Legendarna fotografkinja Slavka Pavić slavi 99. rođendan: „Idem korak po korak, idem naprijed i uvijek tražim neki novi motiv“

 Pa ja uopće ne mogu reći što znače godine. Meni se one jednostavno slažu jedna na drugu, lijepe se. I ja sam, eto, hvala Bogu, prilično zdrava, glava me dobro služi, a uz pomoć štapa i koraka. Idem naprijed, ne dam se", duhovito odgovara na pitanje kako se osjeća naša poznata fotografkinja Slavka Pavić. A pitanje – 'Kako je?', dolazi prirodno jer je 20. listopada proslavila 99. rođendan. No, već i sam pogled na simpatičnu i otvorenu Slavku, kojoj ne silazi osmijeh s lica, dovoljno govori o njezinoj kondiciji. Bistrih, znatiželjnih očiju, dobrog sluha i odličnog pamćenja, otkriva osobu kojoj su godine zaista samo broj. U odličnoj je formi, što može zahvaliti tisućama prehodanih kilometara i penjanju po planinama zbog dobre fotografije, a jedini porok do današnjeg dana ostala joj je – čaša dobrog crnog vina. Iako joj do stotog rođendana nedostaje samo godina dana, ona se brojkama previše ne zamara. Mnogo je više zanimaju fotografija, umjetnost, ljudi i svijet oko nje, koji je ni danas ne prestaje iznenađivati. Danas živi u domu umirovljenika, a premda više ne može toliko hodati i obilaziti izložbe kao nekada, od svoje najveće ljubavi nije odustala. Fotoaparat joj je i dalje pri ruci, a njezino oko još uvijek primjećuje prizore pokraj kojih bi mnogi prošli ne osvrnuvši se. Posebno je veseli jedna obližnja stara vrba koju je fotografirala u različitim fazama, a sada je na njoj otkrila žutu gljivu neobičnih boja.

 „Uzmem štap pa odem do te vrbe i fotografiram je. Usput pronađem još neke motive, promatram sjene, novu arhitekturu, kako se sjene susreću... To čovjeka jednostavno privuče. Fotografija je nešto čarobno, nešto što vas drži. Nije to samo klik na gumbić. Fotografija traži i obrazovanje, poznavanje umjetnosti i, naravno, znatiželju“, objašnjava Slavka, koja i danas puno čita i nastoji pratiti zbivanja u umjetničkom svijetu.

Posebno joj nedostaju odlasci na izložbe, koje je desetljećima redovito posjećivala, ne samo u Zagrebu nego i izvan njega. Prisjeća se kako joj nije bilo teško otići ni do Dugog Sela ako bi u novinama pročitala da se tamo održava neka izložba koja bi se njoj učinila zanimljivom. Sjela bi na vlak, pronašla galeriju i razgledala ono što ju je zanimalo.

„Nikada mi ništa nije bilo teško. Ako me nešto zanimalo, otišla bih to pogledati. Uvijek sam smatrala da umjetnik radi izložbu zato da je netko vidi, a ne da nitko ne dođe. A na izložbama čovjek uvijek nešto novo nauči, obrazuje se“, govori fotografkinja kojoj je upravo ta neiscrpna znatiželja obilježila gotovo cijeli život.

Njezina ljubav prema fotografiji počela je još u mladosti, u Daruvaru, gdje se s obitelji doselila iz rodnog Jajca. Jedan školski kolega iz imućnije obitelji imao je fotoaparat i fotografirao je njihove školske prijatelje. Slavku je to toliko zainteresiralo da je poželjela učlaniti se u tamošnji fotoklub. No, njezina majka nije bila oduševljena tom idejom.

„Mama mi je rekla: 'Što ćeš ti tamo, jedina cura u tamnoj komori? Ne dolazi u obzir!'“, prisjeća se uz smijeh.

A onda je na jednom putovanju vlakom upoznala Milana Pavića, fotografa koji će poslije postati njezin suprug, životni suputnik i učitelj koji je preminuo prije točno četrdeset godina, od kada Slavka Pavić sama plovi kroz život.

„Vraćala sam se iz Zagreba, gdje sam bila zbog fakulteta, doma u Daruvar, a neki čovjek s ruksakom hodao je po kolodvoru i onda me upitao idem li možda u Daruvar. Rekla sam da idem. U ono vrijeme bilo je teško ući u vlak, pa mi je rekao da će on ući prvi, sjesti pokraj prozora i sačuvati mi mjesto. Tako smo se Milan i ja upoznali. Bio je krasan, dobar i pošten čovjek“, govori Slavka, koja je u Zagrebu upisala studij ekonomije, ali je fotografija ubrzo preuzela glavnu ulogu u njezinu životu.

„Razmišljala sam i o studiju povijesti umjetnosti, ali onda mi je netko počeo objašnjavati kako profesor pokaže neki detalj na umjetničkom djelu, primjerice petu ili nabor tkanine, pa traži da analizirate o kojem je djelu riječ. Pomislila sam: 'Pa zar ću se ja baviti nečijom petom?' I tako sam otišla na ekonomiju“, smije se fotografkinja, koja nikada nije radila kao ekonomistica.

„Otišla je ekonomija brzo u zaborav. Fotografija je nepovratno osvojila moje srce“, priznaje.

Njezin suprug uveo ju je u svijet fotografije, učio je tehnikama snimanja i razvijanja fotografija, i njih dvoje ubrzo su postali i poslovni tandem. Milan Pavić, inače rođeni Daruvarčanin, osnovao je Foto klub Daruvar davne 1973., objavljivao je fotografije u brojnim časopisima u zemlji i inozemstvu, bio je specijalni fotoreporter Vjesnika, a dugi niz godina radio je i u Agenciji za fotodokumentaciju. Zajedno su radili velike fotografske narudžbe, među ostalim i povećanja za Zagrebački velesajam, što je značilo po cijele noći provoditi u tamnoj komori.

„Ljudi dragi, što smo se mi naradili! Radili smo fotografije velike tri puta tri metra. Sve je moralo biti precizno, da se dijelovi savršeno spoje. Živjeli smo tada u tramvajskoj zoni, pa kada bi prošao tramvaj ispod stana, kuća bi se zatresla pa smo morali čekati da se sve smiri kako bismo nastavili raditi da nam se ne bi poremetila ekspozicija. Nije bilo spavanja, trebalo je raditi“, prisjeća se vremena kada je za dobru fotografiju, osim talenta, trebalo mnogo strpljenja, znanja, ali i fizičke snage.

Iako je sa suprugom dijelila posao i ljubav prema fotografiji, Slavka je postupno izgradila vlastiti autorski put, vrlo zanimljiv i prepoznat od struke. Za svoj rad dobila je odlikovanje predsjednika Zorana Milanovića, kao i uglednu državnu nagradu 'Vladimir Nazor'. A njezini počeci sežu u 1971., kada ju je njezin suprug Milan, kao već dugogodišnji član Fotokluba Zagreb, potaknuo da se i sama učlani.

„I tako sam ostala članica sve do danas, punih 55 godina“, govori Slavka, koja upravo prva druženja u Fotoklubu pamti kao jedno od najljepših u svojem fotografskom životu.

Tamo je upoznala brojne kolege, učila od iskusnijih fotografa i počela razvijati vlastiti autorski izraz. Posebno se rado prisjeća Đure Griesbacha, tadašnjeg predsjednika kluba i velikog fotografskog autoriteta, koji je analizirao fotografije članova kluba, a njegove su primjedbe znale izazvati smijeh.

„Donese netko fotografiju, a on kaže: 'Dečec, ovo desno ti je malo suvišno, odreži to. Pa onda malo lijevo skini, i to ti je suvišno.' I onda ga čovjek pita: 'Pa gospodine Đuro, što mi je ostalo od fotografije?'“, prepričava Slavka jednu od anegdota iz tih godina.

 Ondje je susretala i druge poznate hrvatske fotografe, među kojima su bili Tošo Dabac, Marija Braut, Mladen Grčević, kao i Marijan Szabo, velika imena tadašnje fotografije. Tošu Dabca Slavka opisuje kao simpatičnu osobu koja je uvijek bila spremna dijeliti savjete mlađim kolegama. Prisjeća se kako je njezin suprug bio dobar i s Tinom Ujevićem, kojeg je često fotografirao u legendarnom kafiću Tip Top, kasnije Blatu. Čak mu je jednom kupio odijelo, ali se pjesnik i veliki boem nakon tri dana ipak vratio staroj odjeći.

Fotoklub joj je omogućio sudjelovanje i na brojnim izložbama, pa su njezine fotografije putovale i izvan Hrvatske. Prisjeća se vremena kada su se radovi slali poštom, u paketima na koje se morala uz to plaćati carina, a članovi kluba zajednički su birali fotografije koje će ih predstavljati.

Iz novijeg doba posebno joj je draga retrospektivna izložba u Muzeju grada Zagreba održana 2014., koju je priredila povjesničarka umjetnosti Iva Prosoli. Zahvaljujući toj izložbi i katalogu sačuvan je vrijedan pregled njezina stvaralaštva.

No, kada je pitamo koja joj je vlastita fotografija najdraža, ne spominje nagrade ni izložbe, nego jedan sasvim običan prizor koji je ugledala tijekom vožnje sa suprugom.

„Milan je volio pratiti kako se Zagreb širi i mijenja pa smo jedne nedjelje otišli fotografirati nove vizure. Vraćali smo se automobilom doma, a ja sam držala Rolleiflex u krilu. Odjednom kroz vjetrobransko staklo ugledam jednog dečka, koji vozi bicikl, a u drugoj ruci vodi konja. Viknula sam Milanu da stane. On se iznenadio, nije znao što se događa, ali je zaustavio automobil. Izletjela sam van, namjestila udaljenost i snimila. Samo jednu fotografiju, i bila je oštra. Toliko mi je draga jer sam uočila taj neobičan prizor. Gdje ćete danas vidjeti nešto takvo?“, govori o tom trenutku koji joj je i dalje fascinantan.

Sličnih dogodovština tijekom desetljeća bilo je mnogo. S Milanom je često putovala, a jedno od najljepših sjećanja veže uz boravak u Šibeniku, gdje su doznali da se mogu pridružiti ribarima koji su čamcem plovili prema Kornatima. Bio je to doživljaj koji Slavka ni danas nije zaboravila.

„Ujutro je Milan otišao vidjeti što su ribari ulovili, a ja sam krenula na drugu stranu. Popela sam se na jedan kamen kako bih mogla zaviriti što ima iza visokog kamenog zida. A ispred mene tamno plavo more, bijeli kamen obasjan suncem, velika smeđa ribarska mreža koju je razvlačio jedan ribar, a iza njega u moru desetak malih ribarica. Ljudi dragi, kakve su to bile fotografije! To mi je bilo stvarno nezaboravno“,  prisjeća se Slavka jednog od mnogih prizora koji su joj privukli pažnju.

A njezina znatiželja ponekad ju je odvela i na neočekivana mjesta. Jednom je, nakon što je njezin suprug Milan Pavić posjetio redakciju Novog lista u Rijeci, ugledala otvorena vrata i nekoliko stepenica. Naravno, morala je provjeriti kamo vode.

„Milan mi je govorio, 'Kuda ideš, gore nema ništa', ali ja sam se ipak popela. Kad sam provirila kroz prozor, ugledala sam limene krovove i dimnjake poput skulptura, baš neobične oblike. Meni je to bilo fascinantno. I zato sam uvijek gledala oko sebe, još malo lijevo, desno, gore, dolje. Nikada nisam mogla samo proći i otići. Jer svugdje oko nas skrivaju se fantastični prizori ako znate gledati“, objašnjava simpatična fotografkinja.

Premda je u toku s trendovima pa se danas koristi digitalnim fotoaparatom i računalom, ljubav prema analognoj fotografiji nikada je nije napustila. Dobro pamti vremena kada su filmovi bili skupi i teško dostupni, pa se svaki kadar morao pažljivo birati.

„Nekada si morao paziti na svaki kvadratić filma. Nije bilo fotografiranja unedogled jer su filmovi bili skupi i bilo ih je teško nabaviti. Ja sam uvijek znala za svaki negativ gdje je snimljen, u kojoj se kutiji nalazi, u kojoj vrećici. A danas gledam u računalo i pitam se gdje mi je neka datoteka. Nema je, nestala! To je problem digitalne fotografije“, - govori uz smijeh.

Ipak, u toku je s vremenom i ne odbacuje novu tehnologiju. Svjesna je njezinih prednosti, a računalo koristi koliko joj treba. U snalaženju s digitalnim fotografijama pomaže joj nećakinja.

„Treba ići ukorak s vremenom. Digitalna fotografija je dobra, sve je mnogo brže, ali moja je ljubav ipak analogna fotografija. Razvijač, fiksir, papir... To je nešto posebno", govori.

U gotovo stoljeću života svjedočila je brojnim povijesnim događajima, a jedno od najranijih sjećanja vraća je u 1934., kada je u Marseilleu ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Imala je nepunih sedam godina.

„Sjećam se da su svi oko mene plakali. Baš mi je to ostalo u pamćenju. Poslije su se tiskali mali albumi o tom događaju, sigurno ih još negdje ima u arhivima“, govori.

 No, prošlost je ne zaokuplja previše. Mnogo joj je važnije ono što se događa danas, a posebno je raduje kada vidi mlade fotografe i njihov rad.

„Pa treba pustiti mlade ljude! Na mladima svijet ostaje. Zato se nikada nisam ni gurala da imam stalno vlastite izložbe. Treba mladima dati prostora“, govori nesebična umjetnica koja oduševljava svojim pozitivnim stavovima, bistrinom i ljubavlju prema umjetnosti koju izuzetno cijeni.

A kada je na kraju razgovora pitamo smatra li se sretnom osobom, odgovor stiže bez mnogo razmišljanja.

„Pa mislim da jesam, hvala Bogu. Relativno sam zdrava, glava me dobro služi, a i korak. Makar uz štap, ali idem. A što je s onim ljudima koji ne mogu ni uz pomoć štapa? Ja sam ipak u prednosti. Idem korak po korak, idem naprijed i uvijek tražim neki novi motiv. To me drži i veseli.“

I možda upravo te riječi najbolje opisuju život Slavke Pavić. Nakon gotovo stotinu godina života, bezbroj snimljenih kadrova, izložbi, putovanja po svim kontinentima i zanimljivih susreta, njezina znatiželja ostala je ista – vidjeti nešto što drugi možda nisu primijetili i sačuvati taj trenutak fotografijom.