Issey Miyake: Iza japanskog princa plisea ostali su kultni komadi

Modni svijet je u žalosti: preminuo je japanski dizajner Issey Miyake (84), jedan od pionira minimalističkog načina odijevanja koji je svjetsku slavu stekao kombiniranjem tradicionalnih japanskih vještina izrade ukrasa i suvremenih tehnoloških dostignuća u proizvodnji tekstila. Vijest je objavio njegov modni studio u Tokiju Miyake Design Studio, navevši da je uzrok smrti karcinom jetre, a da će dizajner, prema vlastitoj želji, biti sahranjen na privatnoj ceremoniji.

Skroman i samozatajan, Miyake je jedan od najpoznatijih imena nosive avangardne mode. Među njegova najpoznatija i najkomercijalnija djela se ubraja linija plisirane odjeće od poliesterskog pletiva Pleats, Please, predstavljena 1993. Karakteriziraju ih sitni, vodoravni, dijagonalni i okomiti nabori koji se postupkom osmišljenim od strane dizajnera, prvo kroje i šivaju, a tek potom plisiraju (uobičajeno je obrnuto). U uspješnice se ubraja i torba od kože i polivinila Bao Bao kreirana 2000., koja je nadahnuta tehnikom presavijanja papira origami, te parfem L‘Eau d‘Issey predstavljen 1992. (u prijevodu, Isseyeva voda) kojeg se, prema nekim podacima, proda jedna bočica svakih 14 sekundi.

No, Miyake nije volio da ga nazivaju modnim vizionarom, pa čak ni modnim dizajnerom – premda se njegove kreacije, kao primjeri vrhunskog spoja umjetnosti, tehnologije i zanatstva, nalaze u stalnom postavu londonskog muzeja Victoria and Albert Museum, njujorškog Muzeja moderne umjetnosti te Muzeju umjetnosti u Philadelphiji.

‘‘Ja ne stvaram modu, ja stvaram odjeću‘‘, izjavio je krajem 90-ih u intervjuu za časopis Parisvoice, da bi desetak godina kasnije, u izjavi za časopis The Times, rekao da je odjeća nešto što spaja cjelokupno čovječanstvo, dometnuvši da je on uvijek nastojao da njegove kreacije budu praktične za nošenje, jednostavne za održavanje i pristupačne po cijeni (na internetskim multibrend trgovinama većina kreacija stoji između 500 i 1500 eura).

Njegova odjevna filozofija rezultirala je revolucionarnom linijom odjeće A-POC koju je predstavio 1998. Riječ je o uniseks odjevnim predmetima napravljenima od pletiva u obliku cijevi, izrađenog na kružnom pletaćem stroju. A-POC je skraćenica za ‘a piece of cloth‘ (komad odjeće), ali izgovorom podsjeća i na riječ ‘epoha‘; dizajner je, naime, smatrao da pred čovječanstvom stoji mirno, napredno i pozitivno doba...

On je, naime, bio svjedokom američkog nuklearnog bombardiranja Hirošime na kraju Drugog svjetskog rata; od posljedica zračenja mu je umrla majka dok je on sam trajno šepao. No, nikad nije pričao o tome jer nije želio, kako je izjavio, izazivati sažaljenje.

Issey Miyake se nije ograničavao samo na kreiranje odjeće i dodataka koje je od 1973. redovito predstavljao javnosti na pariškom Tjednu mode, čime je utro europski put svojim mlađim kolegama, Yohjiju Yamamotu i Rei Kawakubo. Dizajnirao je uniforme za radnike u japanskom industrijskom gigantu Sony, bočicu vode brenda Evian za njihovo limitirano izdanje, te crnu dolčevitku za susosnivača Applea Stevea Jobsa; dapače, stotinjak njih po cijeni od 175 dolara svaka.

Issey Miyake je u mladosti htio biti plesač ili atletičar, no nakon što je prolistao sestrin modni časopis, odlučio je da će njegovo zanimanje biti dizajner odjeće. No, ipak je upisao studij grafičkog dizajna u Tokiju na Tama Art University, a nakon diplome, početkom 60-ih, preselio se u Pariz gdje upisuje tada novopokrenuti studij dizajna u organizaciji udruženja dizajnera pariške visoke mode École de la Chambre Syndicale de la Couture Parisienne.

Nakon studija je radio kao pomoćnik u ateljeima dizajnera Guya Larochea i Huberta de Givenchyja, a potom odlazi u New York u kojem je predstavio prvu vlastitu kolekciju. U Japan se vraća 1970. te u Tokiju otvara svoj slavni dizajnerski studio. Dobitnik je prestižne nagrade Kyoto Prize za umjetnički doprinos koja mu je uručena 2006., a četiri godine kasnije primio je orden Order of Culture za iznimna postignuća u japanskoj kulturi i umjetnosti.