Ljubavna priča radnika iz brodogradilišta čiji su stihovi rasplakali Maju Šuput: čim je upoznao Marinu, znao je da će je oženiti   

Kad je pred četveročlanim žirijem u Supertalentu Šibenčanin Josip Vlahov (42) počeo čitati svoju ljubavnu poeziju, raznježio je publiku. Posebno Maju Šuput, koju su Josipovi nježni stihovi taknuli negdje u dušu. „Pjesme sam posvećivao svojim muzama koje nisu uvijek bile moje djevojke. U tome i leži najveća čar čežnje i boli zbog neuzvraćene ljubavi. U pepelu patnje pjesnik odlazi u poetske dubine i u njima gradi svoj identitet”, započinje naš razgovor Vlahov, zadovoljan zbog toplog prijama u Supertalentu. Kaže da nije imao tremu jer godinama nastupa na raznim manifestacijama sa svojim poetskim i kantautorskim djelima, sretan jer na ovako lijep način budi u ljudima plemenite osjećaje. I to je kod njega rano počelo.

Stihove je otkrio 1993., s devet godina, na satu hrvatskog jezika, kad je napisao svoju prvu pjesmu. I ona je odmah završila na školskom razglasu. Ohrabren, nastavio je stvarati. Kad je imao 12 godina, njegove su dvije pjesme uglazbljene za školski zbor, a odrastanjem je sve više počeo otkrivati Tina Ujevića i najdražeg mu pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina.

Kako je odgojen u radničkoj obitelji u starom dijelu Šibenika, uz majku koja je radila težak posao pomoćne kuharice tijekom sezona i oca, radnika u tvornici aluminija, osjetio je potrebu za pisanjem i socijalne tematike, posvećene ljudima prema kojima je život bio surov. No uvijek mu je na prvom mjestu ljubav, pogotovo kad ju je iskusio na svojoj koži. „Zaveo sam dovoljno djevojaka da na svoju mladost gledam s osmijehom. Pjesme su mi bile jedan od glavnih aduta, no nisam se samo na njih oslanjao. Oslanjao sam se i na osobnost”, iskren je šibenski pjesnik koji je u Zagrebu na jednom rođendanu upoznao suprugu Marinu.

„Na prvi pogled rekao sam sebi da će biti moja žena. Presretan sam jer se to ostvarilo. Zajedno smo već sedam godina, iako mi se katkad čini da smo se tek upoznali jer se svako malo ponovno u nju zaljubim”, govori Josip, koji sa svojom Marinom ima petogodišnjeg sinčića Mateja.

Kaže nam da je supruzi posvetio puno pjesama i da se zbog nje preselio u Istru. „Navikao sam se na život u Puli i zavolio sam grad. Ljudi su dobronamjerni, svi su me prihvatili i zovu me 'Dalmoš'. Doduše, Šibenik je uvijek u meni i kad god stignemo, posjetimo ga, a i moja žena je očarana njime”, priča pjesnik, zaposlen u pulskom brodogradilištu kao pomoćni radnik.

Govori da je pravi Dalmatinac: gurman, voli kapljicu dobrog vina, sluša Olivera i klape, ima svoje masline. Osim pisanja stihova najdraže mu je sa suprugom i sinom putovati. Nedavno su posjetili Španjolsku i uživali u istarskim delicijama, koje, po njemu, još najbolje priprema njegova Marina.