Naša trofejna sportašica svoje je vjenčanje posvetila napuštenim psima,  a sve je počelo s jednom Lexie

Kada su se Sara Aščić i Marin Marinović 28. kolovoza ove godine zakleli na vječnu ljubav, željeli su da njihov veliki dan bude prilika da učine nešto dobro i za druge. Oboje su uspješni sportaši – Sara je jedna od naših najboljih skakačica u vis, a Marin odbojkaš i trener Akademskog odbojkaškog kluba Željezničar iz Osijeka, i oboje su veliki ljubitelji pasa – pa su umjesto uobičajenih darova za goste odabrali nešto što predstavlja njih i ono što im je važno.

„Bila je to prava velika slavonska svadba s 270 uzvanika. Razmišljali smo što bismo gostima mogli dati kao zahvalnicu, to je, naime, kod nas običaj, a nismo htjeli bacati novac na nešto nepotrebno. Obično mladenci svojim gostima poklanjaju male darove poput magneta ili nekih drugih sitnica kako bi ih podsjećali na njihov veliki dan, ali mi smo htjeli drugačije. Pa smo se dosjetili da napravimo zahvalnice s fotografijama pasa iz Azila Udruge Pobjede iz Osijeka, a mi smo u ime naših svatova novac koji bismo utrošili na poklone, donirali azilu“, govori Sara.

Tako su među gostima njihova vjenčanja završile fotografije pasa koji još čekaju svoje ljude, a iza te geste stoji priča koja je za Saru počela prije nepune dvije godine. Tada je, nakon što je gotovo cijeli život željela psa, napokon dobila svoju Lexie, crnu njemačku ovčarku, a zahvaljujući njoj počela je volontirati u osječkom azilu za pse.

A kada nešto odluči, Sara očito ne radi stvari napola. Rođena je 1997. u Đakovu, najstarija je od triju sestara, a iza nje je impresivna sportska i akademska biografija. Na ovogodišnjem pojedinačnom seniorskom prvenstvu Hrvatske u Karlovcu u skoku u vis osvojila je treće mjesto, nakon što je zimus osvojila i naslov dvoranske prvakinje. U svojoj kolekciji ima čak 21 medalju sa seniorskih državnih prvenstava.

Jednako predano gradila je i akademsku karijeru. Diplomirala je 2023. na Kineziološkom fakultetu, bila dobitnica Rektorove nagrade i priznanja za najbolju studenticu generacije, a danas je pred doktoratom. Predaje tjelesni odgoj na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i radi kao trenerica u Atletskom klubu Slavonija Žito, a i dalje se aktivno bavi atletikom.

Uz sve te obveze posljednjih godinu i pol dana pronalazi vrijeme i za pse koji još nemaju svoj dom. Ljubav prema životinjama, kaže, postoji odmalena. Dio djetinjstva provela je u Donjoj Motičini pokraj Našica, odakle je njezina majka, i ondje je bila okružena životinjama.

„Odrasla sam na selu i moji su imali razne domaće životinje tako da sam njima bila okružena od malena. Preseljenjem u Tenju, životinje više nismo imali, ali ostala je moja želja da imamo psa. Kako se mama bojala pasa i životni uvjeti nisu dozvoljavali da skrbimo o životinjama, ta mi je velika želja ostala neispunjena sve donedavno.“, priča Sara.

Njezina Lexie, njezin prvi pas u životu, stigla je kada je prije dvije i pol godine počela živjeti sa svojim današnjim suprugom Marinom, kojeg je od prvog dana nagovarala da nabave četveronožnog ljubimca.

„Gotovo odmah sam počela nagovarati za psa. Stalno sam ga pitala: 'Kada ćemo imati psa, kada ćemo ga imati?' Marin me smirivao i govorio da pričekamo da se malo sredimo i uredimo život. I onda je napokon popustio“, smije se Sara, ali dodaje da je odluka ipak bila zajednička. Oboje su aktivni, vole boraviti u prirodi i voziti bicikle, a Sara je oduvijek željela većeg psa pa su početkom 2021. nabavili crnu njemačku ovčarku Lexie.

„Tražili smo aktivnog psa koji će moći pratiti naš način života. Na sreću, Marin i ja imamo različite rasporede pa je Lexie vrlo malo sama kod kuće. Ako nekamo putujemo, uskoči moja sestra ili ode kod prijatelja u Dardu“, govori atletičarka.

No, nakon što je dobila psa kojeg je toliko dugo željela, Sara je počela razmišljati o onima koji tu sreću još nisu imali.

„Imala sam neku grižnju savjesti jer naš pas nije bio udomljen pa sam od silne ljubavi prema psima počela razmišljati kako pomoći onima koji još uvijek čekaju svoje ljude. Tako sam odlučila pomagati našem osječkom Azilu“, objašnjava.

Prvi volonterski dan nije provela šećući pse, nego pakirajući predmete za donacijske aukcije kojima se prikuplja novac za Azil. Tada je upoznala Jasminu, volonterku koja joj je u međuvremenu postala prijateljica i pozvala je da sljedeće nedjelje dođe upoznati pse.

Od tada je prošlo otprilike godinu i pol dana, a Sara pomaže ondje gdje je najpotrebnije. Radi za računalom i pomaže oko aukcija, povremeno je model na fotografijama za odjeću s aukcija, no najdraže joj je šetati štićenike azila.

„Ne biram kojeg ću psa šetati, nego vodim onoga koji je tada na redu. Zato se često dogodi da svaki put šećem drugoga, iako me neki već dobro pamte. Naravno da vam s vremenom neki prirastu srcu, ali u Azilu nema favoriziranja. Garči i Čarli su, primjerice, psi koje sam nekoliko puta šetala pa smo se s njima i fotografirali za Gloriju“, priča.

Aktivna je i u drugim akcijama, a svakome tko je pita preporučuje volontiranje ili udomljavanje.

„Svatko treba pronaći svoju srodnu pseću dušu. Trudim se biti svojevrsni zagovornik pasa, educirati ljude o tome u kakvim bi uvjetima trebali živjeti i kako se prema njima treba ponašati jer ih ljudi još uvijek drže na lancima“, priča Sara i dodaje kako se u pomaganje Azilu uključio i Marin.

Njegov Akademski odbojkaški klub Željezničar dogovorio je suradnju s Azilom pa članovi kluba pomažu kada treba obaviti konkretne poslove, primjerice nacijepati drva za zimu, a logo Azila nose i na dresovima. Marin se Sari često pridružuje i u šetnjama pasa.

Njih dvoje imaju i pseću „kumčad“. Sara je kuma dvama psima, Marin jednom, a jednom pomaže i Sarina sestra Lara, također aktivna u Azilu. Kumovi dobivaju informacije o psu i tome što se s njim događa, a to je još jedan način pomaganja životinjama koje čekaju svoj dom.

Sara svoju povezanost s Azilom prenosi i u sportsko okruženje. Na kraju prošle atletske godine s djecom koju trenira ondje je organizirala team building. Čistili su lišće, pomagali u raznim poslovima i, naravno, šetali pse.

„Svi su bili oduševljeni. Mislim da je velika vrijednost osječkog Azila Udruge upravo zajednica koja se oko njega stvorila. Povezani su s gradom i ljudima, dolaze im škole, uključuju se sportski klubovi, organiziraju različite akcije, a uskoro se održava i biciklijada za Azil. Aktivirali su se i ljudi izvan Osijeka pa čak i iz inozemstva“, kaže Sara i naglašava da pomoć ne znači nužno svakoga tjedna dolaziti u Azil. Može se donirati novac ili stvari, pomoći oko aukcije, fotografirati se s nekim od pasa kako bi ga ljudi primijetili, postati kum ili odvesti psa u šetnju.

Njoj je upravo taj posljednji dio volontiranja najdraži, iako priznaje da emocionalno nije uvijek jednostavan.

„Svima je teško gledati napuštene životinje. Prvi put mi je bilo posebno teško i uvijek si pomalo tužan kada ih ostavljaš. Ali osjećaj da si napravio nešto dobro, da si im poklonio pažnju i ljubav i pomogao im na bilo koji način, meni znači puno više nego da samo okrenem glavu“, priča Sara.

A Lexie, zbog koje je sve počelo, uskoro bi mogla dobiti društvo. Još nema dvije godine i vrlo je živahna pa Sara i Marin čekaju da se malo smiri, a onda planiraju proširiti svoju četveronožnu obitelj.

„Već razmišljamo o tome da joj dovedemo prijatelja, a ovaj put to će biti pas iz Azila“, priča Sara, koja je u međuvremenu udomila jednu nesretnu njuškicu. Nakon vjenčanja ona i Marin na ulici su pronašli malu napuštenu macu od koje nisu mogli okrenuti glavu. Tako je Lexie dobila društvo, premda nije baš oduševljena time što je riječ o mački.

I tako je Sara Aščić od djevojčice koja je godinama željela psa stigla do doma s Lexie i malom macom, pseće kumčadi i gotovo svakog slobodnog trenutka provedenog uz životinje.

„Na kraju dana sretna sam jer znam da sam nekome pomogla. Ne moraš napraviti nešto veliko. Ponekad je dovoljno da jednom psu pokloniš malo svojeg vremena i pažnje“, zaključuje.