Aida Bukvić o traženju vlastitih svjetova, suradnji s mlađim bratom Amarom i ulozi tetke: "Nadam se da sam ih barem malo razmazila"

Kad je bila u trećem razredu zagrebačke Klasične gimnazije, Aida Bukvić (49) priključila se dramskoj sekciji u školi, ponajprije iz znatiželje za dodirom s glumačkim svijetom. Iako je znala, govori, da je preveliki "control freak" da bi se ikada mogla osloboditi na sceni onako kako bi to gluma zahtijevala od nje, osjećala je da bi mogla pronaći svoj prostor u tom svijetu u kojem je, kao kći glumca, dramatičara i scenarista Amira Bukvića, odrasla. Igrom slučaja, profesor koji je trebao režirati školsku predstavu razbolio se, a Aida je tada završila u ulozi redateljice. Nije dugo trebalo da shvati da je upravo to uloga u kojoj se osjeća kao doma, a njezin potencijal prepoznao je i tadašnji ravnatelj, Zlatko Šešelj, koji joj je povjerio režiranje iduće predstave u četvrtom razredu, kada je to ujedno bio i njezin maturalni rad.

Posljednju godinu gimnazije Aida je provela režirajući predstavu te se pripremajući teorijski i praktično za prijemni ispit, koji je uspješno položila iz prvog pokušaja, i to kao jedina djevojka među troje upisanih. U to je vrijeme režija još uvijek bila studij koji su prvenstveno upisivali muškarci, pa je i to bila jedna od bojazni njezinih roditelja. Iako su joj uvijek bili podrška, ističe, bili su svjesni da kazališni svijet nije obasut ružama te da može biti iznimno izazovno za mladu osobu pozicionirati se unutar tog kruga. Sada ih razumije te vjeruje da bi i sama bila istoga stava, no, na kraju je sve ispalo baš onako kako treba.

Danas je redovita profesorica na Odsjeku glume na Akademiji dramskih umjetnosti, a iza sebe ima na desetke postavljenih predstava. Posljednja na kojoj je radila, peta u godinu dana, bila je predstava za djecu "Coprnica Dragica" po istoimenoj slikovnici Marijane Jelić, čija se premijera održala 25. rujna u Gradskom kazalištu Žar ptica.

Društvene mreže kao lomače današnjice

"Svidjela mi se ta ideja o jednom starom Zagrebu, ali i tema coprnice koja je djeci dosta bliska – lomače su se zapravo premjestile na društvene mreže. Danas je lako staviti na nekoga metu i proglasiti ga drugačijim, nepodobnim, neprijateljem, pa i vješticom. I tu zapravo kreću problemi. U slikovnici je ta društvena komponenta zapravo vrlo blaga, te naravno sve završi sa sretnim krajem, ali prezentira se problem u kojem netko iz ljubomore, zavisti, kaže nešto pogrešno te se tako zakotrlja jedna lavina koja završi s optužbom vještice, što je u ono doba bilo jako opasno. Te su žene završavale na lomačama, topili su ih u potocima... Sve žene koje su izlazile van nekih okvira, što onih koje su napravili muškarci, što žene, bile su proglašene nepodobnima. Danas je taj mehanizam ostao isti, samo se više ne zove istim imenom", govori Aida koja je i sama izašla iz okvira kada je odlučila postati redateljica.

Kroz godine se ta situacija iznimno promijenila. Osim što je značajno porastao broj studentica na studiju režije, što kazališne, što filmske, govori, cijela mašinerija više nema problem s time da je žena na čelu kolone. Danas je to vrlo normalna i uobičajena stvar, a ključnim smatra i "Me too" pokret otprije nekoliko godina, zbog čega su mlađe kolegice i studentice postale i hrabrije u poentiranju raznih nepravdi.

Traženje novih svjetova

No, jedna se stvar nije promijenila, a to je strast koju je Aida osjećala prema režiji još kao gimnazijalka. U stvaranju predstava vidjela je mogućnost otkrivanja novih svjetova u kojima može izraziti sebe na jedan drugi način, što je naposljetku bilo i ključno u tome da je zarazi ovim pozivom. U traženju novih svjetova, uvijek traži svoju verziju toga svijeta, pa nakon dubokog kopanja po sebi, u svaku predstavu uspijeva ugraditi dio sebe, a kao posebno intimnu navodi predstavu "Pluća" iz 2016. godine. Pritom, u ovoj su ulozi njezina organiziranost i držanje stvari pod kontrolom njezini aduti.

"Na kraju, uvijek se mora ipak sve prepustiti. Prvenstveno, svojim idejama i prvim instinktima. Najčešće su upravo te prve ideje najzanimljivije, a kad si 'control freak', onda napraviš vrstu autocenzure prije nego što uopće istražiš tu ideju. Naučila sam s godinama prepuštati se u tom pogledu, a s druge strane, kontrola posebno pomaže u postavljanju predstava s velikim ansamblom. No, i tu je potrebno prepustiti se strasti koja se osjeća prema određenom tekstu, jedino se tako može pronaći sugovornika u glumcima i ostalim suradnicima, tako da ih se zarazi tom strašću. Ideja je da se svi jednako zaljube u tu ideju, kao i ja na početku", objašnjava Aida koja ponajprije uživa u radu u kojem se stvori protok energija i mišljenja između svih strana, što dovodi do dobre atmosfere za kreativnost.

Ipak, govori, redatelj nije onaj koji samo postavlja predstavu, pa često mora biti psiholog, i diplomat, i političar i psihijatar. No, na kraju krajeva, ipak ponajprije uživa u samom procesu rada na projektu. Tako joj je u posebnom pamćenju ostao i rad na filmu "Djeca sa CNN-a", u kojem je radila s malom, ali srčanom ekipom, gotovo u gerilskom stilu zbog manjka financija. Tada je, osim redateljice, bila i rekviziterka i lokacijska menadžerica – što god je trebalo u datom trenutku. Upravo je zbog toga ponosna na sam rezultat, film nezavisne produkcije, koji je dobio priznanje struke. Ipak, dodaje kroz smijeh, iako je u pitanju lijepo iskustvo, ne bi ga ponavljala.

Zajedno od studija

Na ovom je filmu surađivala s ocem, koji je bio u ulozi scenarista, ali i mlađim bratom, glumcem Amarom Bukvićem, koji je zasjao u glavnoj ulozi. Kroz godine su imali niz zajedničkih suradnji, pa uz Jadranku Đokić glumi i u njezinoj predstavi "Pluća", a prvi su zajednički susret imali već na studiju. Naime, Amarova generacija bila je prva kojoj je predavala kao tada asistentica. Vrlo brzo su uspješno prešli preko granica koje bliski odnosi nekad postavljaju, a dandanas voli surađivati s njim jer, osim što je dobar glumac, govori, vrlo je lojalan projektu.

"Vjerojatno se u takvim projektima ipak malo više trošimo, zbog te dodatne vrijednosti, ali lijepo nam je. Nekad se pitam kako ti je to kad ti brat nije suradnik, a otac pisac, nekad samo želim brata i tatu. Ali, ovo je bogatstvo na jednoj drugoj razini. Kako sam starija, nekada sam ja bila ta koja je više pazila na Amara, ali danas je on taj koji je brižniji", objašnjava Aida, dodajući da se tema režije i glume ne može izbjeći za njihovim obiteljskim ručkom, gdje su uvijek prisutni i njezini nećaci, Aman i Amal, za koje se nada da ih je barem malo razmazila s odlascima u šoping i manjim putovanjima. Ovo su ljeto zajedno bili na moru, a upravo su putovanja jedan od načina na koji Aida ponajprije voli puniti svoje baterije između predstava.

Njezin idealan ritam je kad, uz rad na Akademiji, priprema dvije predstave godišnje, no u posljednjih je 12 mjeseci radila na čak pet projekata. Srećom, govori, rad na "Coprnici Dragici" više ju je napunio nego istrošio. No, pravi odmor stiže uskoro, kad će u prosincu otputovati u London i uživati u blagdanskom okruženju. Baš kao i kod režije, i u putovanjima je najviše privlači istraživanje nekih drugih svjetova i otkrivanje novih stvari.

"Nisam tipičan turist – ne putujem s listom stvari koje moram vidjeti. Više volim jednostavno boraviti u gradu i osjetiti kako se tamo živi, proširiti vlastite vidike. Ali uvijek se vraćam Zagrebu. Bio je trenutak u vremenu kad sam razmišljala o selidbi u Stockholm gdje imamo rodbinu, ali zapravo sam se pronašla u Zagrebu i svim ljepotama koje nam pruža", zaključuje Aida Bukvić.

Zahvaljujemo Calligarisu na ustupljenom prostoru za snimanje.