Andrea Buča o ljetu, novom projektu i sinovima: "Njihovu kritiku uvijek uvažim zato i jesu naše serije odlične"

U novu putopisnu avanturu, redateljica i autorica HTV-a, Andrea Buča, zaputila se u lipnju u avanturu kako dosad nikad nije: uz koračnicu Puhačkog orkestra "Hrvatski Željezničar" ukrcala se u vlak na Glavnom zagrebačkom kolodvoru i kreativnu pozornost posvetila Slavoniji, kamo ju vlak odveo... Nakon dokumentarnih serijala "Stani u Lici", "Stani na otoku", "Stani v Zagorju" i "Na magistrali" na red je, kaže, došla pripovijest o zlatnoj hrvatskoj ravnici kojom prolazi njena nekadašnja žila kucavica, željeznička pruga. Iskusna autorica ovaj put će donijeti priče Slavonaca čiji su životi povezani s voznim redom vlakova, lokomotivama, kolodvorima i stanicama – i vole ih svim srcem. Otkrila nam je ekskluzivno da jedan od njenih najzahtjevnijih projekta još nema ime, emitirat će se na jesen na HTV-u, glavni snimatelj je Milan Latković, scenografkinja je Jelena Malenica dok je za styling zadužena Nataša Svekler. Kad smo je upitali zašto baš željeznica, u Hrvatskoj bez sumnje najudobniji način putovanja uz uvjet da ti se nikamo ne žuri – otkrila je da ima osobnu priču povezanu s jedinstvenim "kloparanjem" vagona.

Sjećate li se prvog puta kad ste putovali vlakom?

"Kao klinka sam voljela putovati vlakom, bilo kroz bivšu državu, pa u Grčku na ljetovanje ili kod obiteljskih prijatelja u Trento, u Italiji. Bila sam mala, ne znam jesam li i u školu išla kad sam s bakom prvi put sjela u vlak i osjetila da sam osvojena. Ta su putovanja bila tako elegantna. Kupei danju, spavaća kola noću, vagon-restoran, kroz prozor upijaš pejzaže, čitaš, crtaš, igraš igre, upoznaješ putnike. Za malu Andreu bile su to velike avanture. Lani sam, pak, otišla sama u Skandinaviju, sjela u vlak koji vozi iz Osla u Bergen, prošla sam jednom od najljepših željezničkih ruta u Europi: devet sati kroz fjordove, planine, rijeke... Bio je to prekrasan Proustov kolačić.

Jesu li vas sjećanja potaknula na stvaranje novog projekta o vlakovima, kondukterima, željezničkim stanicama, suputnicima?

"Negdje se to urezalo i ostalo zauvijek. Vlak je najljepše prijevozno sredstvo, na kopnu. Ta čelična grdosija ima neki nevjerojatan šarm, istovremeno ju poštuješ i voliš. Mislim da svi ljudi koji rade na željeznici ili su vezani za željeznicu, osjećaju isto: poštovanje i ljubav."

Kako ste zamislili novi projekt?

"Moj zadnji dokumentarni serijal bila je "Magistrala", infrastrukturni projekt koji je potpuno promijenio život Jadrana. Negdje me vuklo da napravim seriju o Slavonskoj magistrali, kako se zove željeznički pravac koji je nakon izgradnje potpuno promijenio Slavoniju. Vinkovci su bili najveće željezničko čvorište u ovom dijelu Europe! - o toj željeznici snimam serijal, o ljudima koji su vezani za nju, emotivno ili obiteljski, ili su poput Lorene, prva žena strojovođe. Imali smo sredstva samo za jedan dokumentarac, no našla sam način kako ipak snimiti seriju- dovela sam sve protagoniste u vlak uređen u stilu slavonske kuće, za što je zaslužna Jelena Malenica. Umjesto da po Slavoniji snimamo tjednima, Slavoniju sam dovela u vlak i obišla ju u 4 dana".

Što vam se najviše sviđa u vlaku, a što vam baš "ne sjeda"?

"Vlak je najugodnije, a trebao bi biti najbrže prijevozno sredstvo i da je pameti, država nikad ne bi dopustila propadanje željezničke infrastrukture, ne bi dopustila da se uspori vozni red i da vožnja vlakom u Hrvatskoj postane zadnja opcija. No i to

će se, kako najavljuju iz resornog ministarstva, promijeniti. Navijam da se dogodi i prije postavljenih rokova jer putnički svijet više nema vremena čekati."

Kako je bilo hvatati kadar, krajolik i srž nekog mjesta iz vlaka?

"Snimati u vlaku, u vožnji, je potpuna ludost jer vlak ne čeka i ne staje gdje bi nama bilo zgodno, niti usporava jer smo mi u pola scene ili razgovora s protagonistima koji ulaze na jednoj i moraju izaći na sljedećoj stanici. Na trenutke smo imali nekontrolirani kaos koji je ujedno fantastičan i zabavan. Moram zahvaliti HŽ-u koji nam je omogućio vagon za snimanje, hvala svim, strojovođama, kondukterima i prometnicima koji su pomogli u realizaciji mojih ideja."

Putovanja katkad ispadnu mimo plana. Koji je bio vaš najveći kaos do sada?

"Ima tome sedam godina Matija, Demian i ja smo išli na odmor na otok Lanzarote. Tad nije bilo direktnog leta iz Zagreba nego smo se vozili u Veneciju pa letjeli 5 sati do odredišta, dvoje djece koji su se tad slagali kao pas i mačka, jedan je imao tri, a drugi 12 godina: od mirnog obiteljskog odmora nije bilo ništa."

Gledaju li vaši dečki s vama vaše dokumentarne serije? Kakvi su komentari?

"Gledaju ih u procesu montaže, oni su publika prve projekcije i što je fantastično obojica imaju smisla za dramaturgiju i oko za detalj, njihovu kritiku uvijek uvažim, zato su serije i odlične".

Afirmirali ste se britkim idejama i duhovitim komentarima. Kako ih uspijete izvući iz sebe kad ste umorni vratite s terena?

"Nedavno mi je prošlo kroz glavu kako sam najzdravija na snimanjima ma kako teška, izazovna i iscrpljujuća bila jer fokus je na jednoj stvari, adrenalin daje nevjerojatnu snagu. Na snimanja sam svim svojim bićem u tome i ništa izvanjsko ne dopire do mene. Moraš dati sve, pa i više od sebe da riješiš izazove na koje putem nailaziš. Ta vještina kontrole dolazi s godinama rada i iskustvom. Razgovori s ljudima, dosjetke, realizacija ideja na licu mjesta – to je sve med i mlijeko, osobito kad imaš sjajnu ekipu koja te prati, a predvodi je Milan Latković, glavni snimatelj i prijatelj".

Kamo ćete na odmor kad završite snimanje?

"Dio godišnjeg sam provela u Berlinu i u Pučišćima na Braču, kod prijatelja. Bilo je divno i ljekovito. Sad sam u pripremama za montažu, pregledavam arhivu, materijale...ukrast ću koji dan u kolovozu i otići doma, u Zadar - kupanje u Piniji, dok zalazi sunce ima posebnu slatkoću. Trebam napuniti baterije jer me čeka još mnogo posla".