Nives i Goran Ivanišević u ekskluzivnom intervjuu o novom projektu i zajedništvu: "Kad sam vidio Nives, blenuo sam. Ostao sam kao tele"

Goran Ivanišević nikada nije znao drugačije nego - po svome. Od prvih dana karijere, kad je lomio rekete - svoje i tuđe - živcirao se, psovao, gubio i pobjeđivao, a s njime su ‘kosu čupali‘ svi oni koji su ga pratili i voljeli. Jer to je Ivanišević, čiji je Wimbledon prije 25 godina ostao još jedan hrvatski sportski praznik zbog kojeg se svi oni malo stariji sjećaju gdje su bili taj dan. A upravo je taj događaj jedan od povoda da Goran, na inicijativu supruge Nives i prijateljice Anamarije Komar, organizira prvo izdanje kampa ‘Tennis Summer by Goran Ivanišević‘ u Splitu, koji će trajati do 29. kolovoza. Sve o tome pričao nam je 54-godišnji teniski as u splitskom hotelu Venturo na Bačvicama. Čim je došao, našalio se na račun poziranja (nikad ga nije volio) i pokazao onu simpatičnu drčnost, toplinu i autentičnost po kojoj ga pamtimo. Doduše, Ivanišević je danas, s nešto više sijedih, mudriji i zreliji - kako nam je prišapnula njegova 44-godišnja supruga Nives - ali i dalje onaj lik koji će bez straha reći što misli.

Što je prethodilo i kada ste se odlučili upustiti u osnivanje prvog internacionalnog kampa za mlade tenisače - ‘Tennis Summer by Goran Ivanišević‘?

Goran: Iskreno, projekt je započeo na nagovor moje drage supruge i naše kume Anamarije Komar. One su došle na tu "suludu" ideju. Ove godine je 25. rođendan mojeg osvajanja Wimbledona i malo-pomalo rodila se ideja kampa, održavanja meča na Prokurativama. I zbilja, Nives i Anamaria su se oko toga potrudile, osmislile, zbog čega moram zahvaliti gradonačelniku i Gradu Splitu, koji su se uključili i pomogli, kao i Teniskom klubu Split. Zapravo, zahvaljujem svima koji žele da ovaj projekt uspije. Tu je i kamp, nešto što nikad nisam radio na način da to bude naša, rekao bih, obiteljsko-prijateljska priča. Kad smo u ožujku imali konferenciju za novinare, rekao sam: "Nema više nazad, sad je gotovo. Ako poginemo, barem da sa stilom poginemo."

Kako ste uspjeli Gorana nagovoriti na ovo?

Nives: Pomogla mi je Anamaria Komar. Ona ima veću moć uvjeravanja od mene. Složile smo tako lijepu priču da je Goranu bilo dosta teško odbiti je. Imale smo ideju da se sve događa u Teniskom klubu Split iz kojeg je poteklo pet igrača, a koji su bili u top deset na cijelom svijetu. Što je svjetski raritet. Nigdje ne postoji takav klub nego u Splitu. A Goran je Splićanin. Mislim da će svi s malo duše prepoznati o kakvoj je priči riječ.

Što je inicijalna ideja kampa "Tennis Summer by Goran Ivanišević"?

Goran: Prvo želimo malo podići TK Split. Stalno se neki kampovi otvaraju, pa smo u tom smislu pomislili: "Pa možemo i mi nešto prodati?" U tom smislu dajemo srce, dušu, znanje, lipotu, tradiciju. Uz to sam već trinaest godina trener. Tako da mogu tu djecu naučiti nešto, a rad s njom me vraća u mladost. Za sada sve funkcionira fenomenalno.

Unatoč tome što je Zagreb također vaš dom posljednjih 26 godina, koje vam emocije zatitraju kad se vozite cestom prema jugu?

Goran: Da idem doma. Ne može Split izaći iz mene. Tu su moji prijatelji, ulice, ti momenti, ljudi. Tu su gdje sam ih ostavio prije dvadeset godina. S istim šalama. Doduše, neki su se u međuvremenu "modernizirali". Unatoč novim zgradama, nekim novim kafićima - sve je tu. A Zagreb je moj dom. Ma, prožimaju se ta dva grada kroz moj život.

Kakvi ste bili kao dijete?

Goran: Zaje*an. Svaka čast mom starom. Nije mu bilo lako. Nismo imali za jesti, a onda ja razbijem dva reketa u pet minuta. I to još posuđena. I onda mora i njima i meni kupovati rekete. Nije me bilo lako ukrotiti. Bio sam svoj. Znao sam što želim. Nešto sam slušao oca, ali kad bih ušao u teren, stvorilo bi se neko ludilo.

Kad se prisjetite početaka karijere, ratnih devedesetih, turnira na koje ste kao klinac putovali sami na kraj svijeta, koja vam sjećanja prizivaju svi ti odlasci, dolasci, samoća?

Goran: Sjećam se momenta kad me otac poslao u SAD s dvanaest godina. Nisam imao pojma o engleskom, nešto sitno sam učio u školi na Prokurativama. Svugdje me je trebao netko dočekati, a nitko me nije dočekao. I došao na to mjesto gdje sam trebao doći. A danas, karikiram, kad pošaljem djecu u samoposlugu sto metara od kuće, sto puta pogledavam gdje su. To je bilo takvo vrijeme. Ideš, prijatelju. Ili jesi ili nisi. Takva su bila vremena. Netko kaže bolja, netko lošija. Tako je bilo. Imao sam svoj put. Bio je veliki pritisak i na roditeljima. Sve je bilo podređeno meni. Tata je shvatio da sam bolji u ovome što radim nego što je on bio kao profesor na FESB-u. Riskirali su, prodali su stan od djeda. Nije bilo lako igrati pod pritiskom. Ali naučio sam se nositi s time. Postigao sam to što sam postigao.

Kako je izgledalo vaše upoznavanje s Nives?

Goran: Prije deset godina upoznao nas je naš prijatelj Ivan Vukušić. Radili su zajedno na radiju. Otišao sam ga posjetiti i donio neke grickalice i sendviče jer sam čuo da je netko gladan. Kad sam vidio Nives, blenuo sam. Ostao sam kao tele. I malo-pomalo...

Nives, recite nam nešto što javnost ne zna o Goranu.

Nives: Njegova posvećenost prema svemu što radi, u ovom slučaju kampu i djeci, čini da se ponovno zaljubim u njega. Goran je i jako duhovit te ima izniman talent za javni nastup. Duša mi pjeva kako nešto odradi bez pripreme. Nedavno je imao sjajan, duhovit govor u povodu toga što je postao ambasador Sportskih igara mladih. Lijepo i veliko priznanje. Šarmantan je i ima komičarski talent. Doma devedeset posto vremena umiremo od smijeha.

Kakav je otac?

Nives: Najveća potpora svojoj djeci. U stanju je spustiti se na nivo malog Olivera. Kad treba ozbiljno razgovarati, tu je. Kao otac je jako sazrio i svakom djetetu pristupa drugačije, u skladu s njihovom osobnošću.

Jeste li došli u fazu kad ne trebate nikome više ništa dokazivati?

Goran: Odavno sam došao u tu fazu. Imam sve manje i manje živaca za ljude. Kad mi krenu kukati, onda mislim što sam ja sve prošao. Okej, dajem savjete prijateljima. A zašto nemam živaca? Čim me netko uvuče u priču, uvuče me. Empatičan sam i opet, kad kažem da nemam živaca, udovoljavam, pomažem.

Kad biste mogli nešto poručiti Goranu kao dječaku, što bi to bilo?

Goran: Rekao bih mu da ga čeka interesantan, ludi život. Da koji put više cijeni i vjeruje u sebe. Puno puta se nisam znao cijeniti. Stavljao sam se na 15. mjesto - i privatno i teniski.

Sve o novom teniskom projektu, počecima njihove ljubavi, odnosu s djecom; 23-godišnjom Amber, 19-godišnjim Emanuelom, osmogodišnjim Oliverom, odgoju, modi, prizorima iz njihova svakodnevnog života, sitnim veseljima, teniska legenda i radijska voditeljica ekskluzivno govore u novom broju Glorije. A dotaknuo se Goran i početaka, kad je po bijelom svijetu s dvanaest godina išao po turnirima bez ikog svog, neimaštini, gubicima, osunčanom djetinjstvu na Firulama, budućnosti i svojih razgovora s Bogom...