Igramo se ledene babe. Djeca su jednoglasno odlučila da na mene padne imaginarna uloga vještice. Što ću, novi sam u društvu, uz to i jedini odrastao. Da sam dijete, i ja bih tako odabrao.
Kao lovac u žitu, oprezno dotičem mališane dok trče oko mene i kauča, upozoravajući ih pritom da ne jure prebrzo. Ne želim pokvariti igru, no, opet, ne želim ni da se itko spotakne i padne.
Pošteni su. Zalede se i na najmanji kontakt, vjerojatno jer znaju da će ih u roku od par sekundi drugi igrač ekspresno odlediti.
Trče, viču, skaču. Smiju se. Njihovi ožiljci ih ne sputavaju, iako svi u prostoriji znamo da postoje. U tom jednom bezbrižnom trenutku djetinjstva, oni nisu fizički i mentalno traumatizirana djeca. Ne, samo su obični dječaci i djevojčice koji uživaju u igri ledene babe.
Ovo je samo jedan detalj iz dana provedenog u Dječjem domu Zagreb, točnije u Nazorovoj gdje su smještena djeca od 0 do 7 godina. U ustanovi se trenutno nalazi 85 djece, iako je kapacitet doma 60, s time da zadnje dvije godine postoji konstantni pritisak za prihvat dodatnih korisnika. Utočište ovdje pronalaze djeca, mladi, trudnice i majke s djecom, sve redom pojedinci koji dolaze iz problematičnih obitelji ili okolina. Iza njih su teška i traumatična iskustva, što fizička, tako i mentalna, a dom je mjesto gdje im se daje šansa za drugi, bolji život.
Dan u Nazorovoj
Kako bih bolje shvatio kako izgleda taj jedan svijet novih početaka, proveo sam dan u Nazorovoj, a čim sam otvorio vrata šarenog dnevnog boravka, dočekalo me osam znatiželjnih lica.
Prišli su odmah, jedan po jedan, bez previše ustručavanja. Fascinirala ih je moja brada, vjerojatno zato što je dan ranije u posjeti bio Sveti Nikola. Najveći dječak u grupi je prvi upitao smije li je dotaknuti. Pažljivo, prošao je prstima po bradi, što je bilo zeleno svjetlo za ostale. Redom su se okupili oko mene, nižući pitanja.
„Zašto imaš tako dugu bradu?“
„Tko ti ju je dao?“
„Znaš li ti Svetog Nikolu?“
Pojedinačni upiti su se brzo stopili u nerazumljivo jednoglasje dječje znatiželje, kakofoniju riječi, osjećaja, vike i smijeha. Priznajem, nisam ih razumio. No, teta Lada je, pa mi je ona prevodila njihove glasovne črčkarije. Njeno puno ime je Lada Šošić Vata i ona je odgajateljica ove grupe djece od 3 do 7 godina. U Dječjem domu Zagreb radi već 29 godina, tako da već dobro zna kako se nositi s nekontroliranim uzbuđenjem djece. Posjela ih je na kauč i zamolila da se predstave. Zbog zaštite identiteta, nećemo navoditi njihova prava imena, kao ni njihovu osobnu pozadinu. Stoga su sva imena djece u tekstu izmišljena, dok se traumatična iskustva koja će biti spomenuta u tekstu odnose na prijašnje korisnike Doma.
Krenuli su bez reda i pravila, tako da su imena iskakivala kao žabe iz vode. Mislav, Marko, blizanci Luka i Lovro, sestre Mihaela i Lidija te braća Amir i Hassan. Posljednji među njima se nije sam predstavio jer i dalje ne govori hrvatski, a i ima samo dvije i pol godine. On me dočekao u naručju druge tete Janje koja je došla kao kratka ispomoć Ladi.
Rozi vilinski štapić
Samo što je predstavljanje završilo, već je krenula igra. Točnije, ples. Okupljeni u krug, izveli su koreografiju na pjesmu Pada snijeg. Red pljeska te pohvala i već su počeli s drugom pjesmicom o vlakiću. Ovoga puta su uključili i mene. Zasjeo sam na čelo i poput vlakovođe vodio djecu po sobi. Nije bilo vremena za prilagodbu, odmah su me ubacili u svoj svijet, kao kap vode u rijeku.
Kroz daljnju igru, počeo sam primjećivati neke njihove osobine. Mislav, najveći od dječaka, uvijek želi biti glavni. Marko nikako ne može biti na miru pa trči s jedne aktivnosti na drugu. Starija sestra Mihaela ne želi nikakvu pomoć dok joj se odvoji rozi vilinski štapić, dok mlađa Lidija bez ustručavanja moli nekoga da joj isti ponovno sastavi.
Sve redom karakteristike koje krase djecu diljem svijeta, ništa neobično ili van normalnog ponašanja. No, odgajateljica Lada primijeti te razlike koje neiskusnom oku nisu vidljive. Daleko od ušiju djece, ispričala mi je samo par iskustva, dovoljnih da izgubim vjeru u ljude. Govorila mi je o dječaku kojega je otac tako jako udario o zid da mu je otkazao bubreg. Djevojčici s tragovima vezanja žicom i gašenja opušaka na koži. Jednogodišnjoj bebi koju su ostavili ispred vrata doma s polomljenim nogama. Djeci koja su plod incesta. Petogodišnjacima ovisnima o opojnim sredstvima. Jedan dio djece je i u domu završio radi sukoba roditelja kojima nisu nazočili i nisu bili direktno fizički ugroženi. Sve redom priče o ukradenim djetinjstvima.
- Veliki broj djece često nije ni svjestan trauma kroz koje su prošli. Iako, u njima ostane zabilježeno da nešto nije kako treba, pogotovo kod veće djece. Najviše to primijete kada dođu u normalnu sredinu i usporede je s onim što su sami prošli – govori Lada.
Ne čudim se da to ona osjeti. Odgajatelji su ionako ljudi koji s djecom iz doma provode najviše vremena. Oni ih bude ujutro, pomažu im oko osobne higijene, igraju se s njima, hrane ih, vode liječniku, podupiru kod školskih obveza, spremaju na spavanje. U isto vrijeme su za njih i roditelj, brat, sestra, učitelj, teta te prijatelj, sve što im u tom trenutku treba.
Natjecanje za pažnju
Tako sam i ja postao striček koji pomaže oko podjele ručka. Na meniju su juha, gulaš i okruglice od kruha te sok. Pomogao sam nekim dječacima podići rukave, razrezao im kuglice na manje komadiće i poticao ih da pojedu do kraja. Natjecali su se za moju pažnju. Luka mi je pokazao da je pojeo cijelu juhu, čak i zeleni dio koji ne zna što je. Lovro je okrenuo žlicu naopačke i izbočenim dijelom neuspješno grabio hranu, pitajući pritom drži li se tako pravilno pribor. Neka djeca nisu imala apetita. Zapravo, većina nije pojela ručak do kraja, više su se igrali hranom nego što su jeli.
Uslijedilo je pranje i popodnevni počinak za djecu mlađu od pet godina. U tom trenutku su u prostoriju ušla još dva djelatnika doma, kineziolog i odgajateljica. Došli su paziti na djecu dok Lada i Janja pripremaju mlađe mališane za spavanje. Normalno je to kod njih, kažu. Poput hokejaša, upadaju u teren gdje je pomoć u tom trenutku najpotrebnija. Nije tajna da je dom potkapacitiran, tako da ima puno više djece nego što je zamišljeno. Nažalost, to je sudbina koju dijele skoro svi domovi u zemlji zbog kroničnog nedostatka udomiteljskih obitelji. U idealnim uvjetima bi dijete trebalo biti samo privremeno u domu, odnosno dok mu se ne pruži potrebna pomoć. Nakon toga je cilj da što prije ide u udomiteljsku obitelj te kasnije u usvojiteljsku ili da se vrate biološkim skrbnicima, u slučaju da su se popravili uvjeti unutar njihove obitelji.
No, postoji i jedna dobra vijest u sustavu koja će uvelike olakšati rad dječjim domovima. Naime, ove će zime Prvo plinarsko društvo (PPD) i Zaklada Novo sutra plaćati svim domovima za nezbrinutu djecu njihove račune za struju i grijanje. Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, nam je istaknula kako će im dodatna sredstva pomoći da poprave stambene uvjete u objektima te da organiziraju različite aktivnosti za djecu, ali i da starijim tinejdžerima pomognu s dodatnim edukacijama kako bi imali veće šanse za što kvalitetnije osamostaljivanje nakon doma kroz dokvalifikacije, studij, razne tečajeve, vozački ispiti i slično. Ovo pritom nije prvi puta da je Enna grupa pomogla domovima za nezbrinutu djecu. Prošle su godine Zaklada Novo sutra i Prvo plinarsko društvo povodom 20. rođendana PPD-a odlučili pomoći djeci iz potresom pogođenog područja Sisačko-moslavačke županije. Uz pomoć centara za socijalnu skrb u Sisku, Glini i Petrinji došli su do 53. djece koju će stipendirati do kraja njihova redovnog školovanja.
Promjena ploče
No, vratimo se našoj priči gdje je došlo do zamjene figura na ploči. Od početne grupe ostali su samo Mislav i Marko, a u sobu su redom ulazili novi igrači – Vedran, Dario, Marija, Tina, Saša i Romeo. Samo što, ovoga puta nije bilo polaganog upoznavanja i prilaska. Većina njih me odmah pozdravila zagrljajem, kao da vide dragu osobu, a ne stranca zatečenog u vremenu i prostoru.
Nastavili su se igrati, kao da ova promjena ploče nije ništa značila. Mene su pritom držali u centru zbivanja.
Čitanje Trnoružice, slaganje puzzli, pantomime, ledena baba... igre su se mijenjale brže nego kazaljke na satu. U tom razdoblju se i po prvi puta razbila idila koju sam vjerojatno sam stvorio u svojim očima. Na površinu su izbile suze, vika i svađe te otkrile drugu stranu posla odgajatelja, onu koja nije samo vezana uz igru i smijeh.
No, u cijelom tom kaosu, dogodio se jedan trenutak koji je za mene zaustavio vrijeme. Igrali smo igru pogađanja gdje odgajateljica Lada u tamnu vrećicu sakrije neki predmet pa djeca zatvorenih očiju samo dodirom pokušaju otkriti što se u njoj nalazi. Do mene je sjedila malena Tina. Ona je uspješno otkrila skriveni predmet i dobila labelo za usne. Kako je izvadila neočekivani poklon, tako se okrenula prema meni i s dvije riječi izmaknula stolac pod mojim nogama.
„Volim te!“
Te dvije, jednostavne, a toliko komplicirane riječi zaustavile su mi dah. Nisam očekivao da ću ih ovdje dočekati. A možda sam i trebao.
Nisam znao kako odgovoriti. Ne želim lagati i reći nešto u što ne vjerujem, niti se želim zahvaliti, kao neki klišej junak u filmovima. Stoga sam šutio. I nasmiješio se, nadajući se da je to dovoljno.
Ona se nije obazirala na moj odgovor bez riječi. Otvorila je labelo i namazala usne, kao da prije samo koju sekundu nije stegnula srce odraslog čovjeka. Kasnije sam, pak, saznao da te riječi ne drže jednaku težinu u njenim mislima.
- Oni to skoro svima govore, ne znam zapravo kome nisu rekli – priča Lada. Odahnuo sam, misleći da se radi samo o dječjoj govoranciji. Sve dok nije nastavila rečenicu radi koje sam opet klonuo zbog okrutnosti drugih ljudi.
- Nije to prava emocija, već samo pokazuje koliko žude za normalnim odnosom. To je nešto što njima jako nedostaje – kaže.
Nezaboravni oproštaj
Objasnila mi je odmah da iza toga i stoji njihova opčinjenost mojim dolaskom. U meni vide osobu s kojom se mogu igrati, koja je ovdje samo za njih. Čovjeka kojeg mogu zagrliti, povući za bradu ili uštipnuti za lice bez ikakvog straha. No, kako se moje vrijeme bližilo kraju, tako su i oni, valjda, osjetili da neću biti ovdje zauvijek. Posvetili su se svojim igrama, onima u kojima nisam potreban kao vlakovođa ili ledena baba.
Mislio sam stoga da će rastanak proći uz nekoliko mehaničkih pozdrava. No, za kraj su me još jednom iznenadili.
Obukao sam jaknu i rekao da odlazim. Zagrlili su me, svi skupa, kao pčele koje slete na cvijet. Zujali su toplinom, jednom koju teško da ću moći tako lako zaboraviti.
Poput latica, odvajali su od mene, odlazeći svom svijetu. Zadnja je ostala Tina, ta ista djevojčica koje me zarobila s dvije riječi.
Dok sam odlazio prema vratima, dočekalo me pitanja kojeg sam se pribojavao otkad sam stupio u šareni boravak.
„Kada ćeš opet doći?“
Ponovno, nisam htio lagati.
Ne znam, rekao sam.
Nadam se uskoro.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i PPD-a.