Luciano Batinić: Od zubarskog stolca do opernih pozornica i uloga koje se pamte

Kad zagrebački operni pjevač Luciano Batinić (48) progovori, svima u njegovoj blizini jasno je da je on glazbenik. Glas mu je toliko zvonak da ga je ugodno slušati i u svakodnevnom razgovoru, a ne samo na pozornici. U to smo se uvjerili dok nam je u zagrebačkom art‘otelu tumačio kako ispravno pijuckati profinjeni čaj gyokuro kuki. Proslavljeni bas u matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nastupao je prije šesnaest godina u Japanu, a budući da ga privlače egzotični čajevi, tamo je došao na svoje. Zato nas je znao uputiti u to da listiće čaja gyokuro kuki nakon tri minute namakanja treba procijediti i preliti u drugu posudicu – inače postaju previše gorki. A onda se ulijeva u šalicu i polako ispija. Kad smo mu priznali da zadivljuje glasom i u stvarnom životu, jako se iznenadio. Otkrio nam je da ne uživa slušati samoga sebe, čak ni nakon otpjevane uloge, iako je jedan od najupečatljivijih glasova Opere zagrebačkog HNK-a. Nacionalni je prvak koji je prije tri godine, pjevajući ulogu Zaccarije u Verdijevoj operi "Nabucco", pod ravnanjem maestra Piera Giorgija Morandija i u režiji velikog Giancarla del Monaca, proslavio 20. obljetnicu umjetničkog djelovanja.

- Kada slušate sebe na snimci dok pjevate, tada bez uljepšavanja dobivate sliku o tome kakvi ste. Bolje rečeno, kroz zvuk "vidite" sebe, što mi nije uvijek ugodno. Ali, to je dio moje profesije. Jednostavno se moram slušati da bih ispravio pogreške. Unatoč nelagodi, oguglao sam. Danas ocjenjujem sebe kao da slušam nekog drugog - pojašnjava doktor dentalne medicine dalmatinskih korijena. Da, dobro ste pročitali – taj rođeni Makaranin diplomirao je 2004. u Zagrebu studij koji nema nikakve veze s njegovim današnjim zvanjem. Potom je objesio zubarsku kutu o klin i posvetio se glazbi kojom se paralelno bavio od djetinjstva. Ne žali zbog odluke – iako bi danas, možda, imao vlastitu ordinaciju i bio sam sebi šef. No, ljubav prema pjevanju, Bogom dani glas i prstohvat sudbine doveli su ga na put na kojem je i danas.

Zubarska bušilica

Kaže da ni najmanje ne žali. Neusporedivo je sretniji na pozornici, u kostimima i u kazališnom "šminkeraju", gdje mu vizažisti strpljivo nanose maske potrebne za pjevanje uloga kojima se proslavio – Borisa Godunova u istoimenom djelu Modesta Petroviča Musorgskog, Gurnemanza u "Parsifalu" Richarda Wagnera, Filipa II. u Verdijevu "Don Carlu" ili Jacopa Fiesca u Verdijevu manje znanom djelu "Simon Boccanegra". S obzirom na rijetku kombinaciju vještina, zanimalo nas je bi li danas, nakon dvadesetak godina pauze, mogao nekome izvaditi zub.

- Samo u slučaju da se s pacijentom nađem na pustom otoku i nema me tko zamijeniti. Bojim se da bi to nalikovalo na neugodnu "operaciju" kakvu je Tom Hanks morao izvesti na sebi u filmu "Brodolom života" - rekao je u šali, dodajući kako se u zubarskom stolcu osjeća nelagodno. Zvuk zubarske bušilice uopće mu ne godi.

- Ne volim baš drugima nanositi bol, a još manje volim da mene boli, tako da ne mogu reći da mi je svejedno kad sjednem na stomatološki stolac. Nisam baš među najboljim pacijentima - iskren je nacionalni prvak, koji se 2003. upisao na solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Nevena Belamarića. Već nakon prvih uloga u zagrebačkom HNK-u, zapeo je za oko i uho skautima Komische Oper Berlina i milanske Scale. Izabrao je potonju, jer su mu na neki način ponudili i nastavak školovanja te usavršavanje, dok su u Berlinu samo trebali pjevača za stalni angažman. Dovoljno je reći to da se Luciano u opernom studiju milanske Scale usavršavao kod opernih ikona Leyle Gencer, Luciane Serre, Luisa Alve i Lea Nuccija.

Paralelno s brušenjem glasa, nastupao je u Scali te u legendarnom Teatru La Fenice u Veneciji. Potom su na red došli angažmani u Komische Oper Berlin i Semperoper Dresden, Operi u Bernu, Wiesbadenu, Grazu, Ljubljani i u Mariboru... Ukratko, Luciano Batinić je u svijetu opere stekao zavidnu reputaciju.

Pragmatičan izbor

Umjetnike s paralelnim zanimanjem javnost nerijetko doživljava kao "buntovnike", koji su zbog pritiska pragmatičnih roditelja mučenički diplomirali nametnuti im studij i onda se rasterećeni posvetili onome što vole. Međutim, Luciano Batinić ima drugačiju priču. Odrastao je u Makarskoj. Njegovi roditelji, mama Vedrana, ekonomistica – knjigovotkinja, i tata Josko, koji je radio u tvrtki za prijevoz putnika i često putovao, Luciana i njegova četiri godine mlađeg brata Antu diskretno su usmjeravali u glazbu. Otac im je s putovanja u Njemačku i Austriju donosio igračke instrumente, harmoniku od kartona (mogla je svirati, no brzo su je probušili), te malu gitaru. Roditelji su bili oduševljeni kad se Luciano u tek otvorenoj Muzičkoj školi u Makarskoj, sredinom 80-ih, upisao najprije na Odsjek klavira, a potom trube, jer mu se taj instrument više sviđao.

Imao je sjajnog profesora Antu Tončija Puharića, koji ga je naučio ne samo svirati trubu nego i svim srcem voljeti glazbu. Luciano je paralelno pjevao u dva crkvena zbora, bio je član makarskog orkestra limene glazbe, klape "Adrion", imao je čak svoj bend s kojim je vježbao i svirao tijekom Domovinskog rata te podizao susjedima i sugrađanima raspoloženje. Činilo se da bi se želja njegovih roditelja – da im barem jedan sin postane glazbenik – mogla ostvariti.

- Nažalost, pojavila se prepreka. Glazbeno školovanje morao sam nastaviti u Splitu, jer Makarska nije imala Srednju glazbenu školu. Putovao sam autobusom, magistralom prepunom zavoja, a imao sam gadnu bolest putovanja. Kad bih žute i zelene boje lica došao u Split, nije mi bilo do života, a kamo li do vježbanja trube i pjevanja na satu solfeggia - govori operni pjevač. Kako je u makarskoj gimnaziji bio odlikaš kojem su jako dobro išli prirodni predmeti, pragmatično je, u drugoj polovici 90-ih, izabrao studij stomatologije. Studij je kraće trajao od medicine (koja je također dolazila kao uži izbor), od početka je bio usmjeren na dentalno područje, a vjerovao je da će biti dobar doktor dentalne medicine i od toga pristojno živjeti.

Odluka srcem

- Trubu sam ostavio u Makarskoj, jer kad u Zagrebu tražite podstanarski stan, šanse su vam minimalne da vas itko primi s tim instrumentom. Zato sam se angažirao kao pjevač u nekoliko zborova te naposljetku u zboru Zagrebački liječnici pjevači. Ondje vježbaju i nastupaju sjajni doktori (medicine te dentalne medicine) i pjevači, nedavno su me pozvali na božićni koncert kao uzvanika: moram vam iskreno reći da su mi raniji nastupi s njima "hranili dušu". Malo po malo shvaćao sam gdje pripadam - govori Luciano.

Gdje doista pripada i kamo ga srce vuče, shvatio je i nakon školovanja u Scali 2003.–2005., kada se vratio u Zagreb. U Zagrebu je, naime, debitirao već 2002. godine i od tada je solist Opere Hrvatskog narodnog kazališta. Zašto se vratio? Kaže kako mu iz Zagreba do rodnog grada, omeđenog s jedne strane moćnim Biokovom, a s druge morem, trebaju četiri do pet sati vožnje autoputom. Da vozi iz Milana, Berlina ili Dresdena, trebalo bi mu puno duže...

Ponosan je na svoju crnu rusku terijerku Alinu iz šampionskog legla (obožava pasmine terijera), dok su dvije westy terijerke na čuvanju. Nerijetko ga se može vidjeti kako se šeta s ljubimicama Maksimirom ili se s prekrasnom Alinom priprema za kinološka natjecanja. Da Luciano Batinić ponovno može birati profesiju, možda bi, kaže, bio – veterinar.

Zahvaljujemo art‘otelu Zagreb na ustupljenom prostoru za snimanje