Svi pričaju o novom francuskom premijeru: Zar je važno što je - homoseksualac?

Gabriel Attal i Stéphane Séjourné pravi su power gay couple. Bijela intelektualna elita liberalnih stavova i pogleda, bliski centrističkom ustroju. Gabriel je upravo postao najmlađi premijer Francuske, ima samo 34 godine, a njegov civilni partner Stéphane (38) zaposlen je u Europskom parlamentu.

Attal je, inače, prvi francuski javno deklarirani premijer. Možda ih je bilo još, ali to ne znamo jer se - nisu javno izjasnili. Javno ga je outao stari školski kolega 2018. kada je imenovan ministrom. Kao i predsjednik Macron, pripadnik je akademske i ekonomske elite Francuske. Školovao se na najboljim školama, a poslovi su se potom automatski otvarali.

Na meti je kritike ljevice, upravo kao i Macron. Dobar je primjer: prvi potez nakon što je bio imenovan prije par godina za ministra obrazovanja bila je zabrana nošenja hidžaba,burke i nikaba te rjeđe spominjanih čadora u državnim školama, čime je stekao popularnost među mnogim konzervativnim biračima unatoč tome što formalno dolazi s ljevice.

Otac mu je slavni francuski odvjetnik i filmski producent Yves Attal, živio je u 13. i 14. arondismanu u Parizu, a kao dijete je zbog židovskog podrijetla i gay orijentacije nerijetko bio zlostavljan, pojasnio je u nekoliko intervjua.

Ipak, postoji nešto važno i nešto tužno u činjenici isticanja seksualne orijentacije ovog političara, u ovom vremenskom "trenutku" koje zamišljamo kao progresivno, a pogotovo s obzirom na činjenicu da "priča" dolazi iz predrasudom određene, progresivne Francuske. Tužno je što je rad homofobije djelatan kroz mimikriju deklarativnog javnog priznanja te činjenice, naime, većina je medija u svojim naslovima činjenicu njegova promaknuća obilježila opisom njegove seksualnosti. Kao da nešto znači to što je gay, ili žena ako se u političkoj sferi ne bavi aktivno promocijom LGBTIQ prava odnosno feminističkih vrijednosti, ženskih prava. U pravilu ne znači ništa, ako se nastavlja reproducirati stara, oprobana heteronormativna matrica koja je, usput budi rečeno – nerijetko i toksična sa svojim ograničavajućim tendencijama.

Dogodilo se i nama mnogo puta, sada se već slobodno može reći, da su žene, a odnedavno i deklarirani homoseksualci ušli u same vrhove političke i ekonomske moći i apsolutno ništa učinili za boljitak svoje mikro zajednice. Osim povremenih deklarativnih, simboličkih podrški, onda kada je ta gesta postala oportuna,gotovo i beznačajna. Politika utoliko nije i ne smije biti prostor simboličkog no stvarnog, realnog djelovanja.

Attal, uz to što će biti predstavnik suvremene Francuske politike za široke mase, za svoju zajednicu ima što napraviti – naime svake je godine u Francuskoj u porastu zločin motiviran mržnjom, homofobijom ili transfobijom, a ta vrsta zločina "čudno" surađuje s mizoginim praksama u tom istom društvu, dok rasizmom motivirani zločini objedinjuju sve spomenute komponente, po potrebi.

Good luck!