Za glumicu Anu Begić Tahiri (43) ovo ljeto je radno, a godišnji joj je trajao tek pet dana. Upravo je krenula sa snimanjem nove RTL-ove serije ‘San snova’, a u srpnju je imala veliku turneju po Jadranu s kazalištem Moruzgva na kojoj je odigrala 17 predstava u 17 gradova. Na jesen je čekaju i probe za premijeru predstave ‘Pustolov pred vratima’, njenog matičnog HNK. Nakon posljednje tri godine isprepletene zdravstvenim problemima, kaže da je samo važno da radi što voli jer joj onda ništa nije teško. A izgleda zadovoljnije nego ikad.
Kako je izgledala ta vaša morska turneja s predstavom ‘Tvorničke postavke’?
- Imali smo sreću da smo uspjeli izbjeći sve vremenske nepogode koje su pogodile zemlju zadnjih tjedana. Oborila sam i svoj rekord. Nastupala sam 14 dana za redom, a dosad sam imala rekord od deset uzastopnih dana. Prespavali bismo u mjestu nakon predstave i drugi dan smo išli dalje.
Kako se motivirate glumiti isti lik toliko dana za redom?
- Uvijek nešto dodaš da se razbucaš malo, da iznenadiš i sebe i kolege (smijeh). Bitno je da smo dobar tim i jako mi je draga ta predstava, a nije ni fizički zahtjevna. Nekako nije bilo teško.
Na snimanju serije ‘San snova’ nakon 15 godina ste ponovno u kadru s vašim suprugom iz ‘Bibinog svijeta’, Jankom Rakošem. Kako je opet glumiti skupa?
- U potpuno smo drugim ulogama, ali primijetit će gledatelji te naše interne zezancije koje smo malo ubacili. Žao mi je što se nismo prije poslovno sreli ni kazališno ni na snimanju. Čini se kao da je pauza bila godinu dana. U ‘Bibinom svijetu’ je bio genijalan cast, sa svima nama je to toliko dobro funkcioniralo i nije bez vraga ta serija još uvijek gledana. To je sve zbog svih ljudi s kojima sam dijelila pet godina snimanja.
Kako vaša 13-godišnja kći Lana gleda na mamin nerijetko pretrpani raspored?
- Mene ili ima ili nema, nema između. Kad smo zajedno smo zajedno. Ona je na to navikla. Znam biti mjesec dana slobodna pa onda mjesec dana zauzeta. Neke stvari s njom apsolutno mogu proći, ali neke nažalost ne, kao primjerice predstave ili plesne produkcije. Tada je prate suprug, tetke, bake, djedovi...
Mene zna nekad zbog toga stisnuti u srcu, ali ona je jača od mene. No, to je moj posao i za drugo ne znamo.
Prije tri godine bakterijska infekcija vam je prouzročila sepsu, a brzo nakon toga je stigla menopauza i brojne neugodne nuspojave s njom. Jeste li danas dobro?
- Bolje sam fizički. No, to nije prestalo. To je nešto konstantno s čime živim već tri zadnje godine. Prve dvije se nisam znala nositi s tim, sad sam se navikla. Kad čovjek padne, digne se i ide dalje. To je sad dio mog života.
Samo više ne uzimam hormone jer su mi oni donijeli niz novih problema. I tražim sve moguće načine da si pomognem.
Kako izgleda vaša svakodnevica u tim novim okolnostima?
- Svi su navikli da me kad imam valunge treba pustiti tri minute da dođem sebi i to više ne utječe na moj posao niti na moj privatni život. Kad neke stvari osvijestiš i radiš na tome te si discipliniram, onda je i bolje. Meni treninzi puno pomažu i čine mi dan boljim pa njih stavljam kao prioritet. Prvo to obavim, a onda tek radim drugo. Za vježbanje više ne tražim neku rupu u hrpi obaveza. To nije nešto što moram, jer ja ništa ne moram, nego nešto što želim.
Jeste li disciplinirani?
- Nisam inače karakterni tip, želim si svašta priuštiti i ništa si uskratiti, ali s godinama sam počela gledati što mi škodi, a što ne. I stvarno, kad sam maknula šećer, prvi tjedan sam od trideset valunga na dan pala na pet.
Stalno nam govore da treba smanjiti stres, imate li vi neku tajnu kako?
- Ne govorim više mogu, mogu, mogu. Ne mogu više sve. Ne uzimam više stvari koje mogu napraviti na pola ili koje mi mogu prouzročiti stres i živciranje. Kad vidim da nešto ne štima, izlazim iz toga.
Vodim higijenu glave, brinem se o sebi više nego ikad. Razmišljam o sebi. Imam takav posao gdje s kolegama dosta pričam u garderobama dok čekamo, to su nekad intimni razgovori, a s godinama mi je sve lakše pričati otvoreno o sebi. Mnogi kolege su mi postali i prijatelji, a imam i prijatelje koji nisu iz branše s kojima sam cijeli život. Toliko sam ih dobro izabrala da se nekad pitam kako sam ih zaslužila. Oni su, uz obitelj, 24 sata uz mene i iznimno sam zahvalna na njima.
Niste uvijek radili za svoje dobro?
- Kad si mlad i boriš se, ne želiš odbijati. Želiš biti tu, ostati po nečemu zapažen. Nekad ispadne genijalno, a nekad te neke odluke koštaju. Danas znam da kad te treba nešto zaobići, zaobiđe te, a kad treba biti - uspije. I onda se super stvari dese.
Jesu li kilogrami onda uopće bitni?
- Prije su kilogrami bili bitni, a sad su potpuno nebitni u toj priči.
Čini se da ste mirniji i sretniji nego ikad?
- Moja pokojna baka je govorila ‘što stariji, to gluplji’, a ja sam govorila da ću ja to preokrenuti. Kod mene je nekako sve sjelo na mjesto.