„Bolest te razbije u komadiće“: Ljiljana Vukota otkriva što ju je rak dojke naučio o životu, ženama i granicama

Žene koje su nam dolazile nisu pokazivale samo strah za sebe, nego i za svoju djecu, svjesne koliko majka znači u životu djeteta. Neke su osjećale i krivnju što su se razboljele, nisu dovoljno pazile na svoje zdravlje ili se redovito kontrolirale. Osvijestile su da je briga o vlastitom zdravlju ujedno odgovornost prema djeci i obitelji. Željeli smo da djeca svojom porukom podsjete majke na to. Jer, što svaka majka želi? Da joj dijete bude zdravo. Upravo tu poruku djeca sada uzvraćaju svojim majkama. "Mama, budi zdrava" jasna je poruka s potpisom djeteta. Nije ju donio poštar, već dijete koje očekuje da ga majka posluša - govori Ljiljana Vukota (66) psihologinja i direktorica Udruge Sve za nju, koja u listopadu već desetu godinu zaredom provodi projekt "Mama, budi zdrava".

U Međunarodnom mjesecu borbe protiv raka dojke ovaj edukativno-preventivni projekt potiče djecu da svojom porukom podsjete majke na važnost redovitih kontrolnih pregleda. Kada su prije deset godina osmislili projekt, krenuli su od dvije škole u dva grada, no brojne nagrade - uključujući European Health Award Europske komisije i Healthcomm Award - bile su dodatni vjetar u leđa. Danas projekt okuplja gotovo 130 tisuća sudionika i isto toliko poruka majkama. Ove će se godine u Hrvatskoj provoditi u više od 440 vrtića, osnovnih i srednjih škola tijekom listopada, a na snimanju fotografije na platou Gradec sudjelovat će svi učenici Gornjogradske gimnazije te predstavnici još devet zagrebačkih srednjih škola i gimnazija koje sudjeluju u projektu. Bit će ih više od 600, a zajedno će poslati jedinstvenu poruku: "Mama, budi zdrava". Zanimanje za projekt pokazuje da se svijest o važnosti prevencije raka dojke podiže, a to potvrđuje i odaziv na Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke.

"Ne uspijevamo zabilježiti sve susrete, datume, imena, ali pamtimo događaje. Sretne smo kad poruka dođe do žene, kad se zamisli i ode na pregled. Jednako su mi drage impresije i izjave učenika i nastavnika, naših pravih saveznika i ambasadora. Te poruke su fantastične. Djeca prilagođeno dobi uče o očuvanju zdravlja, ali preuzimaju i ulogu da na to podsjete majku", govori Ljiljana Vukota, koja bi i sama voljela da je takvu poruku dobila prije nego što je 2005., u 45. godini, oboljela od raka dojke. Dijagnoza ju je potpuno iznenadila, jer tada nije ni pomišljala da bi mogla oboljeti.

"Dobro se sjećam svega, ali to prisjećanje za mene više nije traumatično. Ipak, kao i svaka osoba koja je imala rak znam da nema garancije za zdravlje i da se bolest može vratiti. Zato se trebamo truditi očuvati ono što imamo i živjeti punim plućima. Dijagnozu sam dobila s nepunih 45 godina i troje maloljetne djece, od kojih je najmlađe imalo pet godina. Veselila sam se tim godinama jer sam zaokružila obitelj, situirala se, bila sam zdrava. I ja sam u prvom trenutku pomislila da je to kraj planova, snova, života... Osjećala sam isto što sve žene i majke s dijagnozom raka u sličnoj situaciji osjećaju. Nipošto nisam na početku bila iznimka. Bolest te naruši izvana i iznutra, nekako te razbije u komadiće koje ponovo slažeš onom brzinom koliko imaš informacija, podrške, nade. Pomalo dođe prihvaćanje, remisija postane izgledna, vratiš se na posao i nekako postaneš ponosna na sve to što si prošla. Jednostavno želiš živjeti. Hrabrila sam se na razne načine. Iako sam imala svu moguću pomoć i podršku obitelji, prijatelja i kolega, svejedno sam se ponekad osjećala sama sa sobom i s tim rakom koji me "izuo iz cipela"', priča Ljiljana i dodaje kako ono što tada nije imala žene, srećom, danas imaju u puno većoj mjeri. Barem u Udruzi Sve za nju, gdje su im dostupne informacije, edukacije, mogućnost stručnih psiholoških savjetovanja te grupne i individualne podrške.

"Kad bolje razmislim, možda baš u tome leži moja motivacija da se angažiram u Udruzi Sve za nju i Centru za psihološku pomoć, kao i naš tim i naša predsjednica dr. Almenka Balenović",  ističe Ljiljana i prisjeća se kako tada nije bilo ni Nacionalnog programa, a nitko joj nije rekao ni da bi do četrdesete trebala napraviti prvu mamografiju ili otići na ultrazvuk. Godinu i pol prije dijagnoze bila je na ultrazvučnom pregledu s urednim nalazom, no u međuvremenu je rak narastao. Voljela bi da joj je kod potvrde dijagnoze netko mogao dati kontakt psihoonkološkog savjetovališta i reći: "Razumijem da vam je teško i da ćete imati puno pitanja i dvojbi, ali ovdje možete dobiti odgovore na mnoga od njih".

"Trebalo mi je takvo mjesto. Nisam tražila od obitelji i prijatelja da znaju o bolesti ili mi budu terapeuti. Oni su mi trebali baš takvi kakvi jesu. Ali trebao mi je netko tko profesionalno zna što prolazim i može me saslušati, dati neku smjernicu ili savjet, pomoći da drugačije sagledam i tumačim stvari, normalizirati sve to što mi se događa. Trebalo mi je ono što radimo u Udruzi Sve za nju, što rade moje kolegice i kolege na onkologijama. Da sam na vrijeme dobila poruku "Mama, budi zdrava", možda bi operacija bila manje opsežna, možda ne bih išla na kemoterapiju i izlječenje bi sigurno bilo izvjesnije već na početku. Mlade zdrave žene ne očekuju da imaju rak, kao što nisam ni ja, ali ipak obolijevaju. Kao da su prepuštene same sebi. Zato je važno da budu informirane, propituju vlastite rizike, dogovaraju s liječnicima kad i na koji pregled otići. Ne s namjerom da nađu rak, nego da potvrde da su zdrave, a ako se nađe rak, da je to rani, lokalizirani stadij bolesti s puno većom vjerojatnosti izlječenja", objašnjava Ljiljana Vukota.

Tijekom vlastite bolesti naučila je koliko je važno znati biti uz osobu koja se liječi. Ne treba znati sve o bolesti da bi se nekome pružila podrška, ali treba se znati nositi s nečijom tugom i gubitkom, bez usiljenih pokušaja da se osobu razveseli. Ističe kako je važno ne davati savjete ako ih nitko nije tražio, osobito ako se o bolesti ne zna dovoljno, niti vlastito iskustvo nametati drugoj osobi kao recept. Ponekad je dovoljno biti dostupan i praktičan, prisutan i posvećen, odvojiti vrijeme i - slušati. Upravo je iz tog iskustva proizašlo njezino uvjerenje da njihov Program mentorske podrške može biti vrijedan i koristan. Program naglašava razumijevanje, aktivno slušanje, pružanje informacija i praktičnih savjeta. Za medicinske savjete tu su liječnici, a za psihološku podršku psiholozi. Ipak, Ljiljana smatra važnim da svi koji su uz oboljelu osobu znaju prepoznati trenutak kada joj je potrebna pomoć konkretnog stručnjaka. Prisjeća se kako je u počecima bolesti promijenila odnos prema vlastitom tijelu.

"Imaš tijelo koje je promijenjeno i treba ti vrijeme da ga prihvatiš kao svoje. Da ga zavoliš takvo kakvo jest. Ali iz ove perspektive to čak i nije najgora promjena, ako se smijem našaliti. Godine nose svoje, rado bih koji kilogram manje i koji centimetar više. Tijelo se mijenja i trudim se uskladiti svoja očekivanja. Važno mi je da sam dovoljno vitalna da mogu živjeti i raditi stvari koje su mi ugodne i vesele me i da to što me veseli bude u skladu s mojim tjelesnim i mentalnim kapacitetima. Nisam baš uvijek u balansu, ali trudim se", kaže Ljiljana.

Danas svoje prioritete prilagođava vlastitim potrebama i potrebama drugih, nastojeći pronaći ravnotežu, ali ne dopušta da bude žrtva. Pomaganje drugima i rad u Udruzi Sve za nju na neki su način postali i njezina potreba, no i tu, kaže, moraju postojati granice. Istina je da mnoge žene zanemaruju sebe i da im je potrebna podrška upravo u postavljanju tih granica.

"Žene često brinu za djecu, partnera, roditelje, posao, a sebe stavljaju na kraj. To dolazi iz odgovornosti za druge, potrebe da drugima ugodimo, pomognemo i iz još milijun razloga. Ali trudim se vagnuti, procijeniti. Briga o bližnjima je nužno potrebna, normalna i poželjna, ali granice trebaju biti postavljene ako ne želimo biti žrtve ili dopuštati manipulacije. Mnoge žene osvijeste tek u bolesti da mnoge stvari umjesto njih mogu činiti drugi - i to jednako dobro. Čini mi se da je to jako teško mijenjati čak i kad postoji želja i osviještenost jer ponekad žene misle da je to sebično, da će ih bližnji manje voljeti ili da će narušiti neki odnos promjenom svog ponašanja i postavljanjem granica. Svi mi imamo ponešto različitu sliku o tome kakva je dobra mama, supruga, prijateljica, kći i često se teško odmaknuti od te slike, ali ponekad, srećom, nema ni potrebe jer žena ima izgrađen vlastiti identitet u kojem su prisutne i usklađene različite životne uloge", objašnjava Ljiljana, dodajući kako danas više ne bi odgađala odlazak na pregled. Ističe kako više nema tog straha od loše vijesti, poslovne ili bilo koje druge obveze koja bi je u tome spriječila. Danas je, kaže, u takvim situacijama sama sebi na prvom mjestu. Upravo je to jedna od važnih poruka koju želi prenijeti i projektom "Mama, budi zdrava" - da briga o zdravlju nije nešto što treba odgađati, nego odgovornost prema sebi i onima koje volimo. Projekt djecu uči i nečem puno širem od prevencije raka - da otvoreno razgovaraju o zdravlju i pokažu brigu za svoje roditelje. No, pritom je, kaže Ljiljana, važno sadržaj prilagoditi njihovoj dobi. Kod mlađe djece u fokusu treba biti očuvanje zdravlja i zdravi stilovi života, a ne priča o raku. Srednjoškolci mogu otići korak dalje i naučiti ponešto o samopregledu i cijepljenju protiv HPV-a. Djeca mogu propitati roditelje o njihovim zdravstvenim navikama, a roditelji bi se pritom trebali zapitati kakav primjer daju svojoj djeci - što im govore, a što zapravo rade i kako se ponašaju. Posebno pažljiv pristup potreban je djeci čije su majke imale rak, liječe se ili su preminule od posljedica bolesti. U takvim situacijama važnu ulogu imaju profesionalnost i senzibilitet učitelja, nastavnika i profesora. Tako je nakon deset godina projekt "Mama, budi zdrava" postao svojevrsni obiteljski ritual u kojem dijete podsjeća roditelja koliko mu je važan. Kako je jedna stranica letka posvećena i očevima, kojima se dijete obraća personaliziranom porukom, u Udruzi vole reći da djeca temu zdravlja donose za obiteljski stol.

"Djeca su često moćnija nego što su toga svjesna, a njihov utjecaj na roditelje može biti snažan poticaj za promjenu. Ako smo svjesni da djeca uče iz našeg ponašanja i da je dobrobit djeteta svakom odgovornom roditelju na prvom mjestu, i brigu o vlastitom zdravlju možemo promatrati kao dio te odgovornosti. Voljela bih da ovakav projekt za deset godina bude nepotreban, ali svjesna sam da će nove generacije uvijek trebati informacije o zdravlju, prevenciji i zdravstvenoj pismenosti. Možda je utopijski, ali kako bi bilo lijepo da manje mladih žena obolijeva i da nijedna mlada žena ne otkrije rak u visokom stadiju bolesti. Tome težimo", zaključuje Ljiljana Vukota.