Jakov Jozinović, Vesna Pisarović i Matija Cvek otkrivaju što dijele, kako se nose sa slavom i što ih je glazba naučila o sebi

U dvadesetima nam se čini da je sve moguće, da imamo vremena za pogreške, za nove početke i planove koje smo si zacrtali. S godinama se ti naši prioriteti, snovi i ambicije mijenjaju, no neke želje ipak ostaju iste. Povodom proslave 20. godišnjice Glorije Glam održane u Gradskom kazalištu Gavella razgovarali smo o dvadesetima, ali i o budućnosti s troje glazbenika koji žive za pozornicu, ali dijele potpuno različite životne perspektive. Jakov Jozinović s 21 godinom tek ispisuje svoje dvadesete, Matija Cvek s 33 može pogledati unatrag i usporediti nekadašnje ambicije s današnjim prioritetima, dok Vesna Pisarović, koja ima 48 godina, iza sebe ima desetljeća glazbenih i privatnih iskustava.

Što su naučili o sebi kroz godine bavljenja glazbom i gdje se zamišljaju za dvadeset godina? Njihovi odgovori otkrivaju koliko su im se pogledi na život promijenili i koliko su uspjeli sačuvati svoje želje zbog kojih su uopće krenuli putem koji su si sami odabrali.

Vesna Pisarović

Vesnine dvadesete obilježili su glazbeni uspjesi i pjesme koje su postale dio domaće pop-kulture. Početkom 2000-ih nizala je hitove, osvajala publiku i nastupala na velikim pozornicama, a 2002. predstavljala je Hrvatsku na Eurosongu s pjesmom "Sasvim sigurna". No, nakon razdoblja u kojem je bila jedno od najprepoznatljivijih lica naše glazbene scene, odlučila je krenuti drukčijim glazbenim putem i posvetiti se - jazzu.

"Divne su bile te moje dvadesete. Bilo je to razdoblje u kojem sam istodobno uživala u studentskom životu i gradila glazbenu karijeru. Studirala sam kroatistiku i fonetiku, bila okružena kolegicama s fakulteta, ali i ljudima s estrade, glazbenicima i svijetom showbusinessa. Zapravo sam živjela dva paralelna života", prisjeća se Vesna.

Imala je ona i svoje prijatelje iz Požege, gdje je odrastala, veliko društvo s kojim je gotovo neprestano provodila vrijeme i kod kuće malo boravila. Ili je pjevala ili putovala, a jedini trenuci tišine bili su kad se pripremala za ispite na fakultetu. Živjela je punim plućima, 24 sata dnevno, koncerte bi završavala u tri sata ujutro pa nastavljala druženja s ekipom.

"Bilo je to prekrasno razdoblje, puno energije kakvu, vjerujem, svi imamo u dvadesetima. A što bih danas poručila toj sebi? Baš ništa! Ponovila bih svaku sekundu tog razdoblja, potpuno jednako i istim intenzitetom", priznaje.

Karijeru je gradila u vremenima prije društvenih mreža, kada publika nije mogla zaviriti u svaki segment života svojih omiljenih izvođača. Ipak, kaže da joj je tada bilo puno teže sačuvati privatnost. Naime, u ono vrijeme bi je paparazzi danima, pa čak i tjednima, čekali ispred kuće ili zgrade, skrivali se i fotografirali svakoga tko bi ulazio ili izlazio.

"Pratili su s kim se družim, s kim izlazim, s kim šećem. Dakle, čak i ako ste željeli zaštititi svoj privatni život, uvijek je postojala mogućnost da ga netko drugi snimi i objavi, a da vi toga niste ni svjesni. Danas mi se čini da je privatnost ipak lakše sačuvati jer svatko sam odlučuje koliko će i što će podijeliti s javnošću", kaže Vesna.

Njezin stav što se tiče odvajanja privatnog i javnog života ostao je jednak kao i prije dvadeset godina. Vrlo jasno razdvaja te dvije sfere jer želi zaštititi i ljude koji su dio njezina privatnog života, a nisu javne osobe.

"Mislim da je danas, unatoč društvenim mrežama, mnogo toga stvar osobne odluke i granica koje sami postavimo", dodaje.

Nakon velikog uspjeha pop-pjesama koje su obilježile početak njezine karijere, glazbeni je put Vesnu odveo u drukčijem smjeru i posvetila se jazzu. S godinama se i promijenila karakterno.

"Ta je promjena vrlo jasna metamorfoza mene kao osobe, ali, naravno, nije se dogodila preko noći. Sve je počelo pomalo ludom željom da se okušam u jazzu, naučim nešto novo i istražim glazbeni svijet koji mi je dotad bio nepoznat", pojašnjava.

S vremenom je ta znatiželja prerasla u veliku strast, ljubav prema jazzu i beskrajnu želju za znanjem i otkrivanjem glazbe.

"A to znanje je neobične naravi jer vam se čini da vam neprestano izmiče. Što više znate, to vam se čini da manje znate. Doista mislim da mi neće biti dovoljan ovaj život, a vjerojatno ne bi bila ni još dva, da naučim i usvojim sve ono što bih željela", smije se Vesna.

Kroz proces učenja shvatila je nešto iznimno važno - da kvalitetu stvaraju vrijeme, strpljenje i ustrajnost. Svako novo znanje, svaki mali pomak u glazbi, tehnici ili pjevanju događa se vrlo sporo. U početku ju je ta sporost plašila, a danas u njoj pronalazi najveću ljepotu.

"Naučila sam uživati u procesu. Prije dvadeset godina u meni je postojao snažan imperativ da stalno moram nešto stvarati, objavljivati, biti vidljiva, jer će me zaboraviti. To je dijelom bio pritisak i imperativ showbusinessa, koji je prerastao i u moj osobni strah", priznaje. Trebalo joj je mnogo vremena da shvati da stvari ne funkcioniraju tako, da nije presudno koliko je prisutna, koliko često objavljuje pjesme ili koliko se pojavljuje u medijima. Jedino što vrijeme pamti jest kvaliteta. A za kvalitetu treba vremena.

Njezine pjesme s početka 2000-ih ponovno žive na koncertima, uz njih odrastaju nove generacije. Ne sjeća se sasvim jasno onog žara koji je osjećala kada su te pjesme nastajale, ali jako se dobro sjeća uzbuđenja i radosti kada bi uspjela napisati pjesmu za koju je vjerovala da će zaživjeti i da će je publika prepoznati.

"Mislim da je ta radost jednaka danas kao i tada. Moram priznati da, kada sam donijela radikalnu odluku da ostavim sve i posvetim se studiranju jazza, nikada ne bih pomislila da ću se ponovno vratiti tim pjesmama", priznaje. I danas je iznenađuje koliko su još uvijek prihvaćene i koliko ih publika želi čuti. A ono što ju je vratilo njima je, ustvari, upravo publika.

"Dobila sam poziv na jedan koncert, pa na drugi, pa treći... Nisam se ni okrenula i dogodilo se nešto što nisam planirala, niti sanjala. Za tili čas uz mene je bio izvrstan bend, osvježili smo pjesme novim aranžmanima, okružili su me divni, vrijedni i inspirativni suradnici i neka nova publika. I doista uživam pjevati sve te starije pjesme. Pjevam ih i čujem na drukčiji način. S drukčijim stavom, iskustvom i s mnogo više glazbene zrelosti", govori.

Glazba je Vesni oduvijek bila sve. Možda to zvuči trivijalno, ali svaki atom njezina tijela živi za glazbu. To je nešto što ju pokreće, ispunjava, ono za što živi i ono što sanja. Poziv koji ima, vjeruje, najljepši je poziv koji ljudska želja može zamisliti.

"Dijeliti pjesmu, zvuk s drugima i biti nagrađen za to pljeskom i novim pozivom za koncert - ima li što ljepše od toga?", pita se glazbenica.

Priznaje, prije dvadeset godina bojala se budućnosti. Tada je imala samo veliku želju - a to je imati puno sreće, nešto malo glazbenog znanja i puno neizvjesnosti. Danas, zahvaljujući svemu što je prošla, studiranju jazza te životu u Berlinu, Londonu i Den Haagu, nema taj strah, kao ni strah od uspjeha ili neuspjeha.

"Toliko je toga još za naučiti i savladati. A za dvadeset godina, ako mi moje tijelo-instrument bude to dozvoljavalo, vidim se kao cool jazz bakica", zaključuje Vesna.

Matija Cvek

Matija Cvek u glazbeni je svijet zakoračio u dvadesetima, a godine koje su uslijedile donijele su mu brojne hitove, slavu i titulu jednog od najistaknutijih domaćih pop-pjevača svoje generacije. Danas, s 33 godine, iza sebe ima dovoljno iskustva da neke odluke sagleda drukčije nego prije desetak godina, ali i nove ambicije koje ga pokreću. U tridesetima ima određeno životno i profesionalno iskustvo, ali još uvijek mnogo toga otkriva o sebi.

"Danas sam mirniji, sigurniji u sebe i puno svjesniji koliko toga zapravo ne znam. U dvadesetima sam imao osjećaj da za sve postoji određeno vrijeme, da stalno negdje kasnim i da moram što prije nešto postići. Danas puno više uživam u samom procesu i manje se opterećujem stvarima na koje ne mogu utjecati", priznaje Matija.

Svoje dvadesete pamti po ogromnoj količini entuzijazma, pokušaja, pogrešaka i nekog lijepog neznanja koje mu je dopuštalo da se bez previše razmišljanja baca u projekte.

"Ne bih ih mijenjao, ali ne bih se baš ni vraćao. Lijepo mi je tu gdje jesam", dodaje glazbenik.

Njegovi glazbeni počeci odvijali su se kada su društvene mreže već bile važne za promociju glazbe. Smatra ih sjajnima ako ih koristimo kao alat, a ne kao mjerilo vlastite vrijednosti. Omogućile su mu da bez puno posrednika komunicira s ljudima koji slušaju njegovu glazbu i na tome je zahvalan. S druge strane, misli da smo malo izgubili osjećaj da ne mora baš sve biti sadržaj. Osobno voli podijeliti neke trenutke s obožavateljima, ali postoje stvari koje su mu puno ljepše dok pripadaju samo njemu i njegovim bližnjima.

"Na kraju krajeva, volio bih da ljude ipak više zanima što pjevam nego što sam doručkovao", naglašava.

Matijin odnos prema vlastitom poslu, uspjehu i očekivanjima drugih ljudi s godinama se mijenjao, no najvažnije mu je da i dalje vjeruje u ono što radi. Da ga pjesma veseli, da iza nje može stati i da se ne mora pretvarati da je nešto što nije.

"Na početku karijere prirodno je da češće tražimo potvrdu drugih i možda smo spremniji prilagođavati se tuđim očekivanjima. Danas imam sreću da mogu puno slobodnije donositi odluke i birati ljude s kojima radim. Kompromis sam po sebi nije loša stvar, pogotovo u glazbi koja je često rezultat zajedničkog rada. Problem nastaje kad zbog kompromisa izgubiš sebe. To je cijena koju danas ne bih bio spreman platiti", priznaje Matija.

Njegove pjesme govore o ljubavi, odnosima i emocijama, a s godinama se mijenjao i način na koji piše i doživljava takve teme. Misli da se ljubav s godinama ne smanjuje, nego dobiva nove oblike i značenja. Ono što mu je s dvadeset godina izgledalo kao kraj svijeta, danas promatra s više razumijevanja, a neke stvari koje tada nije primjećivao postale su mu najvažnije.

"Zanimljivo mi je kako pjesme s vremenom prestanu pripadati samo meni. Ljudi u njih upišu vlastite priče, a onda ih i ja kroz njihove reakcije počnem doživljavati drugačije. Neke pjesme danas pjevam iz potpuno drugog životnog iskustva, ali emocija zbog koje su nastale i dalje je tu. Samo je možda malo odrasla zajedno sa mnom", pojašnjava.

Danas, kada se osvrne, volio bi da je ranije shvatio da se većina stvari ne događa onda kada mislimo da bi se trebala dogoditi. Potrošio je puno energije na nepotrebna uspoređivanja, preispitivanja i razmišljanja o tome je li negdje zakasnio. Ali sada zna da ne postoji univerzalan raspored uspjeha. Mlađim glazbenicima savjetuje da što više rade, slušaju, uče i okruže se ljudima koji će im iskreno reći kad nešto nije dobro. I da ne pokušavaju pod svaku cijenu biti zanimljivi svima.

"Puno je važnije pronaći nešto svoje, nego uspješno kopirati nešto tuđe. I možda najvažnije, ne zaboravite uživati u glazbi dok pokušavate od nje napraviti posao", savjetuje Matija.

Upravo je to savjet koji je dao svom mlađem kolegi Jakovu Jozinoviću kojeg je upoznao prije otprilike godinu i pol dana, nakon koncerta u Osijeku, a slučajan susret ubrzo je prerastao u prijateljstvo i glazbenu suradnju. Matija je veliki dio njegova puta, glazbeno i privatno. Jakov je gostovao na njegovim koncertima i to mu je bila velika čast, a danas ga gleda kao starijeg brata. Uskoro se razvila suradnja koja je rezultirala Jakovljevom prvom autorskom pjesmom 'Polje ruža', za koju je glazbu i tekst napisao upravo Matija. Danas njih dvojicu povezuju ne samo glazba i zajednički projekti nego i blizak odnos u kojem Matija Jakovu pruža podršku i savjete na početku njegova profesionalnog puta. Kroz svoju diskografsku kuću Kuća s vrtom, odnosno K.S.V. Creation, koju je pokrenuo u studenom 2025. godine, Matija sudjeluje u razvoju mladih glazbenika, a u Jakovu je prepoznao potencijal koji je želio podržati ne samo prijateljski nego i profesionalno.

Za dvadeset godina htio bi imati više strpljenja i manje nepotrebnih briga. Nada se da će i dalje biti znatiželjan, da će ga veseliti nova pjesma i da neće izgubiti potrebu za stvaranjem. Ne zna hoće li tada nastupati jednakim intenzitetom kao danas, ali teško se može zamisliti potpuno odvojenim od glazbe.

"Ono što mi je puno važnije jest da ljudi koje volim budu dobro, da imam vremena za njih i da jednog dana mogu pogledati iza sebe bez osjećaja da sam zbog posla propustio ono najvažnije. Ako uz sve to budem mogao tu i tamo stati na pozornicu i otpjevati nešto ljudima koji me još uvijek žele slušati, mislim da ću biti prilično sretan", zaključuje Matija.

Jakov Jozinović

Jakov Jozinović ima 21 godinu i nalazi se tek na početku svog glazbenog puta koji mu je u vrlo kratkom vremenu donio veliku popularnost i rasprodane koncerte. Generacija kojoj pripada tek otkriva što želi od života, a on istovremeno uči kako se nositi s uspjehom, očekivanjima publike, ali i vlastitim ambicijama. Dobio je veliku pozornost publike i ostvario uspjeh kakvom se mnogi mladi glazbenici mogu samo nadati. Misli da još uvijek nije potpuno svjestan svega što mu se događa jer brzo su mu se ostvarile stvari o kojima je donedavno samo sanjao.

"Zahvalan sam na svemu, ali istovremeno želim uživati u svojim godinama. Volim jednostavne stvari, druženja s prijateljima i obitelji, trenutke u kojima ne moram razmišljati o rasporedu, putovanjima i nastupima. Ne mislim da zbog karijere trebam preskočiti svoje dvadesete. Želim ih živjeti, samo su moje možda malo drugačije od onoga kako sam ih zamišljao", priznaje Jakov.

Odrastao je u vremenu društvenih mreža, kada se svaki nastup, uspjeh, ali i privatni trenutak brzo širi bespućima interneta i misli da je najvažnije ne izgubiti samoga sebe na tom putu. Društvene mreže dio su našeg života i svjestan je da sve što radi može postati javno, ali ne želi biti opterećen time.

"Na pozornici sam možda malo energičniji i otvoreniji, ali nisam druga osoba van nje. I dalje sam isti Jakov koji voli svoje prijatelje i obitelj i sve što me veselilo i prije slave. Trudim se sačuvati dio života samo za sebe, to je važno, bez obzira na to čime se bavili", poručuje.

Djetinjstvo u Slavoniji pamti kao razigrano, veselo, bučno i natjecateljsko. U dječačkim danima išao je na teniska natjecanja, glumio, pjevao, no samo je glazba ostala konstanta. Baza mu je trenutačno Zagreb, a rijetke slobodne trenutke najradije provodi u rodnim Vinkovcima.

"To je moja oaza mira, tamo mi je obitelj i tamo se resetiram. Mama Lidija, tata Ivica i sestra Marija oduvijek mi čuvaju leđa. Oni su moja najveća podrška, ali i najveći kritičari koji ne daju da se zanesem previše. Odgojen sam u obitelji koja me uvijek učila da rad i mir donose rezultat. Taj mir iz kuće nosim sa sobom gdje god idem", kaže, dodajući da je njegova mama samo zbog njega instalirala TikTok kako bi pratila sve njegove nastupe.

Publika je razlog zbog kojeg ima mogućnost raditi ono što najviše voli, njihova mišljenja su mu važna i vjeruje da ljudi prepoznaju njegovu iskrenost. Ne želi donositi glazbene odluke samo zato što misli da se nešto od njega očekuje.

"Želim snimati pjesme u kojima se pronalazim, koje osjećam i iza kojih mogu stajati. Naravno da želim da ih publika voli, ali mislim da je najljepše kada se ono što ja osjećam kroz glazbu poveže s onim što osjećaju ljudi koji me slušaju", pojašnjava Jakov.

U dvadesetima mnogi tek otkrivaju tko su i što žele, a on uz to već gradi svoj prepoznatljiv glazbeni identitet. No, postoji još puno toga što ima za pokazati publici.

"Tek sam na početku i imam još puno toga za naučiti, istražiti i pokazati. Glazba mi daje mogućnost da se razvijam i ne želim se ograničavati na jedan zvuk ili stil. Volio bih eksperimentirati, surađivati s različitim glazbenicima i kroz nove pjesme pokazivati neke druge strane sebe. Vjerujem da će se i moja glazba mijenjati zajedno sa mnom. To mi je zapravo najuzbudljiviji dio svega što dolazi", priznaje mladi glazbenik koji potpisuje i stihove pjesme "Meri" koje je napisao zajedno s Laurom Sučec i Mattom Shaftom.

Zbog svega što mu se događa morao je neke stvari naučiti brže nego što bi ih možda inače naučio. Danas ima puno više odgovornosti, ljude koji rade s njim i obveza koje mora poštovati. Ali ne doživljava to kao teret, jer vjeruje da ima sreću što je okružen ljudima kojima vjeruje i koji mu pomažu da se posveti glazbi. A spontanost? Ona je i dalje dio njega i ne želi je izgubiti. "Želim biti odgovoran prema poslu, ali ne želim prestati biti mlad", poručuje.

Teško mu je zamisliti gdje će biti za dvadeset godina jer prije samo godinu dana nije mogao zamisliti gdje će biti danas. Život ga je naučio da se najljepše stvari ponekad dogode potpuno neočekivano.

"Volio bih i dalje pjevati, stvarati glazbu i imati publiku koja će sa mnom odrastati kroz pjesme. A privatno, nadam se da ću biti sretan, zdrav i okružen dragim ljudima. Ako za dvadeset godina budem mogao reći da sam ostao vjeran sebi i da sam uživao u svemu što sam radio, mislim da ću biti zadovoljan", zaključuje Jakov.