Kada se čitatelj probije kroz financijski birokratski paragovor kojim oba dokumenta obiluju, puno je sličnosti između popisa reformskih mjera Vlade koje je premijer Orešković preksinoć predstavio saborskim klubovima i recepata koje njegovoj Vladi nudi Svjetska banka. Razlike su, dakako, u pozicijama autora. Dok stručnjaci Svjetske banke nemaju kočnica u iznošenju svojih preporuka, Orešković ipak mora voditi računa o političkom dojmu koji pritom stvara. No, razlike su često samo semantičke. Primjerice, Svjetska banka bezrezervno kao jednu od srednjoročnih mjera savjetuje uvođenje efikasnog poreza na imovinu, dok je Vlada tu ipak manje izravna. U 2016. porezni sustav će se analizirati kao temelj prema ‘jednostavnijem, pravednijem i stabilnom poreznom sustavu u 2017.
No, kako se istovremeno planira ‘razrada kriterija za procjenu vrijednosti nekretnina’ i ‘novi Zakon o komunalnom gospodarstvu’ može li se već sada zaključiti da će ishod Vladine analize o pravednijem poreznom sustavu rezultirati uvođenjem poreza na nekretnine? Orešković ide u smjeru preporuka Svjetske banke i s namjerama da poveća fiskalnu odgovornost, nastavi reforme tržišta rada te upravnu reformu. Problem je što su oba dokumenta sročeni u poprilično općenitom tonu. Svjetska banka tako u segmentu zdravstva savjetuje redukciju neplaćenih računa u tom sektoru, te početak provedbe masterplana bolnica. Orešković obećava racionalizacije reforme i uštede, ali bez konkretnih mjera. Tako se navodi: ‘Reforma bolničkog sustava s ciljem povećanja učinkovitosti i kvalitete usluga’. A koji drugi cilj može biti? Zanimljivo je da, suprotno popularnom imidžu te institucije, Svjetska banka nigdje u svojim preporukama izrijekom ne spominje nužnost prodaje državne imovine ili privatizacije javnih poduzeća.
Vlada se, pak, tim motivom ekstenzivno bavi, obećavajući već poznatih 500 milijuna eura proračunskih prihoda od te svrhe. Radi li se tu o realnim projekcijama ili tek lijepim željama tek će se vidjeti, no Vladine smjernice ipak su, prije svega, politički dokument. To je jedino razumno objašnjenje zašto Vlada slijedi preporuke Svjetske banke o brzom povećanju dobi za starosnu mirovinu, no istovremeno zanemaruje sljedeću preporuku na popisu - onu o nužnosti izdvajanja troškova dugoročne zdravstvene skrbi iz zdravstvenog u socijalni budžet. Tko bi, naime, braniteljima objasnio da ih je ‘narodna vlast’ na koncu strpala u socijalu?