimanja. Samim time budžeti će se povećati, a profiti smanjiti.
U najnezgodnijoj situaciji je skupo sedmo izdanje “Nemoguće misije” čije je snimanje prekinuto upravo kad se ekipa trebala preseliti u Italiju. Strane lokacije odjednom su postale nepoželjne zbog skupoće: možete zamisliti kako će se to odraziti na entuzijazam hrvatske kinematografije kad shvati da će se broj njezinih filmskih gostiju iz inozemstva odjednom ne prepoloviti nego smanjiti na trećinu. Preporučuje se snimanje na američkim lokacijama, i to ne na ulicama velikih gradova nego u studiju gdje je moguće kontrolirati zdravstvene uvjete.
Otpušteni radnici
Kamo god pogledate, svuda zdvajanja i nade da će pošast zaraze nestati tako brzo kao što je i došla. Disneyju je pala vrijednost dionica jer su njegovi zabavni parkovi, Disneyland Resort i Walt Disney World Resort, potpuno prazni. MGM Resorts je skupio 11 milijuna dolara kako bi pomogao otpuštenim radnicima, pronio se glas da je najveća prikazivačka mreža AMC Entertainment pred stečajem, no to možda nije potpuno točno jer su i oni organizirali fond za pomoć svojim nekadašnjim zaposlenicima.
Velike filmske kompanije sačuvale su svoje najjače potencijalne adute za neka bolja vremena, no što im to vrijedi ako će publiku biti strah ići u kina, pribojavajući se novog vala zaraze. Judd Apatow, kralj holivudske komedije, već je izgubio živce i svoj novi film “Kralj Staten Islanda”, s Marisom Tomei, Pamelom Adlon, Machine Gun Kellyjem i Steveom Buscemijem u glavnim ulogama, upravo dao u online videoteke.
Kako upozoravaju epidemiolozi, kao i u slučaju španjolske gripe, koronavirus možda tijekom ljeta oslabi, a onda ojača kad stignu jesen i zima. Problem je što se Hollywood previše razgranao i prilično nesmotreno prekinuo produkciju, ne samo filmsku nego i televizijsku, a primjer iz prošlog stoljeća jasno pokazuje da je trebalo riskirati i održavati barem neke grane industrije zabave.
Tako je bilo tijekom epidemije španjolske gripe koja je od siječnja 1918. do prosinca 1920. odnijela više života nego što je vojnika stradalo u Prvom svjetskom ratu, bar pedeset milijuna. U odnosu na koronavirus (dosad oko 250 tisuća mrtvih), to su upravo razorni podaci. Zašto su je nazvali “španjolska”?
Zato što se o njoj moralo šutjeti u Velikoj Britaniji (nekoliko epizoda druge sezone serije “Downton Abbey” bavi se upravo tom epidemijom), Njemačkoj, Francuskoj i Americi, ali se naveliko izvještavalo koliko je žrtava pokosila u Španjolskoj pa se stjecao dojam da je jedino tamo stanovništvo bilo decimirano. Problem je bio i u tome što je virus zahvatio stanovništvo iznureno ratom i glađu, čiji je imunitet bio gotovo uništen.
U jesen 1918. bližio se kraj Prvoga svjetskog rata, američka filmska industrija bila je puna optimizma, smatralo se da je na petome mjestu po produkciji i zaradi, odmah iza poljoprivrede, ugljenokopa, željeza i transporta, a na vijesti da će španjolska gripa zahvatiti i Kaliforniju holivudski tajkuni odmahivali su da je to problem industrijskog i prenapučenog Istoka, a ne Hollywooda u kojem se živi razmjerno zdravo.
Nije baš bilo tako, kako se bolest širila vlasnici su besplatno dijelili maske da bi zaštitili gledatelje, no to nije imalo osobitog efekta. Sredinom listopada legendarni Sid Grauman, vlasnik krasnog lanca kina, ustvrdio da u njegovim dvoranama biljeteri nisu čuli nikakvo kašljucanje. Osim toga, ako im spriječe dotok novih filmova, on ih na zalihi ima posve dovoljno da održi repertoar atraktivnim još nekoliko mjeseci. Nije baš bilo tako jer su već početkom studenoga kina u Los Angelesu - ukupno njih 83 - zatvorena po nalogu Ministarstva zdravstva i s punom potporom gradske uprave.
Nisu to bile baš male dvorane, svaka je imala više od tisuću sjedala, i predstavljale su obaveznu vikend-zabavu američkih radnika. Veće kompanije poslušale su glas opreza, odlučile se na mjesec dana zaustaviti snimanje filmova, pogotovo kad su čule da je u New Yorku popularni glumac Bryant Washburn zarazio svoju partnericu Annu Q. Nilsson (oboje su preživjeli zarazu i dočekali pozno doba).
Ono što su si velike kompanije mogle priuštiti, nisu mogle male: ako nisu stalno snimale nove filmove, završile bi u stečaju. Zato ih se udružilo dvoje-troje i naizmjence su proizvodili nove naslove kao na pokretnoj traci. Napisali su pismo kalifornijskom kongresmenu H. Z. Osborneu, moleći ga za pomoć da filmska industrija nastavi s radom: “Većina posla koji ovdje obavljamo radi se na lokacijama, na svježem zraku, i stoga je manje opasna nego u tvornicama gdje su radnici zbijeni jedni do drugih”.
Dodao je također da ako njegovi radnici ostanu bez posla, neće moći plaćati takozvane Liberty obveznice i dovesti u pitanje američke ratne napore (uzgred, njegov apel napisan je dva tjedna prije nego što je Prvi svjetski rat definitivno završio, tako da je u pitanju bilo samo poigravanje patriotskim emocijama).
Prema svemu sudeći, i velike kompanije slijedile su njihov primjer jer je policija ubrzo upozorila da u filmovima koji se upravo snimaju oko Los Angelesa ne smije biti masovki, a ulične promatrače, kojih je katkad bilo i na stotine, treba odmah rastjerati. Početkom studenoga Lillian Gish, super zvijezda nijemog filma, razboljela se od španjolske gripe, a ubrzo potom i njezina sestra Dorothy Gish koja je često s njom nastupala pred kamerama.
Među onima koje je poharala španjolka bila je scenaristica Frances Marion, ali i još mladi Walt Disney. Što bi se dogodilo da ga je bolest teže pogodila? Svijet bi ostao bez jednog od najomiljenijih oblika zabave, tko zna bi li Disney ikad stasao u vodeću kompaniju u Hollywoodu, a Disneyland zasigurno ne bi postojao. Lillian Gish se poslije često šalila na račun bolesti, rekla je da joj je najviše smetalo što je morala nositi flanelske spavaćice koje je najviše mrzila - naime, preferirala je svilene. Uskoro se razboljela i njezina prijateljica Mary Pickford, druga velika diva nijemog filma, ali bolest ni na njoj nije ostavila osobite posljedice.
Od španjolske gripe razbolio se i Allan Dwan, nevjerojatno produktivni redatelj nijemih, a poslije i zvučnih filmova, ali se već krajem studenoga toliko oporavio da je mogao nastaviti sa snimanjem. Novinar ga je uhvatio na setu i razgovarao s njim na primjerenoj udaljenosti, diveći se kako je blistavu glumačku ekipu okupio za svoj novi film (među njima je bila i spomenuta Anna Q. Nilsson). Pitao ga je u čemu je njegova tajna. “U španjolskoj gripi”, glasio je njegov odgovor, “mnogi su studiji zatvoreni, a većina glumaca radije želi biti pred kamerama nego ležati kod kuće.”
Neki studiji držali su se striktnih zdravstvenih uputa i redovno špricali svoje posjetitelje smjesom koju je prepisao liječnik, dok su se drugi držali narodne poslovice kako je kolač od kvasca najbolji lijek protiv svake gripe, pa i ove španjolske. Neki su producenti tjerali članove ekipe da nose maske, ali bi ih oni svako malo skidali kako bi mogli potegnuti dim cigarete. Od njih je bilo više štete negoli koristi. Smislili su i posebne vrećice s mirisnim kamforom, koje su svi morali imati uz sebe, ne samo glumci, nego i psi i mačke koji su “glumili” u filmovima.
Kad je Los Angeles Times objavio da su kina izgubila milijun dolara u onih sedam tjedana koliko su bila zatvorena (17 milijuna u današnjim dolarima), producenti su napravili žestok pritisak na gradsku upravu i film je opet postao najomiljenija američka zabava. Čak se s time i pretjeralo jer su za ponovno otvaranje odabrali naslove koje bismo suvremenom terminologijom okrstili kao “blockbusteri”. Istina, udari španjolske gripe jenjali su tek sljedeće proljeće,1919., pogotovo u sunčanoj Kaliforniji, ali su se povremeno javljali sve do 1920., no ne u filmskom svijetu.
Smiješne uspomene
Hollywood je razmjerno brzo prebrodio krizu španjolske gripe, riskirajući pritom živote svojih filmskih djelatnika. Takvo što danas ne bi bilo moguće, zbog gomile odvjetnika i liječnika koji prate svako snimanje, pa su zbog toga obustavljena i ona snimanja koja bi se nekad nastavila bez pretjeranog zanovijetanja.
Nezavisni producenti nedavno su pokušali slijediti primjer svojih prethodnika iz prošlog stoljeća i “snimati na svježem zraku”, ali su ih zaustavili sindikati pojedinih profesija tvrdeći da bi u ekipi morali imati više liječnika nego glumaca. Iz onoga doba ostale su samo ponekad smiješne uspomene, poput one kad se Lillian Gish 1921. zakašljala u punom metrou u New Yorku, a prostor oko nje se samo ispraznio.
Velika glumica čak je i posthumno postala svjedok kako su se vremena promijenila. Umrla je 1993., imala je 99 godina, pa čak je i u poznoj dobi nastupila u nekoliko klasika kao što su “Dvoboj na suncu” Kinga Vidora, “Noć lovca” Charlesa Laughtona i “Nepomirljivi” Johna Hustona. Na državnom sveučilištu Bowling Green po njoj i sestri Dorothy prozvali su tamošnje kino, no lani se javila udruga tamnoputih studenata i zatražila da se kino nazove nekako drukčije jer su Lillian i njezina sestra igrale u “rasističkom” filmu Davida Worka Griffitha “Rađanje jedne nacije”.
Film zbilja ne bi prošao test današnje podobnosti, ali je u pitanju ostvarenje koje nadilazi takvo trivijalno politiziranje. Digla se bura u američkoj filmskoj zajednici, sestre Gish branili su gotovo svi koji nešto znaju o kinematografiji (upozoravali su i da je nova, politički korektna verzija “Rađanja jedne nacije” iz 2016. propala jer je redatelj, Afroamerikanac Nate Parker, optužen zbog silovanja), ali ništa nije pomoglo. Kino je dobilo novo ime, ali filmski fond tog sveučilišta i dalje se zove po Lillian i Dorothy Gish.