Diljem svijeta živi oko 3,2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Oni su raštrkani po cijelom zemljovidu i zapravo je teško pronaći državu gdje nema barem jednog Hrvata. Neki od njih su rođeni u drugoj zemlji te nikada nisu ni vidjeli svoju domovinu, poneki su pronašli sreću u tuđini te ni ne razmišljaju o svom starom životu, dok drugi, oni brojniji, često maštaju o povratku u djedovinu. Ovim potonjima Hrvatska nije samo riječ na putovnici, već skup dragih uspomena, u pravilu vezanih uz bližnje. No, oni svoja sjećanja za rodnu zemlju vežu i uz neke sitnice koje su, onako, samo „naše“.
To je miris friške, tek ulovljene srdele na žaru, uvodna špica HTV-ove emisije "Plodovi zemlje", stručak slame ispod stolnjaka na Božić ili, pak, obična teglica Lino Lade Milk.
Da, svatko ima vlastiti madeleine kolačić koji ih mislima instantno vrati u rodni kraj, nevažno koliko kilometara i kontinenata bili udaljeni od njega. To dobro znaju i Diana Mladenovska, Tamara Blašković, Dorotea Kos, Dijana Berić te Nikolina Kalić, naše sugovornice u ovoj priči. Upravo s njima smo popričali o tome kako zapravo izgleda život u drugoj zemlji, koliko je vremena potrebno za prilagodbu na novo okruženje, ali i što ih samo jednom misli može vratiti u rodni kraj.
SAD
Krenimo prvo s protagonisticom koja je udaljena šest vremenskih zona od Hrvatske. Ona je Tamara Blašković (44), Medulinka s adresom na Long Islandu u američkoj saveznoj državi New York. U "veliku jabuku" preselila se prije 11 godina s mužem Alanom koji je većinu svog života proveo u SAD-u. Za razliku od nje, on je tamo već imao prijatelje i članove obitelji, tako da je Tamaru čekao potpuno prazan list. Priznaje, u početku je bilo teško. Nije najbolje znala engleski, a i okolina te mentalitet ljudi su potpuno drugačiji od onoga na što je navikla u rodnoj Istri.
- New York je biznis grad i ljudi u pravilu gledaju samo svoj život. Nitko te neće primijetiti čak i ako se skineš gol na ulici – priča nam Tamara.
Radi se o gradu koji broji oko 8,5 milijuna stanovnika, odnosno tri populacije Hrvatske, a o podređenosti Njujorčana prema poslu najbolje govori činjenica da roditelji imaju pravo na samo 12 tjedana plaćenog porodiljnog dopusta. No, Tamara se vrlo brzo priviknula na taj užurbani tempo života te je nedugo nakon dolaska pronašla posao kao portirka u Shubert Organisation, producentskoj kući koja drži veliki broj kazališta na Manhattanu. Nakon dvije godine je napredovala na poziciju osobe zadužene za pozornicu, a na tom mjestu upoznala niz poznatih ličnosti, od Jima Carreya, Whoopi Goldberg, Denzela Washingtona te Matthewa Perryja.
Malo po malo, postajala je prava Njujorčanka, no na jedan dio života se nikako ne može naviknuti – hranu. Kako kaže, sve je lošije nego u Hrvatskoj. Mlijeko, meso, jaja pa čak ni jabuke nemaju jednaki okus, a ponekad ni boju ili miris kao one u rodnoj zemlji. Uz to, sve je skupo. Pola kilograma kestena je sedam dolara (oko 50 kuna), dok jedan paketić trešanja od 400 grama košta i do 15 dolara (oko 110 kuna). Jedino što priznaje da je bolje nego doma jest kukuruz.
- Najviše mi nedostaje svježa riba. Ma, sve bih dala i za običnu srdelu samo da je friška. Ili za neko povrće iz vrta za koje znaš da nije prskano. Čak i kada napravim neko naše jelo kao što je sarma, okus jednostavno nije isti. Suprug tvrdi da mi ništa ne paše, no ja mu uvijek odgovorim da je to zbog toga što znam za bolje – ističe Tamara.
Na sreću, kaže, postoje neki hrvatski proizvodi koji su dostupni u New Yorku. Tu u prvom redu hvali Vegetu bez koje ne može zamisliti niti jedno jelo, ali i Podravkine krastavce za koje kaže da su joj najbolji na svijetu. Naime, Podravkini proizvodi dostupni su u više od sedamdeset zemalja na svih pet kontinenata, a svoja vrata na tržištu Sjeverne i Južne Amerike otvorili su još početkom 2005. godine.
No, iako postoji nekoliko mana, Tamara kaže da je zadovoljna sa životom u SAD-u. Trenutno ni ona ni suprug ne razmišljaju o povratku, pogotovo jer je dijeli još malo od ostvarivanja prava na američku mirovinu.
Poljska
O skorom povratku u Hrvatsku ne razmišlja ni Dorotea Kos, 23-godišnja studentica iz Zagreba koja je trenutno na studentskoj razmjeni u Varšavi. Ona se u Poljsku zaljubila još na maturalcu zbog čega je kasnije upisala Studij poljskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ističe da joj se na prvu svidio način života Poljaka te njihova hrana i kultura. Jedina stvar koja joj nije previše po volji jest kupus, povrće koje se stavlja u gotovo sva poljska tradicionalna, ali i moderna jela.
- Poljaci nemaju veliki pristup povrću te na njihovoj zemlji ne uspijevaju sve kulture zbog čega su od jedne namirnice izvukli maksimum. Kupus je glavni sastojak u tradicionalnim jelima kao što su žurek, tradicionalna poljska juha, ili bigos, no stavlja se i u burgere te kebab. Nemoguće ga je zaobići, što meni nije najbolja stvar jer mi nije najdraže povrće – smije se Dorotea.
Još jedan detalj koji ne može baš u potpunosti shvatiti jest položaj majoneze i jaja u poljskim supermarketima. Naime, ove namirnice kod njih stoje na policama, a ne u hladnjaku. Ipak, tijekom obilaska trgovina već je pronašla malu kolekciju hrvatskih proizvoda.
- Poljaci stvarno puno koriste Vegetu, štoviše, to je jedan od brendova koji poistovjećuju s Hrvatskom – kaže Dorotea. Podravkini proizvodi na tržištu Poljske prisutni su od 1992. godine, a u Poljskoj se nalazi ujedno najbrojnije Podravkino predstavništvo u svijetu. Pritom su najtraženiji proizvodi među poljskim kupcima upravo Vegeta, Warzywko (mješavina začina) te artikli na bazi rajčice.
Što se tiče poljskih običaja, oni su, kaže studentica, slični hrvatskima, pogotovo kada je u pitanju Božić. Tako i Poljaci na Badnjak stavljaju slamu ispod stolnjaka, što je tradicija stara stotinama godinama, a predstavlja želju starih poljoprivrednika da iduća godina bude posebno plodna. No, opet, imaju i neke svoje posebnosti. Primjerice, za božićni ručak stavljaju i jedan prazan tanjur za nenajavljenog gosta ili nekoga tko Božić provodi sam.
Njemačka
Kao što smo rekli, Dorotea trenutno planira ostati u Poljskoj, no naše ostale sugovornice jedva čekaju povratak u Hrvatsku. Prva je Dijana Berić (30) koja već pet godina živi u njemačkom gradu Erlangenu sa suprugom Josipom. Njih je put Njemačke gurnuo koktel ekonomskih razloga - nemogućnost pronalaska posla, neisplata plaće te nepravedni poslodavci. Stoga su odlučili riskirati te u novoj zemlji pronaći ono što u Lijepoj Našoj nisu mogli, a to je izvor stalnih prihoda.
U tome su i uspjeli te danas oboje rade u struci, Dijana kao odgojiteljica u vrtiću i Josip kao CNC operater. No, ovom paru iz okolice Bjelovara početak nije bio ni najmanje lagan.
- Nismo dobro znali jezik, ali Nijemci su susretljivi, tako da su naša nožno-ručna objašnjenja s osmijehom pokušavali razumjeti. Osim što su prema nama bili susretljivi, Nijemci su dosta tihi, ne otkrivaju puno o sebi, vole svoje običaje, termine, točnost i ne vole nepravdu. Zapravo, baš ne vole niti kuhanje – priča Dijana.
Bez termina se u Njemačkoj, kaže, ne može puno toga napraviti i to je ono na što su se najteže naviknuli. Kod zubara, frizera, u banci, školi, općini – svugdje treba termin, i za najmanju sitnicu. Teško su se priviknuli i na neke njemačke prehrambene proizvode, kao što su kruh, pašteta, kava te umaci.
- Kruh nam je prekiseo, kava slaba, pašteta neukusna, a umaci prejaki. Zbog toga se tijekom boravka u Hrvatskoj opskrbimo „našom“ kavom, namazima, keksima, začinima, Fant mješavinama. Jedan proizvod bez kojeg nikada ne idemo na put je bijela Lino Lada. Većinu nabrojanih proizvoda možemo pronaći i u Njemačkoj u nekim trgovinama, ali Lino Lada Milk nije toliko dostupna pa se nadamo da ćemo je opet pronaći ispod božićnog drvca u Hrvatskoj – veli Dijana te dodaje da joj najviše ipak nedostaju obitelj, obiteljska druženja te običaji.
Zato se trude što češće dolaziti u rodni kraj, osobito za velike blagdane, obiteljske proslave i druge važne događaje. Kaže da se, nažalost, još ne planiraju vratiti u Hrvatsku, ali da tom scenariju svakako streme.
Makedonija
Još jedna sugovornica koja mašta o povratku u Lijepu Našu je i Diana Mladenovska (52) iz Skopja. Iako je podrijetlom Hrvatica, odrasla je u Novoj Bili u Bosni i Hercegovini, no cijela joj obitelj živi u Hrvatskoj, tako da je više vezana uz tu državu, pogotovo Istru i Poreč gdje joj od devedesetih žive majka i sestre. Dianu je put Makedonije još kao studenticu novinarstva odvela ljubav prema suprugu Leki s kojim ima dva, sada već odrasla sina, Predraga i Aleksandra. Iako nije tako daleka sredina, razlike su svejedno postojale.
- Novi jezik, novo okruženje, trebalo je proći dosta vremena prije nego što sam počela primjećivati sličnosti između naših kultura. Na prvu mi je stvarno bilo kao da me netko bacio iz aviona – prisjeća se Diana.
No, kako je sve više čitala materijale za fakultet tako je počela uviđati sličnosti u jeziku, pogotovo s istarskim i zagorskim. Čak je i u običajima pronalazila poveznice pa je tako povukla paralelu između dubrovačkih kolendi i makedonske tradicije kada djeca pjevaju pred vratima kuća za pravoslavni Božić. Čak se i gastronomija preklapa na nekim mjestima, a glavna dodirna točka je svakako ajvar. No, neke stvari su, kaže, ipak bolje u Hrvatskoj. Tu u prvom redu gleda na svoju struku te ističe da je, prema njenom mišljenju, HTV vrh novinarstva u regiji zbog čega je njihove programe znala držati upaljenima cijeli dan. Prvenstvo daje i hrvatskim proizvodima u supermarketima. Po tom je pitanju, veli, ekonomski nacionalist, a tu je naviku prenijela i djeci.
- Baš jučer idem u kupnju i sin mi viče da kupim čaj, ali obavezno od Podravke. Takva sam od prvog dana kada sam došla u Makedoniju, čak sam i u stanju obići dva ili marketa kako bih pronašla hrvatski proizvod. Muž me često zna zadirkivati zbog toga, ali i on voli jesti hrvatsko. Štoviše, kada ne stignem skuhati ručak onda je najsretniji jer si može otvoriti Podravkin gulaš u limenci – ističe Diana.
Sinovi joj također uživaju u Hrvatskoj, ali nisu još odlučili gdje će živjeti za par godina. Stariji sin trenutačno radi za jednu dansku tvrtku a mlađi za američku, tako da će njihov život biti tamo gdje ih karijera povuče. Diana se, pak, nada da će ona svoju starost dočekati u Hrvatskoj.
Švedska
Za kraj još idemo do Švedske gdje živi Nikolina Kalić (29) i njen suprug Dragan te njihova dva sina Aleksandar i Sebastijan. Oni su put Skandinavije otišli 17. siječnja 2017. godine. Nikolina je datum dobro zapamtila. Bio je to njen prvi let avionom, a kada su sletjeli u Malmö dočekalo ih je tmurno vrijeme. Isprva se pribojavala života u novom gradu, iako je tamo već imala sestru koja se preselila s obitelji. No, ubrzo je shvatila da nema nikakvog razloga za strah. Kako kaže, ljudi su jako pristupačni i škole jezika su besplatne, tako da je vrlo brzo svladala švedski. I ona te suprug danas rade u struci, Dragan kao voditelj proizvodnje, a ona kao učitelj u produženom boravku.
Švedski joj je u međuvremenu postao drugi jezik, ali nije još do kraja pokupila sve njihove navike, pogotovo kada je u pitanju posao. Naime, kaže da Šveđani nikako ne toleriraju stres, kao ni njegove uzročnike.
- Sve je lagano, umjereno, ni s čim se ne pretjeruje, a pogotovo ne s poslom. Našim ljudima se malo teže naviknuti na takav način razmišljanja jer smo naučili raditi više stvari odjednom, tako da još uvijek balansiramo između ta dva svijeta – ističe Nikolina te dodaje da to nisu jedine razlike između švedskog i hrvatskog društva.
Šveđani, kaže, nemaju neku svoju izraženu tradicionalnu kuhinju te je njihova gastronomska scena zapravo fuzija više različitih svjetskih podneblja. Glavnina obroka su razlicite salate i umaci, a tek onda slijede meso i prilozi. U globalu se puno zdravije hrane nego Hrvati. Kod njih nema pekara, a i kava se ne ispija kao u Hrvatskoj jer vrijedi pravilo samoposluživanja. Čak se i božićna trpeza drastično razlikuje. Dok se u Hrvatskoj tradicionalno priprema sarma ili odojak, u Švedskoj ima obitelji koje pripremaju jednostavnu hranu poput kuhanih kobasica, mesnih okruglica i kuhanog krumpira.
- Ima dosta toga što mi nedostaje. U prvom redu su to vikendi provedeni s bližnjima i obitelji. Od hrane mi najviše fali domaća hrana poput domaćih kobasica i sira, to je ovdje teško za pronaći – navodi Nikolina te dodaje da, na sreću, ima dosta hrvatskih proizvoda.
Naime, Podravka na tržišta Skandinavije (Švedska, Danska, Norveška, Finska) izvozi široku paletu proizvoda. Osim Vegete i juha, značajne količine ajvara i mesnih konzervi svakodnevno pronalazi put do potrošačkih košarica.
Za kraj smo Nikolinu pitali o povratku u Hrvatsku, no rekla je da je na to pitanje teško odgovoriti. Kaže, dobro im je i uklopili su se, no, opet, nedostaje im njihova kuća u okolici Karlovca. Odluku na to pitanje stoga još nisu donijeli, ali nikako nisu zatvorili vrata Hrvatskoj.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.