Iva Šulentić: "Sama sam sebi najgori kritičar"

Iva Šulentić (43) jedno je od televizijskih lica uz koje su odrasle različite generacije gledatelja. Na televiziju je došla 1996., kao djevojčica u emisijama Turbo Limach Show i Zagonetni ulomak, a gledatelji je pamte i iz Briljanteena, Garaže i formata The Voice. Posljednjih deset godina, u tandemu s Barbarom Kolar, vodi mozaičnu emisiju 'Kod nas doma'. Pred kamerama je tako već trideset godina. Iako je jedna od onih osoba čije će lice znati prepoznati baš svi, od djece u osnovnim školama do bakica na placu, privatni život nije pretvorila u javni sadržaj, ali o važnim stvarima govori otvoreno. U razgovoru za Gloriju govori o poslu koji je i dalje veseli, majčinstvu koje joj je promijenilo prioritete i godinama u kojima sve lakše prepoznaje što joj odgovara, a što više ne mora.

Emisija 'Kod nas doma' ušla je u jubilarnu desetu sezonu – koja je tajna uspjeha?

– Mislim da ljudi jednostavno vole gledati ljude. Donosimo priče stvarnih ljudi, bez skandala i žutila. Nudimo sadržaj uz koji se možeš opustiti nakon posla, ali i zastati kad čuješ nešto zanimljivo. Razgovaramo s ljudima s kojima se možemo poistovjetiti, od kojih možemo nešto naučiti ili se nadahnuti, a pratimo i ono što se događa oko nas. Ja ljude zaista volim – zanima me kako razmišljaju, kako žive i što imaju za reći. Pritom, cijenim svaki dolazak u studio – nekada ljudi putuju satima da bi bili kod nas samo nekoliko minuta. Uz to, emisija i mene stalno nečemu uči: o glazbi, filmu, knjigama i svijetu oko nas.

Osjećate li se već 'kao doma' u tom studiju?

– Apsolutno. Kamere više ne doživljavam kao nešto posebno; samo znam gdje su. Toliko se opustim da emisiju počnemo vrlo uredno, a završim sjedeći kao na vlastitom kauču. To je valjda znak da sam se udomaćila. Uživo volim upravo zato što ima svoja pravila, ali ostavlja prostor za spontanost. Većina posla ipak je priprema, a onda se dogode trenuci koje ne možeš unaprijed napisati – iz ljudske znatiželje, dobre energije i improvizacije.

Kako se nosite s pogreškama?

– Nekad sam se nakon emisije redovito gledala i uglavnom tražila što sam mogla bolje. Danas sam prema sebi nešto blaža. U emisiji uživo pogreške se događaju; ako nešto pogriješim, ispričam se i idem dalje. Primjerice, jedno je vrijeme u studiju stanovala velika crna muha. Kad bi proletjela kroz kadar, otjerala bih je rukom – gledatelji je, naravno, vide! Isto vrijedi i za mikser koji se čuje usred ozbiljnog razgovora. U takvim situacijama draže mi je nasmijati se i objasniti što se događa nego glumiti da je sve savršeno.

Koji je najbolji savjet koji ste dobili za rad pred kamerama?

– Kad sam 1996. došla na televiziju, imala sam sreću učiti od ljudi koji su postavljali temelje programa kakav poznajemo. Primjerice, legendarna Jasmina Nikić znala me nazvati nakon emisije i reći: 'Pričaju se priče. Mi razgovaramo ili govorimo. Vidi se da slušaš što ti ljudi govore. Sudjeluj u razgovoru, nemoj samo naučiti pitanja napamet.' Tresla sam se od uzbuđenja i treme u tim razgovorima.. Bilo je tu jako puno ljudi i jako puno savjeta, a i sama televizija se kroz godine mijenjala. Sada su tu neki drugi formati, ali je baza uvijek ista - razmišljaj o čemu govoriš i nemoj da ti jezik bude brži od glave.

Vidite li se i vi u mentorskoj ulozi?

– Veselim se tome. Lijepo je prenijeti dalje ono što si naučio, a onda mladima ostaviti prostor da to nadograde na svoj način. Ne osjećam se, doduše, kao netko tko dijeli lekcije – i sama još rado učim od svojih mentora. Ne bih voljela davati savjete koje nitko nije tražio. Ako bih ipak nešto izdvojila, rekla bih: pripremite se i - čitajte. Knjige šire vokabular, ali i pogled na svijet.

Na televiziji ste već godinama – kako su izgledali vaši počeci?

– Kao dijete nisam znala što televizija zapravo znači. Bila sam kazališno dijete koje je slučajno završilo pred kamerama. Išla bih u školu, odradila snimanje i vratila se u klupu. To mi je bio dio života u ZKM-u, gdje sam išla na glumu kod moje Mirjane Rogine; tek bi mi netko usput rekao da me vidio na televiziji i zvao me "Zeko". Nisam bila svjesna toga što se događa, pa mi je zbog toga bilo i lakše. Danas razumijem doseg javnog posla i znam da je sve što radimo izloženo tuđim pogledima i komentarima. A nisi uvijek na to spreman. Nekada nisi ni kriv. S godinama naučiš što vrijedi ponijeti sa sobom, a što možeš pustiti.

Posebno danas, u vrijeme društvenih mreža…

– Da, sretna sam što sam stasala u doba kada je internet još uvijek bio u početnoj fazi, griješili smo i učili bez da nam se pamti, rasli smo bez tereta tuđih kritika, učili na greškama. Danas je drugačija situacija, sve je dokumentirano i izloženo pogledu javnosti jako dugo nakon što se dogodilo. Što se mene i digitalne sfere tiče, malo sam voajer. Ipak, volim podijeliti nešto što mi je lijepo ili zanimljivo, ali ne osjećam potrebu da baš sve što mi se događa postane sadržaj. Stvarni mi je život mio, a neke su mi stvari draže dok ostanu samo moje. Ne mislim da je privatnost isto što i tajnovitost, niti da moraš sve ispričati da bi bio iskren. A ponekad mi je sasvim dovoljno što nešto znam ja, bez potrebe da to zna još nekoliko tisuća ljudi. U stvarnom životu i dalje su mi draže lijepe riječi i pogledi uživo od brojanja 'srčeka'.

Pada li vam teško manjak anonimnosti?

– Ovisi o danu. Nekad mi je sasvim svejedno, dapače, godi mi, ljudi su divni. Nekad bih, pak, najradije otišla po kruh, a da me nitko ne prepozna. Nismo svi svaki dan dobre volje, zar ne? Sama sam odabrala ovaj posao i volim ga, smatram ga privilegijom čak, ali to ne znači da sam se odrekla prava na sebe. Drago mi je kad mi netko kaže da mu se svidjela emisija ili da mu je nešto što sam radila značilo, drago mi je kad mi netko priđe s konstruktivnom kritikom, učim kroz to. Ali postoje dani kad mi se jednostavno ne razgovara ni s kim. Mislim da je i to ljudski i razumljivo.

Ove godine proslavili ste 43. rođendan – kako doživljavate četrdesete?

– U dvadesetima često misliš da točno znaš što želiš i juriš prema tome. U tridesetima misliš da 'zakucavaš' neke stvari, ali griješiš. Danas mi je puno lakše reći 'ne', a još lakše ne objašnjavati svaki put zašto, da mogu reći 'ne' i da se nitko ne mora naljutiti. To je privilegija godina koju ja osjećam - ne bih rekla da je nužno za sve ljude u četrdesetima. To mi je jedna od ljepših strana zrelosti. A kad sam se našla s ekipom na 20. godišnjici mature, bilo je lijepo vidjeti koliko smo se promijenili, a kako nam je baš dobro. Samo nam, možda, za oporavak od izlaska možda treba malo više vremena.

Četrdesete su vam donijele i majčinstvo – čemu vas je naučila vaša kći?

– Naučila me da mnogo toga što mi se nekad činilo strašno važnim zapravo nije toliko važno. I da se planovi, raspoloženja i prioriteti mogu promijeniti nekoliko puta u jednom danu te da kad mislim da više nemam ni snage ni energije – itekako imam. Dijete nas nauči prioritizirati stvari. I dalje sam ista osoba, ali me naučila koja verzija sebe želim biti - ispravna, mirna, zadovoljna, poletna i poštena. I ništa od toga nije floskula, iskonski si to priželjkujem. Plus, imam još jednu osobu zbog koje mi je važno kakva sam. To je prilično ozbiljna odgovornost, ali i velika radost.

Vrlo brzo ste se vratili na posao nakon poroda – kako ste se tada osjećali?

– Odlazila bih na snimanje na dva sata i vraćala se kući taman za sljedeće dojenje. Taj mi je ritam odgovarao: nisam odlazila na cijeli dan, a posao mi je davao mali predah i osjećaj da sam i dalje svoja. Bilo mi je drago našminkati se, razgovarati s odraslima i na trenutak ne imati igračku na glavi. A onda bih se vratila kući svojoj najvećoj ljubavi i izmišljanju pjesmica. Ne volim kad se majke osuđuje zbog toga kako organiziraju svoj život. Svaka obitelj ima svoj ritam i žena treba pronaći ono što joj u tom trenutku odgovara.

Vaša djevojčica sada ima tri godine – prepoznaje li vas na televiziji?

– Prepoznaje me, već smo razgovarale o tome zašto joj ne mahnem nazad kad ona meni maše. Objašnjavam joj da ja nju ne mogu vidjeti kroz televizor, premda bi to bilo zgodno! Sve prihvaća jako lijepo. Djeca upijaju svijet oko sebe i svaki nas dan iznenade nečim novim. Ti mali mozgovi su baš čudesni, male spužve s neuronima koji se spajaju, slažu i grade u nešto jako lijepo.

Što joj želite u životu?

– Prije svega zdravlje i sreću – kao i svaka mama. Moj je posao biti uz nju, brinuti se o njezinoj sigurnosti i zdravlju i pomoći joj da raste, a dalje ćemo se dogovarati. Želim biti mama koja je podrška, ali zna postaviti granice. Najviše bih joj željela prenijeti empatiju. Voljela bih da izraste u dobru, iskrenu i poštenu osobu koja se ne boji biti nježna ni hrabra. Svi bacamo floskule, a u realnom se životu snalazimo, ali to je nešto za čime se vodim. Ipak, čini mi se da se nove generacije koje dolaze odmiču od kritike i negative u nešto lepršavije. Želim to i njoj, mislim da nam trebaju takvi ljudi - empatični, pošteni, iskreni, dobri.

Koji vam je najteži dio roditeljstva?

– Vjerojatno prihvatiti da ne mogu sve kontrolirati. A voljela bih, priznajem, imati tu mogućnost. Kroz majčinstvo sam zapravo došla do spoznaje da i onda kada misliš da više ne možeš, ipak možeš pronaći snagu za ono što moraš. Imam veliku sreću što su uz mene obitelj i prijatelji, ali majčinstvo me dodatno podsjetilo na to koliko je život lijep, ali i krhak. Naučila sam da ne moram svaki problem riješiti odmah, niti svaki dan završiti s osjećajem da sam sve napravila kako treba. Neke se stvari neće riješiti same od sebe, treba zasukati rukave, ali ne treba se iscrpljivati oko svega. Ako se rublje predugo zadrži u perilici, oprat ćemo ga ponovno. Nije idealno, ali nije ni tragedija. Nekad je uspjeh već to što smo večerale, pročitale slikovnicu i otišle spavati. Danas puno lakše prihvaćam kaos nego prije.

Tko vam je najveća podrška?

– Moji roditelji, a posebno mama, koja je uvijek tu kad zatreba. Silno sam zahvalna što živi u istom gradu i što mogu računati na nju. Imam i divne prijatelje, ali naučila sam i pažljivije birati s kim dijelim pojedine brige. Ne mora jedna osoba nositi baš sve što nam se događa – za neke razgovore dobro dođe i stručna podrška. Važno mi je imati ljude uz koje mogu biti i vesela i ranjiva.

Jeste li samokritični u kontekstu majčinstva?

– Naravno. Mislim da se gotovo svaka mama nosi s grižnjom savjesti i zapita je li mogla bolje. Često se pitam jesam li dobro reagirala, mogu li nešto drukčije. Nekada mi bude dan da letim kao raketa i da mi apsolutno ništa nije teško, osjećam se kao da mogu dići kamion jednom rukom, sve ide lako i pečemo muffine od borovnica ili špinata, a ima i dana kad večera nije baš po planu. I to je život. Na kraju dana, samo želim kada legnem u krevet sama sebi dati pet i reći 'bio je dobar dan' i mirno zaspati, bez pretjeranog analiziranja, jer - što je bilo, bilo je.

Jeste li inače skloni analiziranju?

– Jesam, sama sam sebi najgori kritičar. Dugo sam znala vrtjeti jednu rečenicu u glavi i pitati se jesam li nekoga nehotice povrijedila. Stalo mi je do toga kako se ljudi osjećaju, ali učim da ne mogu upravljati baš svakim tuđim dojmom. Ako sam pogriješila, mogu to priznati i nešto naučiti. Ali ne moram svaku sitnicu nositi sa sobom cijeli dan. Jednostavno razmišljam - u redu je, dogodilo se i idemo dalje. Nema plakanja nad prolivenim mlijekom - ili ćemo nešto naučiti ili ćemo potisnuti i zaboraviti.

Koja vam je najteža životna lekcija?

– Da ne moram svima biti simpatična, da ne moram uvijek imati pravi odgovor i da nije svaki nesporazum moja odgovornost. Želim ići veselo kroz život i smijati se - volim gledati na život kao da je nešto lijepo. Voljela bih da su uvijek sve leptirići i cvijeće i sunčeko, ali nekada bude kiše i grmljavine. Volim ljude i stalo mi je do odnosa, ali učim da ne mogu upravljati time kako će me baš svatko doživjeti. To je dosta oslobađajuće. Pokušavam biti svjesna svojih misli i paziti da ne završim u vrtlogu negative. A kad dođe loš dan, ne moram ga nužno pretvoriti u dobru životnu lekciju. Ponekad samo treba ranije otići spavati i pokušati ponovno sutra.

U čemu najviše uživate u slobodno vrijeme?

– Trenutačno najviše uživam u vremenu sa svojom djevojčicom. Kad biram između druženja s odraslima i toga da je uspavam, izbor mi je prilično jednostavan. No, i dalje jako volim koncerte, taj serotonin i dopamin kojim te napune glazba uživo, masa ljudi i ples. S koncerta se vratiš pun energije, još ti se pleše putem kući, a normalna je ura. Posljednji veliki koncert bio mi je Bruno Mars, a na Jovanottiju nisam stala plesati. Glazba me uvijek razveseli – i ponekad mi baš treba taj izlazak iz svakodnevice.

Što si priželjkujete u budućnosti?

– Danas mislim da je starenje privilegija. Prije deset godina vjerojatno bih imala vrlo konkretan odgovor na pitanje gdje se vidim za deset godina. Sada želim biti zdrava, pokretna i mirna, bez bolova, i gledati kako moja kći raste u svoju osobu. Planovi se mijenjaju, pa mi je draže ostaviti malo prostora za ugodna iznenađenja. Prije sam možda više lutala, ali neke su se stvari lijepo posložile, a ja bih voljela nastaviti svojim putem – zadovoljna, znatiželjna i zahvalna. Znam, zvuči kao klišej, ali ponekad je klišej jednostavno istinit.

Frizura i šminka: Matea Visković Novosel za JL Style
Styling: Ivan Friščić
Lokacija: Studio Kompania