Mlada glumica o prvoj velikoj ulozi i gorućoj temi: "Mislim da se o tome još uvijek premalo govori"

Monodrama "Škola" potresna je priča o odrastanju djevojčice, a potom djevojke, obilježena vršnjačkim nasiljem tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Predstava u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji Teatra Gavran prati iskustvo žrtve, ali istodobno razotkriva i mnogo širi kontekst - mehanizme prešućivanja, izbjegavanja odgovornosti te pasivnosti institucija koje bi trebale štititi žrtvu.

Premijerno je izvedena 5. veljače, a glavnu ulogu u njoj tumači Rebecca Aleksić, 24-godišnja glumica i studentica Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu kojoj je ovo prva takva uloga. U svom prvom intervjuu, i to upravo za Gloriju, progovorila je o svom djetinjstvu, ljubavi prema glumi, ali i o jednoj vrlo važnoj temi na koju upozorava i predstava - o vršnjačkom nasilju.

Prva velika uloga

"Sretna sam što se nakon predstave potaknuo razgovor, što je zapravo i jedan od glavnih ciljeva ove monodrame", kaže Rebecca, osvrnuvši se na premijeru predstave. Iako o njoj govori s ponosom, priznaje da joj u početku nije bilo lako.

"Moram priznati da mi nije bilo svejedno. Prvi put sam se susrela s ovolikom količinom teksta i prvi put sam igrala nečije stvarno iskustvo, što mi je sve skupa bilo dosta izazovno. Ipak, imala sam izvrsno vodstvo, redatelj Krešimir Dolenčić me kroz cijeli proces vodio vrlo pažljivo i brižno, tako da se ni u jednom trenutku nisam osjećala kao da sam u tome sama. Naravno da postoji doza treme i straha, ali mislim da je to potpuno normalno, pogotovo s obzirom na težinu i ozbiljnost teme kojom se predstava bavi", dodaje glumica.

Glumačka strast od malih nogu

Rovinjanka sa zagrebačkom adresom već je kao djevojčica pokazivala sklonost prema glumi - još kao mala provodila je puno vremena u kazalištu, a sudjelovala je i na raznim likovnim, dramskim i plesnim radionicama. Nakon preseljenja u Zagreb zbog promjene posla njezine majke, s 11 godina krenula je na Zagrebačko kazališten mladih, u dramsku grupu kod Katarine Kolege.

"U početku to nisam doživljavala kao neku značajnu odluku, išla sam jer mi je bilo zabavno. Dogodio se odličan spoj - odlična ekipa i odlična pedagogica, a svima nam je to bila neka vrsta razonode. Bilo je puno zezanja, nalazili smo se i družili i izvan ZKM-a. Sjećam se da sam jedva čekala subotu, samo da mogu ići tamo. No s vremenom sam shvatila da mi taj prostor znači nešto puno više. Osjećala sam da se kroz glumu mogu izraziti, da mi daje neku vrstu slobode i da mogu biti ja u nekoj svojoj punini. Gluma je jako živa i stalno te stavlja u kontakt sa samom sobom, s emocijama i s onim što jesi", kaže Rebecca, prva u obitelji koja se odlučila za glumački poziv.

"U svojoj obitelji prva sam koja je krenula tim putem, ali umjetnost nam nikad nije bila strana. Imam dvije mlađe sestrične, jedna se bavi plesom, a druga svira saksofon i mislim da je to dijelom zato što je u obitelji oduvijek postojala otvorenost prema umjetnosti. Nikad nije bila nešto loše ili neprihvatljivo. Najveću podršku imala sam od mame, koja me u svemu uvijek podržavala, ali i od svog djeda. Zbog toga sam oduvijek imala osjećaj da imam slobodu birati svoj put i da u tome imam veliku podršku", dodaje glumica koja je završila preddiplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a sada joj ostaje još samo diplomski.

"Akademija mi je prije svega donijela disciplinu i kontinuitet rada, ali i susret s različitim pogledima na glumu. Najvažnije što sam ondje dobila jest princip da sve pokušam, a zatim sama odaberem ono što mi odgovara i pomaže mi u radu", otkriva.

Govoreći o izazovima tijekom studija, ističe kako je jedan od najzahtjevnijih bio rad na sebi i vlastitim granicama.

"Kako se gluma u velikoj mjeri bavi nama samima, jedan od izazova bio mi je otpustiti vlastite zidove, navike i unaprijed stvorene predodžbe kako bih mogla vjerodostojno oživjeti neku drugu osobu. No jednako velik izazov bilo mi je naučiti kako se u potpunosti prepustiti procesu - hrabro, iskreno i punog srca, a da pritom ne izgubim osjećaj igre i lakoće", priznaje Rebecca.

O vršnjačkom nasilju

Budući da se monodrama u kojoj ima glavnu ulogu temelji na gorućoj temi vršnjačkog nasilja među mladima, zanimalo nas je je li se i sama ikada susrela s takvim iskustvom.

"Mislim da smo svi, na ovaj ili onaj način, svjedočili nekoj vrsti nepravde. Puno je ljudi prošlo kroz iskustva o kojima im je teško govoriti ili ih ne žele dijeliti i baš zato mislim da ovakve predstave, ali i umjetnost općenito, trebaju postojati – kako bi ljudi u njima mogli vidjeti da nisu sami, da nijedna situacija nije bezizlazna i da je u redu pitati za pomoć", iskreno odgovara, dok na pitanje smatra li da se o toj temi i dalje premalo javno govori nimalo ne dvoji.

"Apsolutno. O takvim se temama najčešće govori tek kada dođe do ozbiljnog ili krajnjeg problema, umjesto da se o njima progovara ranije i sustavno", smatra.

Budući da glumački poziv rijetko ostavlja puno slobodnog vremena, zanimalo nas je kako izgleda Rebeccina svakodnevica kada nije na probama i ne studira. "U našoj profesiji nema baš puno slobodnog vremena, ali kad ga imam, najviše volim provoditi vrijeme s prijateljima, pogotovo na kućnim druženjima uz neku dobru društvenu igru. Osim toga, obožavam ići u kino i idem minimalno jednom tjedno. Najdraži mi je onaj osjećaj kad izađem iz kina i kao da sam odjednom postala netko drugi, a istovremeno sam bliže sebi", zaključuje glumica.