Najpoznatiji splitski zet iskreno o dolasku iz Oklahome u Zagreb, borbi s birokracijom i snimanjima s Knjazom: "Bilo je zastrašujuće"

Koliko god Hrvatima bilo nezamislivo živjeti u državi u kojoj se šalica kave ne ispija tri sata u komadu, gdje propuh nije državni neprijatelj broj jedan, a nogomet nije stil života, toliko je možda još teže strancima u našoj zemlji priviknuti se na sve to. Sa svim tim odjednom se suočio i Cody McClain Brown (47), Amerikanac iz Oklahome, kad se 2011. sa svojom suprugom, Splićankom Silvanom, doselio u Zagreb.

Osupnut neobičnim stilom života i običajima, prvo je svoje dojmove odlučio zapisivati u obliku bloga Zablogreb. Nakon toga je napisao romane "Propuh, papuče i punica", "Hrvatska uzvraća udarac" i "Težak slučaj u Blagdangradu", a sada, nakon petnaest godina, na male ekrane stigao je i sitcom "Kako preživjeti u Hrvatskoj?", u režiji Roberta Knjaza.

Najpo­znatiji splitski zet, kako ga mnogi nazivaju, s Knja­zom se upoznao 2016., prilikom snimanja njegovog serijala "Najveće svjetske fešte", kad mu je bio suputnik na putovanju u Španjolskoj. S vremenom su postali dobri prijatelji, a jednom su prilikom čak pali i dogovori o satovima učenja jezika. Zbog manjka vremena još ih nisu uspjeli realizirati, ali su zato u međuvremenu snimili humorističnu seriju s dvanaest nastavaka, čije je emitiranje počelo nedavno na HRT-u.

"Imam disleksiju, pa sam tip kojemu je jako teško pročitati knjigu i onda to primijeniti u stvarnosti - učim prvenstveno kroz iskustvo. Ali to ne znači da ne čitam, dapače, uživam u knjigama. Iako imam spisateljskog iskustva iza sebe, s knjigama i blogom, bilo je pitanje kako će se to preliti u rad na scenariju. Bilo je zastrašujuće, ali mislim da je ključ uspjeha biti malo glup i imati jako puno samopouzdanja, tako da sam cijelo vrijeme mislio da ja to mogu. I mislim da je većina toga ispala dobro. Sad kad gledam epizode, zadovoljan sam, a primjećujem samo stvari koje bih promijenio", govori Cody koji se, uz ulogu scenarista, našao i u onoj glavnog glumca.

Kadar sa splitskom Meryl Streep

Iako nema glumačkog iskustva, osim kad je kao školarac sudjelovao u dvije predstave, pred kamerama se snašao odlično. Najveću podršku našao je u kolegicama - Lani Barić, koja je utjelovila njegovu suprugu, i Snježani Sinovčić-Šiškov, kojoj je pripala uloga njegove punice Tonke. Obje su glumice, svaka na svoj način, oplemenile scenarij svojim neposrednim reakcijama tijekom snimanja, a Codyja su motivirale da bude što bolji.

"Napravio sam kardinalnu pogrešku prije početka snimanja - pogledao sam Lanin film 'Šlager'. Ima jedna scena u kojoj plače i pomislio sam: "Što ova žena radi sa mnom u kadru?" S druge strane, nekidan me nazvala Snježana da mi kaže da je jako zadovoljna kako sam odigrao ulogu te kako je cijela serija ispala. Osjećao sam se kao da me zvala Meryl Streep", smije se duhoviti Amerikanac kojemu nije toliko neobično gledati se na ekranu, koliko je to njegovim prijateljima i bližnjima.

Iako se, kako kaže, uspješno "disocira" od cijele serije, najneobičnije mu je gledati scene snimljene u njegovu stanu u zagrebačkim Raketama. Iako je produkcija gotovo u potpunosti izmijenila izgled njegova doma, i dalje je to isti prostor koji dijeli sa suprugom i njihovom 16-godišnjom kćeri Marom. Kako je snimanje trajalo dugo, pa je samo od pripreme pilot-epizode do nastavka snimanja prošlo godinu dana, svi su imali dovoljno vremena da se prilagode novoj situaciji. Njegovu kćer, kao i svaku tinejdžericu, nije previše briga, smije se Cody, dok su njegova supruga i punica ponosne na cijelu priču.

Ideju za sitcom, priznaje, dobio je gledajući kultnu seriju Larryja Davida "Bez oduševljenja, molim". Pripada generaciji koja je odrasla uz "Seinfelda", pa su i njegovi stand-up nastupi, koje povremeno održava u Zagrebu, pomalo inspirirani onima Jerryja Seinfelda. A iako se cijeli život trudio biti duhovit, priznaje da je svoj glas pronašao tek kad se doselio u Zagreb.

Splitsko vjenčanje i selidba u Zagreb

"Uvijek sam volio biti u centru pažnje i uvijek sam se trudio biti smiješan. Mislim, kad ste niski, to je nekako način za preživljavanje, zar ne? Morate ih nasmijati prije nego što vas odluče pretući. Ali dolazak u Hrvatsku pomogao mi je pronaći moju nišu. Počeo sam primjećivati stvari i zapitkivati se zašto ih radimo na određeni način i to mi je na neki način pomoglo otključati novu razinu kreative. Mislim da Hrvati imaju jako dobar smisao za humor - mogu se smijati sebi, ali i drugima. Ne znam kako bih okarakterizirao vlastiti humor, ali ljudi su dosad dosta dobro reagirali", kaže Cody, koji se pobliže s Hrvatskom upoznao 2005., kad je upoznao i svoju današnju suprugu.

Svoju su ljubav okrunili vjenčanjem u Silvaninom rodnom Splitu, a iako su dio zajedničkog vremena proveli u SAD-u i Istanbulu, nakon rođenja kćeri odlučili su da je vrijeme za povratak u Hrvatsku. Na kraju je odabir ipak pao na Zagreb, gdje je Silvana bila zaposlena, a Cody dobio Fulbrightovu stipendiju. No, priznaje šapćući, Zagreb mu je uvijek bio draži od Splita.

Osim što mu se svidjelo što je ravan, kad god bi prolazio kroz grad na putu do aerodroma, imao je već osjećaj da je ovo njegov dom. Iako se u Hrvatsku zaljubio na prvi pogled, i dandanas tvrdi da je Hrvatska bolje mjesto za život od Oklahome. Iako je svjestan svih problema u državi, osvojili su ga ljudi i snažan osjećaj zajednice, što nikad nije doživio u svojoj domovini.

"Ovdje su odnosi puno kompleksniji. Primjerice, ljudi će mi reći cijelu listu stvari koje im se ne sviđaju kod nekoga, ili loših stvari koje su napravili, a onda će završiti izlaganje govoreći kako je riječ o super osobi. Na početku me to zbunjivalo, ali mislim da je to snaga odnosa u Hrvatskoj. Puno više toga trpite, što od prijatelja, što od obitelji. Počeo sam i kod sebe primjećivati razlike, spreman sam napraviti puno više za nekog drugog nego prije", priznaje Cody, koji kao još jednu ključnu razliku ističe to da Hrvati zaista vole trošiti svoje i tuđe vrijeme.

15 godina preživljavanja u Hrvatskoj

Borba s birokracijom nikada nije stala, a smatra da se u Hrvatskoj stvari često kompliciraju kada nema potrebe za time. Osim toga, još jedan veliki problem koji nije uspio "prokljuviti" jest koja od navedenih pravila mora poštovati, a koja su tu samo reda radi. Primjerice, prisjeća se zgode kad je došao doktoru i vidio da na vratima piše "ne kucati". Stoga, naravno, nije kucao. Ali, kad je izašla gospođa iz ordinacije, pitala ga je zašto nije pokucao.

Trebalo mu je i da se navikne na to da salata uvijek mora biti mješavina raznih okusa, ali i da se u kući ne može biti u cipelama, već u papučama. Iako u Zagrebu živi već petnaest godina, i dalje, kako priznaje, ima osjećaj da ne bi uspio preživjeti bez svoje grupe za podršku. Čine je njegova supruga, ali i prijatelji te kolege s Fakulteta političkih znanosti, gdje radi kao viši predavač. Cody je, naime, magistrirao politologiju na Državnom sveučilištu Oklahoma, a doktorirao na Sveučilištu Kanzas na temu "Zašto su se borili: Razlozi sudjelovanja u ratu u Hrvatskoj".

"Neke stvari jednostavno morate znati, nitko vam ih neće objasniti. Tako je bilo sada i na snimanju, nitko mi nije objasnio kako se ponašati pred kamerom. Tako da, ako možete preživjeti u Hrvatskoj, možete svugdje", zaključuje Cody McClain Brown.

Zahvaljujemo Narcissus baru na ustupljenom prostoru za snimanje.