Ivan Leo Lemo otkriva kako bi nazvao predstavu o svom životu, od kada ne jede meso i koji izum smatra - svetim

- S osjećajem radosnog nestrpljenja da Splićani dođu na Peristil i tamo sretnu Dioklecijana, vlasnika kuće iz koje je nastao njihov grad.

Je li vam trema veća s obzirom na to da je riječ o svjetskoj praizvedbi ‘‘Dioklecijana‘‘, opere koja se smatra kapitalnim dijelom Ive Tijardovića?

- Divni umjetnici s kojima sam na svakodnevnim probama razbijaju mi tremu, a činjenica da ovo remek-djelo maestra Tijardovića iz 1964. nije dosad praizvedeno je kulturocid.

Kako to da će se ova operna predstava izvoditi u dva prostora, prva tri čina u zgradi HNK-a Split, a završni, četvrti čin na Peristilu?

- U čak osam slika, raspoređenih u tri čina, pratimo Dioklecijanov život do gradnje njegove palače za penzionerske dane. Te su slike raskošne inscenacije života svjetskog moćnika i njegove uzbudljive karijere na kraju jedne velike epohe. Za njihovo adekvatno prikazivanje potrebna je "kazališna kutija" i njezine tehničke mogućnosti. Kada Dioklecijan abdicira i odlazi u svoju netom sagrađenu palaču, tada i publika u pratnji rimskih vojnika odlazi k njemu doma vidjeti kakve su posljedice na njemu ostavile neke drastične privatne i povijesne odluke. Peristil je prvi put u ulozi samog sebe.

Sjećate li ste kada ste prvi put pogledali neku predstavu na Splitskom ljetu?

- Ne sjećam se prve, ali sjećam se mnogih. Na tom sam festivalu prije upisivanja studija režije na Akademiji dramske umjetnosti statirao u operama i zavolio tu najteatralniju formu. Točno trideset godina poslije mog odlaska iz Splita vraćam se zahvaljujući genijalnom maestru Tijardoviću.

U nekoj budućnosti, što biste radije režirali: predstavu u Dioklecijanovim podrumima, mjuzikl na Marjanu ili performans na Poljudu za vrijeme utakmice Hajduka?

- Biram performans na Poljudu, najljepšem stadionu na svijetu, za vrijeme poluvremena, poput Super Bowl spektakla, sa Severinom, Jelenom Rozgom, Lidijom Bačić i sto plesačica kojima bi za tu prigodu pjesme remiksirao Zvonimir Dusper Dus. Gorjelo bi!

Da li i po vama Hajduk živi vječno?

- Svi živimo vječno. Hajduk umire pa se reanimira. I tako vječno.

Pratite li nogomet?

- Ne.

Najdraže mjesto u Splitu?

- Tijardovićeva ulica u Splitu gdje živi dvoje divnih umirovljenika koje volim najviše na svijetu.

Koji biste savjet dali 20-godišnjem sebi, mladiću koji tek ulazi u svijet odraslih?

- Svi lažu da sve znaju. Zemlja smo iskompleksiranih mediokriteta koji će uskoro uvesti krizu kompetencije i krizu kriterija. Ali ne boj se. Razmisli da ostaneš u Berlinu ili Amsterdamu. Ne obraćaj pažnju što drugi govore. Čuvaj ljubav kad je nađeš. Vlaji su, zapravo, super.

Koje vam je najintimnije sjećanje na djetinjstvo?

- More. Valovi. Ronim. Svi se smiju. Na radiju Splitski festival. Cvrčci.

Kad ne režirate, zamišljate li ponekad ljude oko sebe kao likove u vlastitoj predstavi?

- Kad ne režiram, pišem drame i zapisujem lude ljude oko sebe u likove, ali i lude ljude u sebi koje upoznajem pišući o njima.

Kad bi vaš život bio kazališna predstava, koji naslov bi ga najbolje opisao?

- Dalay Lemo.

Znate li loviti ribu?

- Mi vegetarijanci puštamo druga bića na miru. Osim kad nas napadne neka "beštija", onda lajemo i grizemo.

Otkad ne jedete "živa bića"?

- Ove godine slavim sretnih 25 godina pure (palente) i paprika.

Na što ste najponosniji, a da nema veze s kazalištem?

- Na autocestu Zagreb - Split.

Koga možete nazvati usred noći, bez razmišljanja?

- Boga. Ili brige.

Što vam najteže pada u vezi protoka vremena?

- Starost, bolest, smrt.

Što nikada ne biste mogli oprostiti?

- Nadam se da bih mogao sve, ipak, nekako oprostiti. Nema nam dalje bez oprosta. I sebi i drugima. Ali u pravom trenutku, na pravi način.

Poroci - javni ili tajni?

- Svoje poroke transformiram u predstave i tako pokušavam pročistiti i sebe i publiku.

Skriveni talenti?

- Čitanje tuđih skrivenih namjera.

Koji izum vam je najviše olakšao život?

- Sveti iPhone.

Što radite kada ne radite?

- Režiram predstave. To je igra, a ne rad. Kad se ne igram, onda spavam, a to je rijetko.

Osim u teatru, gdje vas se najčešće može sresti?

- Na semaforu, u autu, na putu prema probi.

Koja vam pjesma uvijek popravi raspoloženje?

- Vogue.

Ima li nešto što obožavate, a pomalo vam je neugodno priznati?

- Fashion.

Da se u idućem životu rodite kao životinja, što biste voljeli biti?

- Ha ha! Zanimljivo pitanje za vegetarijanca koji vjeruje u reinkarnaciju. Hm… majmun. Ili lemur.