Državna prvakinja u preponskom jahanju o uspjehu, odricanju i roditeljima kao najvećim učiteljima: "Oni me vraćaju u realnost"

Lucija Arleta Šestan ima dvadeset godina, a posljednjih deset natječe se u preponskom jahanju, putuje na natjecanja i postiže zapažene rezultate na državnoj i međunarodnoj razini - kao i visoke plasmane na ekipnim nacionalnim prvenstvima. U svoj bogati pobjednički niz ubraja pobjedu na prvenstvu u kategoriji Amazonki u Hrvatskoj 2024. Ove godine je pak osvojila zlato na Balkanskom prvenstvu u kategoriji seniora u Grčkoj, 2. mjesto u kategoriji U25 na međunarodnom turniru u Slovačkoj (u Grand Prix utakmici), a kruna natjecateljske 2026. je u znaku nedavne titule prvakinje Hrvatske u preponskom jahanju. I to u iznimno jakoj seniorskoj konkurenciji, gdje su se zajedno natjecali žene i muškarci.

“Osjećaj je odličan, ali bila sam u blagom šoku na dodjeli priznanja. Naime, do zadnjeg dana situacija je bila vrlo neizvjesna i nisam očekivala pobjedu. Taj zadnji dan natjecanja bilo mi je najbitnije proći utakmicu bez kaznenih bodova, a moj plasman među prva tri ovisio je i o ostalim natjecateljicama. Odnosno, kako će one svladati parkur - unaprijed zadanu i točno određenu stazu s preprekama. Kad su se svi rezultati zbrojili i kad mi je trener rekao da sam pobijedila, bila sam ispunjena i sretna jer su se svi dugi dani treninga, odricanja i truda isplatili”, otkriva Lucija Arleta Šestan, dodajući kako su njezin najveći cilj i san, kao i mnogim drugim sportašima, nastupi na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama.

Svjesna je da taj put nije nimalo lagan, pogotovo kad je riječ o kvalifikacijama za konjički sport, no, kako ističe, baš zbog toga okus uspjeha bit će još slađi. Dok joj se ne dogode nastupi na najvećim svjetskim pozornicama, iduće godine planira otići na Europsko prvenstvo u kategoriji mladih jahača te se veseli uspjesima i plasmanima na važnim međunarodnim natjecanjima. A kako je započela Lucijina ljubav prema konjima i ovom otmjenom sportu? Ispričala je da većina uspješnih sportaša u konjičkim sportovima ima nekakvu obiteljsku pozadinu i povijest - za razliku od nje. Naime, njezina priča započela je kad je s pet godina prvi put sjela na konja u Konjičkom klubu Mirnovec (sada je članica Konjičkog kluba Sveti Juraj) nakon čega ju je na njemu prošetala trenerica. Već sljedeći dan krenula je škola jahanja, što joj je postalo stil života. Od tada svakodnevno u štali provodi nekoliko sati: vlasnica je devetogodišnje kobile A Caranke W Z., s kojom je postala i državna prvakinja.

“Nemam je niti godinu dana, no toliko smo se povezale da mi daje srce u parkuru. A ta ljubav, pažnja i briga su obostrane. Sama utakmica zapravo traje oko minute, no sve što izgradite s tim životinjama izvan parkura, tijekom treninga i slobodnog vremena, pokaže se na natjecanju. I konji su sportaši i na taj način ih treba i tretirati - od prehrane i fizioterapije, preko veterinara i potkivača do treninga i odmora. Sve im je bitno kako bi bili u najboljoj formi”, objašnjava Lucija koja svaki dan svoju ljepoticu hrani, šeta nakon treninga, vodi na ispašu, mazi i nagradi kockom šećera.

No kako bi postala još iskusnija, mlada sportašica tijekom dana jaše više konja kako bi upoznala različite karaktere. Kako nam je ispričala, preponsko jahanje je fizički zahtjevan sport: od jahača traži stabilnost, koordinaciju, mobilnost, snagu i kondiciju, zbog čega Lucija Arleta vježba i u teretani te odlazi na fizioterapiju. Uz to je preponsko jahanje uoči natjecanja financijski i psihički zahtjevno. Kaže da klasični godišnji odmor ili slobodni dani za blagdane u tom sportu nemaju smisla, jer konji ne znaju kada su Božić, Uskrs ili Nova godina. Osim toga, Lucija je prošla i padove s konja i ozljede, no nikad ništa ozbiljno da bi osjetila strah. Zahvalna je i svojim trenerima koji je vode tijekom ovog putovanja, a najviše roditeljima, poduzetnicima koji su je odgajali da svaki zadatak prihvaća ozbiljno i uvijek završi ono što je započela.

“Već od moje 13. godine podupirali su moje odlaske u inozemstvo kako bih ondje trenirala i što više naučila i u sportskom i u poslovnom smislu. Neizmjerno sam im zahvalna na potpori, ali i na svakoj lekciji te svakom ‘vraćanju u realnost’. Svoje roditelje smatram najboljim prijateljima, znam da na njih mogu računati, ali još više od toga sam im zahvalna što su me uz svoju dugogodišnju potporu, odluke i razgovore naučili izuzetnoj odgovornosti i samostalnosti”, priča Lucija i otkriva da joj tijekom odrastanja nije bilo lako uskladiti sport i školu, pogotovo u srednjoj. Pohađala je Privatnu gimnaziju Benedikta Kotruljevića u Zagrebu, no često je izostajala zbog natjecanja, a uz dodatne sate nakon nastave i komunikaciju s profesorima uspješno je položila maturu.

Trenutačno studira na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, smjer Kondicijska priprema sportaša, jer je svjesna koliko je i obrazovanje važno. Živi u Samoboru, a ono malo slobodnog vremena voli provesti s prijateljicama u šetnji ili na putovanjima. Sluša raznu glazbu, obožava čitati literaturu o konjima, a baci oko i na modne stranice. Kako je najčešće u konjičkoj opremi, zaželi se ženstvenije odjeće. Kaže da visoke potpetice uglavnom ne nosi jer je poprilično visoka (184 cm), ali neće odoljeti lijepoj haljini ili košulji. Rekla nam je da je trenutačno slobodna u ljubavi, a i da ima dečka, najvažniji bi joj bili njegov karakter i ambicija te razumijevanje za nju i vrijeme koje ulaže u svoj sport. Ispričala je da je kod nekog frajera na prvu može osvojiti karizma, a odbiti arogancija. Za kraj razgovora otkrila je svoje želje i snove.

“Prvenstveno bih se htjela izgraditi u sportu i kao osoba, imati posložen život u kojem uživam, baviti se onime što volim i u čemu se pronalazim. Naravno, i proputovati velik dio svijeta s najvažnijim ljudima”, zaključuje Lucija Arleta Šestan.