Bernardica Juretić Rožman: Život posvećen pomaganju drugima

Nekad najpoz­­na­­tija časna se­­stra u Hrvat­­skoj, psihologinja Bernardica Juretić Rožman, život je posvetila pomaganju drugima, a entuzijazam nije izgubila ni nakon više od tri desetljeća humanitarnog rada i borbe protiv ovisnosti. Naprotiv, u punoj snazi i dalje traži načine kako pomoći onima kojima je to potrebno. Od 1991. na čelu je Zajednice Su­­­sret, koja ima dva savjetovališta, u Splitu i Zagrebu, te dva terapijska centra - u Cisti Ve­­­likoj i Ivanovcu. Kroz ovaj u Slavoniji, osnovan prije 25 godina, prošlo je na tisuće korisnika i velik dio prostora je dotrajao. Bernar­­dica Juretić stoga je pokrenula donatorsku kampanju kako bi prikupila 260 tisuća eura za obnovu centra u kojem se trenutačno rehabilitira tridesetero korisnika. Njihove priče su ra­­zličite, najviše je ovisnika o drogama, alkoholu i kocki, no jedno im je zajedničko - patnja.

"Naši korisnici uistinu zaslužuju bolje uvjete. U proteklih četvrt stoljeća promijenili smo samo pločice u blagovaonici i bojili zidove. Pokrenula sam donatorsku kampanju jer je vrijeme za veće zahvate. Prikupili smo donacije materijala poput keramike i drva, a potrebno nam je još oko sto tisuća eura za radove. Kuća je sagrađena osamdesetih godina prošlog stoljeća, ima oko 400 četvornih metara i potrebna joj je kompletna adaptacija. Tužno je da mnogi nisu senzibilni kada je potrebna pomoć ovisnicima, a ako pogledamo oko sebe, teško je naći obitelj u kojoj nema problema s nekom vrstom ovisnosti. Kada o tome govorimo, mnogi misle samo na droge, alkohol i kocku, ali kod maloljetnika imamo sve više ovisnosti o internetu. Roditelji to ne žele prihvatiti kao ovisnost, smatraju to samo odgojnim neuspjehom. Više ne postoji način da zaštitite svoje dijete od ekrana, važno je detektirati ovisnost i potražiti pomoć, baš kao što biste potražili pomoć ako ga boli zub", govori Bernardica Juretić Rožman, koja svojedobno nije svjesno odabrala rad s ovisnicima, već su oni odabrali nju.

Tijekom studija psihologije u Rimu radila je magistarski rad na temu "Oboljeli od AIDS-a sa psihološkog gledišta", a kako nije imala literaturu za istraživanja, odlazila je u terapijske zajednice i razgovarala s korisnicima.

"Po struci sam medicinska sestra i nakon studija psihologije planirala sam raditi kao podrška ženama oboljelim od raka dojke, no kad sam se vratila u Split, ovisnici su počeli dolaziti k nama u samostan tražiti pomoć. Ubrzo sam ih odvela u Italiju, gdje su već postojale rehabilitacijske ustanove i don Pierino Gelmini je pokazao interes da otvorimo zajednicu u Hrvatskoj. Početkom devedesetih osnovana je Zajednica Susret, koja omogućuje ovisnicima dvogodišnji program tijekom kojeg oni upoznaju sebe, prihvaćaju se kao ovisnika, rade na poboljšanju kvalitete odnosa s drugim osobama u zajednici te analiziraju bitne životne segmente kako bi spoznali problematične situacije i razloge koji su ih doveli do ovisnosti", objašnjava.

Najveći problem je, kaže, potaknuti ovisnike da uđu u zajednicu - jer ondje ne mogu raditi što ih je volja, pa na terapiju rijetko dolaze samoinicijativno. Ako ih se uspije motivirati, za nekoliko mjeseci shvaćaju pravila ponašanja.

"Cilj je da ih prihvate i da znaju sami sebi postaviti granice, da shvate kako odricanje ima smisla jer je to dugoročno ulaganje u vlastiti život. Nakon godinu-dvije, ovisno o tome koliko provedu u terapiji, oslobode se problema ovisnosti i mogu nastaviti normalno funkcionirati. Mjeseci im trebaju samo da shvate da su na terapiji zbog sebe. Neki pak dolaze pod pritiskom suda - ili će krenuti na terapiju, ili će završiti u zatvoru. Zato je važno da shvate da su tu zbog sebe", govori Bernardica Juretić Rožman.

Za korisnike centra u Ivanovcu, kroz koji godišnje prođe stotinjak ovisnika, brinu se dva psihologa, jedna socijalna pedagoginja i tri bivša ovisnika. Najteže se liječi ovisnost o sintetičkim drogama jer izazivaju oštećenja mozga, zato njihov program traje dvije godine. Liječenje od alkohola u prosjeku traje godinu dana, a od kocke - šest mjeseci. Svima ipak preporučuju da ostanu dulje, a u konačnici polovica će se uspjeti izliječiti trajno. Pro­­sječna dob je oko 40 godina, a najstarija osoba ima 70 godina - razlog tako visoke dobi je to što si većina pokušava pomoći lijekovima, a dolaze tek kada shvate da to nije moguće.

"Korisnici terapijskog centra svaki dan imaju individualni i grupni pristup u terapiji. Poanta je da budu samofunkcionalni i da im slobodno vrijeme bude ispunjeno jer u suprotnome počinju fantazirati. Zato imaju i radnu terapiju - sami čiste, peru, kuhaju, održavaju kuću i okoliš. Imaju sportske aktivnosti poput stolnog tenisa, šaha, nogometa, košarke, a u vrtu imaju kokoši i kozliće. Kada se prilagode, sve je lakše, nemaju potrebu pobjeći, ali događa se i to. Iako puno radimo na motivaciji, u nekom trenutku ne vide smisao i žele napustiti program. Tada spakiramo stvari i odvezemo ih na željeznički kolodvor. Ti trenuci su posebno bolni jer nada u bolji život postoji samo ako su dovoljno motivirani i ako si daju šansu", zaključuje Bernardica Juretić Rožman.