Od Zlatana Stipišića Gibonnija oduvijek se očekivalo puno, navikao je publiku na glazbenu posvećenost koja ga i kao autora i kao interpreta izdvaja od ostalih. Novim albumom ne intrigira samo domaću publiku - putem streaminga osvaja i Europu, pa je pomalo zapanjujuće da je u samom vrhu slušanosti i u najvećim glazbeno razvikanim zemljama čijim slušateljima naš jezik ne znači ništa. No, to je Gibonni.
Na samom početku razgovora, koji smo vodili u Veloj Luci, gdje ovaj glazbenik provodi slobodno vrijeme, priču smo započeli o njegovu velikom prijatelju Oliveru Dragojeviću. A što se u Gibinim mislima promijenilo u te tri godine otkako Olivera nema?
- Strahovito mi nedostaje, a opet osjećam njegovu snažnu prisutnost. Fali mi kao čovjek, prijatelj, kolega, a s druge strane, osjećam nevjerojatan ponos što je ostavio neizbrisiv trag. Nedavno sam čuo podatak da su njegove pjesme u samo godinu dana u eteru puštene 146 tisuća puta! Veseli me činjenica da smo se u našoj zemlji nekako osvijestili da je postojao čovjek kao Oliver oko kojeg smo se okupljali, a ne dijelili - govori Gibonni, koji pritom poručuje da je program "Trag u beskraju" nešto što se mora događati upravo u njegovoj Luci. Svjestan je, kaže, da bi brojni Oliverovi poklonici željeli doći i da su na neki način zakinuti, no podsjetit će da je Oliver dijete malog gradića i da se od Vele Luke naprosto ne može napraviti Tokio ni New York.
- Bio je totalno neopterećen svojom popularnošću i radi se baš onako kako bi on želio. Mislim da to jednostavno treba poštovati. Ne treba robovati racionalnim rješenjima koja su bespotrebna. Po mom mišljenju, sve vezano za njega mora ostati na razini emocije. Ajmo se nać mi koji smo ga voljeli i ispoštovati njegovu želju. Jer, ako mene pitate, on je uvijek radije išao u Lisinski nego u Dom sportova. A nisam ga znao baš dva dana, nego pola svojeg života. Nije lako ulaziti u nešto njegovo, svi znamo koliko je bio izvanredan interpret i bolji pjevač od svih nas. A i znam da je uvijek imao bolje mišljenje o meni nego ja o sebi. Tako da bi mu, vjerujem, bilo drago da nas vidi na pozornici ispred velolučke crkve - kaže.
Od prvog je dana bavljenja glazbom znao da se persona ne može stvoriti te da su takvu famu raširili naši hitmejkeri.
- Vjerojatno se može postići kratkotrajan uspjeh, ponekad umjetan. Ja nikada nisam bio taj tip autora. Nikada nikog nisam lansirao, meni su se povremeno događale suradnje. Nisam imao motiva nekoga glazbeno oblikovati. Sve se događalo spontano, surađivao sam osobama kojima sam u njihovu maratonu bio pri ruci. Olivera je život umijesio da bude takav: svi njegovi uspjesi, sjete nostalgije i emocije formirale su ga kao pjevača. Istina je da se s glasom samo rodiš, ali glas nije sve. Da bi pjevač bio uvjerljiv, mora imati ozbiljnu kilometražu života iza sebe da bi to što pjeva bilo vjerodostojno - ističe.
Feta mortadele
A koliko je teška činjenica da su upravo najveći glazbenici ujedno postali i najveći gubitnici, u koje ih je uvelo limitirano tržište zbog koronakrize, Gibonni je glasno izrekao.
- Niti jedan moj koncert ne može proći ispod radara. No, ja se ne žalim. Ako su stali Boeing i Lufthansa, koji su puno ozbiljniji 'bendovi' od mene... Ni oni nemaju rješenje, pa kako ću onda ja? Ne želim pametovati o pandemiji, jer jedino što znam o medicini je zalijepiti flaster. Kad mi se pokvari auto, idem automehaničaru, kad se razbolim, idem doktoru - objašnjava.
Gibonni je onaj kojeg se iščekuje, jer publiku intrigira, novi album odnedavno je na tržištu, a on odmah uzvraća da je nemoguće od njega tražiti da sam sebi napravi recenziju. Svjestan je da oko sebe ima glazbeno izbirljivu publiku, tek su možda mrvicu jači oni što prate i slušaju jazz.
- Snimajući, toliko se dobrih stvari dogodilo, a ja nisam mogao hodajući uokolo sve njih dokumentirati. Ali, čuda su se dogodila. Bilo je izvrsnih suradnji i izvanrednih talenata - dodaje.
Iako razgovaramo s vrlo samozatajnim glazbenikom, neke stvari koje se događaju u Gibonnijevoj karijeri su gotovo neprocjenjive.
Nizozemska, Švedska, Italija, Mađarska ili Amerika i Kanada zemlje su u kojima njegova glazba nije samo prepoznata nego i osvaja vrhove slušanosti streaming servisa poput iTunesa ili Deezera. Slikovitije rečeno, Gibonni se, primjerice, u Švedskoj uspeo na treće mjesto prodaje albuma, čak ispred Due Lipe. Jesu li ga zatekle te informacije? Gibo je čak ušao na Billboardovu listu najprodavanijih albuma u Americi.
- Naravno da su to fenomenalne, ali i neočekivane vijesti. Još nikome od nas nije jasno kako se to dogodilo. Pokušavamo naučiti nešto iz toga, ali ne znamo u što da gledamo - smije se i govori poznati Splićanin, koji je dobro zapamtio jedno iskustvo iz svojih početaka.
- Glazba nastaje u različitim razdobljima i okolnostima, nekad sretnijim, nekad nepovoljnim. Katkad te u tim našim snimanjima zadese različite okolnosti - nekad je to doba blagostanja, a nekad inflacije. Ali na kraju sve se svodi na kvalitetu. Za deset godina okolnosti se zaborave i ostane jedino drži li pjesma vodu ili ne. Uvijek će mi ostati u sjećanju prvi album Dine Dvornika, kad smo se nas četvorica grabili oko dvi fete mortadele. A nekad smo imali odlične uvjete, pa nije ispalo tako. Uvjeti se zaboravljaju, pjesma je ta koja se pamti - objašnjava Gibo.
Publika Zlatana Stipišića Gibonnija bila je uvjerena da će ponovno donijeti nešto novo. Komentiralo se, pričalo, iščekivao se novi zvuk kojim je iznova iznenadio. Odakle ta inspiracija?
Pjesme na albumu
- Moram reći da ja sebe ne doživljavam ozbiljno, ali to što radim itekako shvaćam ozbiljno. U dućanu u jednom trenutku možeš kupiti sve, primjerice bolju gitaru ili neki bolji instrument. No, nema trgovine u kojoj možeš kupiti entuzijazam i inspiraciju. Kad napišem pjesmu, dovršavamo je kada se najviše zaželimo jer sva energija, bilo elan ili umor, ostaje zabilježena na vrpci. Nije lako držati sebe u stanju konstantnog puberteta (smijeh). A meni je to čak važnije od sadržaja - priznaje i napominje da mu je strast u tom procesu ipak najbitnija.
- Tu sam strast osjetio na koncertima Brucea Springsteena. Čovjek pjeva o temama koje nisu jednostavne, životnim gubitnicima, ali toliko je u njemu strasti pri izvođenju da i teške teme pršte od života. Tako da i nije bolno ako se prepoznaš u nekom antijunaku - kaže.
Pitamo ga koja je njemu posebna pjesma na albumu.
- 'Ko si da si', 'Lažu fotografije', 'Pijesak nošen vjetrom'... Sve one pričaju pomalo zaboravljenim jezikom i zaboravljenim riječima kao što su nada, odanost i zahvalnost. Eto, pjesme su o tome da nije baš da se svaki put razumijemo, ali nije još sve izgubljeno. Malo sunca na prozorčiću - kaže uz smiješak ovaj jedinstveni glazbenik kojeg publika strpljivo čeka na nastupima uživo, na koje će čim se stvore uvjeti, kako bi ponovno donio glazbeni doživljaj koji se ne zaboravlja tako lako.