Juraj Šebalj o svojoj novoj emisiji i kćerima tinejdžericama: "Više pričamo o glazbi nego o autima"

Kako je i kada nastala ideja o snimanju emisije "Ide auto!"?

Ideja mi se davno rodila u glavi, imam ih za još deset emisija, ali lavinu je pokrenuo producent Tomislav Cvitan koji mi je rekao: "Juraj, ajmo napraviti emisiju o starim autima." Odgovorio sam: "OK, tko je sa mnom?" Njegov odgovor bio je Mario Petreković i ja sam rekao - može.

Koji dio snimanja vam je bio najzabavniji?

- Kada smo na Braču u Renault 4 stavili ovcu. Mario se s njom vozio u prtljažniku, pa ga je u desnim zavojima stiskala. Ovca je bolje podnijela vožnju od Marija.

Koji je bio vaš prvi automobil?

- Fićo koji nikada nije vozio i Volkswagen buba mojeg djeda. I ona se pojavljuje u serijalu.

Gledaju li vas prijatelji i obitelj na televiziji?

- Neki me dan mama pitala kada ću joj doći, pa sam joj rekao da utorkom gleda drugi program HRT-a u 20.15, da ću joj doći kroz televizor. Mama i tata su starog kova i izrazito ponosni. Smatraju da, ako si na televiziji, onda nečemu vrijediš. Mama, vidimo se u nedjelju na ručku!

Kakav ste tata?

- Nadam se da sam dobar. Imam dvije tinejdžerice, pa se često baš i ne kužimo najbolje, ali se trudimo. Više pričamo o glazbi nego o autima. One nemaju blage veze što izvodim s automobilima - i to je u redu. Lijepo mi je što auti doma nisu tema i zato obožavam biti kod kuće i lijepo se odmoriti.

Čemu vas je očinstvo naučilo?

- Zapravo, dosta stvari. Onog dana kada je starija kći došla kući, shvatio sam bit svog postojanja. A onog trena kada je zaplakala, shvatio sam da je narav nepromjenjiva. Kao roditelj možeš djecu malo usmjeriti, ali paket osobnosti koje imaju ostaje isti. Svatko ima svoje dobre i loše strane. Kroz svoje kćeri sam, tijekom njihova odrastanja, bolje naučio shvaćati ljude i prihvaćati ih onakvima kakvi jesu.

Čime vas je osvojila supruga?

- Ljepotom i energijom. Potom sam je pitao hoće li biti baka mojih unuka i pristala je. Unuke još nemamo, ali radimo na tome, nadam se za desetak godina.

Kako se snalazite u kuhinji?

- Super se snalazim, ne smetam! Znam napraviti Čokolino, jaja i isključiti pećnicu kada mi se to kaže.

Kakvi vozači vas u prometu najviše živciraju?

- Vozači koji nisu u tom trenu za volanom, negdje su drugdje u mislima. Ne živciraju me spori vozači jer svatko vozi prema svojim mogućnostima. Međutim, raditi pet stvari istovremeno u autu je jako, jako teško.

Kada ste zadnji put plakali?

- Na prošloj utrci u Dakru. Tamo uvijek plačem, svi osjećaji tamo su veći deset puta nego inače. Dušan Bućan, moj suvozač, i ja smo prvo plakali od tuge - kada nam je otpao kotač. Pa drugi dan od sreće, kada smo imali prvi rezultat, pa malo na cilju - opet od sreće. Pa onda ja od tuge, kada su došli svi računi na naplatu. Dakar je emotivna utrka.

Koji je vaš "guilty pleasure"?

- Kada se sakrijem pod poplun i zaspem, a drugi misle da radim. Dakle, spavanje.

Na što vam nikada nije žao potrošiti novac?

- Ne trošim novac na luksuz, luksuz je sve ono što mi ne treba u životu. Ali vrlo rado ga trošim na ono što mi treba. Primjerice, sada mi treba ovjes od 15 tisuća eura za auto s kojim ponovno idem na Dakar. "Pustio" sam ih sa zadovoljstvom. Pardon, 1500 eura. Ovo će pročitati moja supruga, jedna nula je viška!

Što vam uvijek popravi raspoloženje?

- Imam doma "sina" koji me uvijek oraspoloži, a to je Boston terijer Gustav. Izuzetno je blesav i to mi je super. Kad mi je teško, dođe s igračkom i odmah me oraspoloži.

Koliko vas je humor spašavao u životu?

- Odrastao sam na Montyju Pythonu, Nadrealistima i Zločestoj djeci. To je, zapravo, manje humor, a više filozofija moje generacije. Čast mi je tu i tamo snimiti sa Željkom Pervanom neki prilog o autima. On je tako divno neshvaćen i ni najmanje se ne trudi objašnjavati samog sebe.