Josip Joško Tešija o nepoznatim detaljima iz života: "I dalje sam ostao u Lučanima, u Sinju, djetinjstvu, nostalgiji, roditeljima..."

Od najdražeg mu sela Lučane pokraj Sinja do Barcelone, Pariza, Madrida, Hamburga, Züricha, Beča, sve su to mjesta i gradovi u kojima je živio Josip Joško Tešija (57), umjetnički voditelj Galerije Kranjčar. I tijekom svih tih 'lutanja', kako kaže, uvijek je bio u potrazi 'lijepim, čovječnim, plemenitim, autentičnim'. Čak i kad je radio najobičnije poslove, od pranja suđa u pariškim restoranima, do nošenja modnih revija za Valentina, Karla Lagerfelda, Helmuta Langa, V. Westwood,  i upoznavao slavne face na zabavama po europskim prijestolnicama. Povratkom u Hrvatsku 2009. postao je model i muza umjetnicima, poput Dimitrija Popovića, zbog kojeg je u 'Noći Kafkinog Preobražaja' (2024.) bio Gregor Samsa, u 'Golgotskoj noći' s Majom Bajamić donio je performans o Kristovoj smrti i Golgoti, a bio je i Marilyn Monroe, u sklopu Popovićeva performansa – utjelovivši tragičnu stranu filmske dive.

Nedavno je predstavio svoj rad 'Osama', o povratku sebi u svijetu u kojem se granica privatnosti sve više briše i u kojem nas svakodnevni stres, jurnjava, društvene mreže, distrakcija 'jedu za ručak, večeru i doručak'. I to je samo dio umjetničkog rada Sinjanina o kojem će svatko tko ga malo bolje poznaje reći da je 'pravi domaći čovik'. „Moji roditelji su radili u tvornici 'Dalmatinka', i unatoč 'običnom' poslu, bili su zanimljivi ljudi, proučavajući povijest cijele obitelji, otkrio sam da je moje prezime došlo iz Italije u 13. ili 14. stoljeću, iz okolice Venecije. U to vrijeme puno se ljudi selilo u Dalmaciju, jer se bježalo od gladi, neimaštine i kuge. Uglavnom, moji su preci jedno vrijeme boravili u Kaštelanskom zaljevu, bavili su se brodogradnjom, ulagali u borbu protiv Turaka.

S druge strane, imali su na Lećevici ispašu stoke, koze i ovce, mesnice i tako sve do 2. svjetskog rata, kad je sve otišlo u vihoru rata. Ponosan sam i na to što je moj predak Jure izgradio kriptu u crkvi svetog Jakova u Ogorju“, priča Joško, nostalgičan za selom Lučane pored Sinja gdje je provodio idilične dane i koji su ga, naposljetku, oblikovali.

Njegov otac Ivan, 'mršav kao štap', kako ga opisuje, volio je pjatance, kvalitetno lešo meso, povrće, jeo je malo – imao je umjetničku crtu. Volio je raditi s kamenom i drvom. Osim što je izradio drveni kip Madone, izvještio se za izradu hrastovih kundaka za lovačke puške.

Joško je kao dijete jako volio konje, i ta je ljubav i danas ostala. Sjeća se lica i mudrosti bake Marije koja bi ga, kad bi došao kod nje kopati, upozoravala da se skine bos i poveže sa zemljom. Pamti i kako je svaki dan pješačila deset kilometara do Sinja i natrag u svoju kuću, njezine pedantnosti, savjeta za život, poštenja. Utjecala je na njega i majčina pobožna strana obitelji. „Otac je uvijek poticao moju kreativnost, dok je majka prema meni i sestri Mariji više bila žandar", kaže. 

Bila je u njegovu životu još jedna važna figura, umjetnik Ivo Filipović Grčić, kojeg opisuje kao 'markantnog, svestranog, pojavu', čovjeka kojem nitko u Hollywoodu u to doba nije bio ravan. Joško tvrdi da je u ono vrijeme bio najveći umjetnik u Cetinskoj krajini, ako ne i u Hrvatskoj; kipar, slikar, radio je i u metalu, a njegov atelje bilo je najčudesnije kreativno mjesto. Nažalost, govori Josip, umro je mlad. Volio je filmove, uvijek bi nam nabavljao karte za kino. Sjećam se prvog odlaska na 'Ratove zvijezda' 1978., kad je odmah predvidio da će postati klasik. Osim njegova osjećaja za lijepo, umjetnost, oduševljavala me njegova plemenitost. Sad ga se još više sjetim otkako nije s nama... Vodio nas je na putovanja; od Istre, Italije, Austrije, Njemačke, svašta smo s njim proputovali“, prisjeća se Tešija kojeg su 'vile gonile' dalje, u bijeli svijet. Bio je to sredinom devedesetih, kad je živio po europskim prijestolnicama; Parizu oko dvije godine, Barceloni, Madridu (nešto kraće), a osjetio je duh i Züricha, Beča...

„Pariz je grad u kojem nema zgražanja. Nema osuđivanja. To je metropola slobode, otvorenosti. Kad sam došao, rekli su mi: 'Biraj: mršavost, crno ili chic'“, priča Tešija kojem u inozemstvu nimalo nije bilo dosadno. Navečer bi nosio revije Helmuta Langa, Vivienne Westwood, Valentina i druge, a preko dana je radio i obične poslove; skupljao teniske loptice, prao teško suđe po restoranima, šetao pse. „Sjećam se, u pariškom restoranu dolazio je gospodin koji me tražio da mu šetam njemačku dogu, ali samo kratko, primjerice dvadesetak minuta, kako se ne bi umorio.

A onda bih ga prošetao svega pet minuta, i zavezao na desetak minuta sa stražnje strane restorana. Na povratku mi je taj njegov vlasnik komentirao kako sam ga ipak malo više umorio“, kroz smijeh priča Joško. Dodaje kako bi navečer odlazio na predstavu u parišku operu, zbog preskupih ulaznica kupovao je one najjeftinije, no svejedno bi znao sjediti na najboljim mjestima. I to, kaže, zahvaljujući simpatijama hostesa, kojima bi na ulazu darivao bajadere i kavu.

Zauvijek će pamtiti i susrete sa zvijezdama, filmskim divama Ornellom Muti, Ursulom Andress, Grace Jones u Beču. S Jones se družio nekoliko puta, i za nju govori da je 'otkačena žena lijepe energije'.

Nakon što je došao živjeti u Zagreb 2009., ušao je u modnu agenciju Midiken: Hameda i Kristine Bangoura. Uskoro je postao voditelj Galerije Kranjčar, i nastavio s modnim performansima, ostvarivši impresivnu suradnju, među ostalim s Nadom Došen, Đenisom Pecotić, kostimografkinjom, Vickom Racetinom, Milenom Rogulj, Tomislavom Bahorićem, Bojanom Jendrić, Madam de mode, dizajnerima nakita – Smiljkom Franjić, Marijem Nokajem, Dianom Sokolić, a od fotografa s Jurajem Vuglacom, Jelenom Janković, Ivanom Posavcem, Johnom Pavlisem, Igorom Milićem, Marom Bratoš... Iako će za sebe reći da je europski čovjek, Zagreb obožava.

Kad ne stigne kuhati, na ručku je u Ficleku. Voli njihove juhe, mahune, punjene paprike... Voli i svoje male rituale vikendom; vježbanje nakon ustajanja, duge doručke, šetnje, susrete, svoje tihe i inspirativne samoće. Slabo spava, to mu je familijarna crta... Najsretniji je, tvrdi, jer ide na posao koji voli, i što mu je šefica gospođa Elvira Kranjčar.„Nju sve zanima, ona sve zna, sve proučava, sve posjećuje, sve gleda. Obožava umjetnost, voli je, dala je svoj život za nju. Uz to je jedna smirena osoba. Zadivljujuće je kakva elegancija u toj ženi vlada. Od nje samo možeš učiti. Nikad nije povisila ton, za nikoga nije nešto ružno rekla. A kad se ujutro sretnemo, mi se smijemo. Voli i ove moje dalmatinske fore. Kud ćeš ljepšeg početka dana“, ispričao je Joško, na kojeg se cijeli život 'lijepe' umjetnici.

Tako je jednom od čuvenog umjetnika dobio svoj kiparski akt, a jednom prilikom prišla mu je jedna Afrikanka kad je vidjela da oko vrata nosi privjesak lubanje. Rekla mu je da u njezinu narodu ljudi koji to vole imaju povezanost između ovog i duhovnog svijeta. I za kraj razgovora, pričao nam je Joško i o nekim svojim intimnim pejzažima.

„Nisam bio zaljubljive prirode, nisam zaljubljen ni u sebe, kad mi netko kaže da sam umjetnik, odgovaram da sam samo radnik. Imam osjećaj da je još jedna osoba do mene, da se to njoj događa, a ne meni.“I dalje sam ostao u Lučanima, u Sinju, djetinjstvu, nostalgiji za djetinjstvom, lijepim danima, roditeljima. Nisam se ništa promijenio“, ovim riječima završio je razgovor skromni Josip Joško Tešija.