Splitski redatelj o životnim brodolomima, ljudima koji su ga razočarali i savjetima svog ćaće kojima se vodi: "Tuga ne smije biti fatalna"

- Na ovu ideju došli smo moja kazališna partnerica i izvršna producentica Lori Vitaljić i ja, nakon što nam je Vanesa Kleva, ravnateljica Hrvatskog doma - Koncertne dvorane Ive Tijardovića, ponudila da osmislimo jednu od večeri trodnevnog Splitskog festivala koji se od ove godine, u novom izdanju za nova vremena, seli iz ljetnog u jesenski termin.

Tko ga je konceptualno osmislio i tko je birao pjesme iz bogate pjesmarice Momčila Popadića, Jakše Fiamenga i Tomislava Zuppe?

- Pjesme sam birao ja, i to po dva kriterija. Prvi je bio da mi se fabularno uklapaju u libreto koji je bio u fazi scenoslijeda, a drugi da pjesme odgovaraju divnim izvođačima s kojima sam imao želju raditi ovaj jukebox mjuzikl.

Kako teku splitske probe po ovoj vrućini?

- Baš završavamo čitaće probe i krećemo u takozvane "probe u prostoru". Sad tek kreću izazovi znojenja i skakanja po ovim vrućinama. Nadam se da pjevačima neće smetati klima u plesnoj dvorani. Još ih nisam pitao hoćemo li je morati gasiti zbog njihovih grla. Strah me odgovora.

Kako ste uskladili ansambl? U pitanju je velika trupa.

- Podjela uloga je baš festivalska, dvanaest glumica i glumaca/pjevača/izvođača iz Hrvatske i regije te deset plesača i plesačica po izboru Igora Barberića koji su prošli njegovu audiciju. Veliki odaziv na tu audiciju pokazao nam je koliko je velik interes i potencijal u Splitu za ovakve žanrove.

Na pozornici će se naći imena od Tarika Filipovića do Sandre Lončarić?

- Da, nacionalna prvakinja Sandra Lončarić, zatim Tarik Filipović, Luka Nižetić, Nera Stipičević, Marjan Nejašmić Banić, Ana Uršula Najev, Nikolina Vujević, Aneta Gotovac, Mia Roknić, Pere Eranović, Goran Popović i Saša Antić iz TBF-a. Nove aranžmane skladbi radi Zvonimir Dusper Dus, a kostimograf je Slaven Krejačić.

Kakva je suradnja sa svim tim velikim glumačkim imenima?

- Sjajna. Svi se kreativno prožimaju s puno zezancije i inspiracije. Mnogi su jedni drugima "friški" na pozornici i ovo im je prva zajednička suradnja pa postoji ta svježina interakcije koja može biti jako zanimljiva u glumačkom procesu.

Koja vam je najdraža pjesma iz mjuzikla i zašto?

- Najdraža pjesma mi je "Tko zna s kim ti čekaš zoru". Ma zapravo, "Ne znam koji vjetar puše". Ne, u stvari, "Pisma iz hotela". Čekajte, znam, "Ništa nova". Ma, "Skitnica". Uf, dvadeset je pjesama, sve remek-djela. Može li lakše pitanje, molim vas.

Lani ste na otvorenju Splitskog ljeta režirali operu "Dioklecijan" Ive Tijardovića, također monumentalan i scenski zahtjevan komad. Volite ovakve "zalogaje"?

- Hvala na lakšem pitanju! Da, "Dioklecijan" je bio jedan od najvećih izazova u mojih 30 godina režiranja i preko 130 predstava. Opera od devet monumentalnih slika i, uz zbor i balet, jako puno solističkih uloga. Volim epiku kao žanr i žao mi je što mi "dolazi pod ruke" svako nekoliko sezona, a ne češće.

Kako prebolite to što se takvi komadi izvode svega nekoliko puta, a u njih je uložen toliki trud?

- Teško prebolim, ali… Implodiram, pokušam racionalizirati jer niz je okolnosti oko sastavljanja repertoara i često nitko nije kriv, događaju se smjene uprava itd. Nama autorima, koliko je važno da predstave igraju, toliko je važno i vježbati nevezivanje za rezultate svoga rada. Idemo dalje. Ali, ta opera je tu i nadam se da ćemo je u nekim narednim ljetima nuditi turistima uz titl kao najbolji mogući način da vide djelo najvećeg splitskog skladatelja Ive Tijardovića.

Kad smo još kod glazbe - koja vam je najdraža Runjićeva pjesma i zašto?

- "Cvijet čežnje". U pitanju je himna Dalmaciji i moram priznati da sam je tek sada otkrio. U našem je mjuziklu izvodi veličanstvena Nera Stipičević.

Što vam je Split dao, koliko ste ratovali s njime i kada ste se s njime "pomirili"?

- S mojim rodnim Splitom iz kojega sam otišao 1995., mirim se i upoznajem najčešće kroz drame i cabarete koje pišem. Tada ga sebi približavam i pripitomljavam mentalitetski, jezično, na razne načine pa ga gledam drugačijim, dubljim očima. Prvenstveno mislim na moj cabaret "Splićanke" koji je godinama igrao i bilježio rekordne posjećenosti te "Zakon Zagore" koji je prije par sezona nagrađen na mnogim festivalima.

Kada ste shvatili da je kazalište vaš put i ljubav?

- Od ranih sam nogu to znao, otkad su me majka i baka vodile u kazalište na skoro sve predstave. Toj mojoj žarkoj želji nije bilo alternative.

Svoj ste umjetnički rad posljednjih tridesetak godina najviše vezali uz Split. Je li bilo kriza, povlačenja i želje da se prestanete time baviti i odselite u nepoznatom pravcu?

- Da, Split je malo intenzivniji posljednjih nekoliko godina, ali paralelno s angažmanima u regiji i, što mi je posebno bilo drago, režiranje dviju opera u Italiji i Njemačkoj. Bilo je kriza, da. Ne u samom režiranju ili kreativnim procesima, već na planu međuljudskih odnosa jer u ovim sve narcisoidnijim vremenima svi smo svjedoci da sve češće neki ljudi umjesto nekog odnosa i časti, biraju neki interes i privid vlasti. Događaju se izdaje, noževi u leđa - najčešće od najbližih. Mnogi mi to pričaju. Dehumanizira se i devoluira mnogo toga. Borimo se protiv toga - predstavama.

Pišete li i dalje scenarije i portrete likova inspirirane stvarnim ljudima, koje biste, kako ste rekli, nazvali svojim omiljenim "klaunovima, prijateljima i šamanima"?

- Da, svako iskustvo i odnos inspiracija su mi za ovo što pišem. Pa, evo, tako i ovaj jukebox mjuzikl čija nas fabula vodi u ovovremeni Split tijekom turističke sezone u kojoj sezonski radnici jedva izdržavaju veslati u potpalublju masovnog turizma.

Koliko vam je važna duhovnost i na koji način?

- Nema umjetnosti bez duhovnosti. Sve što radim u kazalištu bazira se na duhovnim načelima koja prepoznajem i pokušavam prakticirati.

Što je novac za vas - sreća, nužno zlo ili nešto treće?

- Nešto treće. Ima svoju energiju, enigmu. Ima veze s našom karmom. Ne smije nam biti cilj. Ne smije nam biti uzrok malodušnosti. Moramo biti jači od njega. Makar umrli od gladi. A nećemo. I što je vrlo važno, moramo ljudima objasniti da su kockarnice i kladionice, koje izgledaju kao prečaci ka novcu, vrlo pogubne po njih.

Vjerujete li u reinkarnaciju?

- Da. Inače, vedska znanost, koja je ujedno i duhovnost, mi je orijentir u životu. Nadam se da dobro tumačim taj kompas na uzburkanom moru egzistencijalnih okolnosti.

Koja su vam omiljena ljetna jela?

- Vegetarijanska.

Tko su vam najvažniji ljudi u životu i što su vas naučili?

- Otac Jure i majka Ivanka. Naučili su me marljivosti. Nadam se, časti. A volio bih i da su me naučili vrlini umjerenosti, koju pokazuju primjerom, ali ja često volim pretjerati u nečemu što mi je gušt.

Što su vam dobro donijele zrelije godine?

- Da me boli nešto zbog ničega. I da me ne boli ništa s čim nemam veze. I da se borim samo tamo gdje ima smisla i gdje imam utjecaja. I da što prije moja kreativnost ne ovisi ni o kome.

Što vam danas više ne može pokvariti dan?

- Tko je god preživio oluje i brodolome na otvorenom moru, praćakanja u plićaku ne mogu mu ništa. Svaki dan je potencijal s pregršt prevrata i ništa nije konačno. Naravno, kada nas nešto rastuži, to ne znači da je dan pokvaren, nego da je dan za tugu. I kolika god ona bila, nikada ne smije biti fatalna jer uvijek, ali uvijek postoji korak dalje.

Uz čiju glazbu prebrodite loš dan?

- Radio Playemotions.it, najbolja mood glazba na svijetu. Preporučujem.

Koja vam je omiljena splitska plaža?

- Trenutno, Žnjan. Režirao sam otvaranje te plaže i ostala mi je u srcu. Ali, negdje duboko u sentimentalnom spomenaru djetinjstva su mi Bačvice. Ta plaža je i ishodišna točka fabule i ‘gabule‘ našeg jukebox libreta "Galeb i ja".

Čijom se filozofijom ili rečenicom vodite za sretan život?

- Praktičnim savjetima oca Jure, inače pasioniranog maratonca. Dakle, kaže moj ćaća: "Kad kriziraš, onda potegni s najviše snage. Nikad ne izostani s treninga. U cilj uvijek uđi šprintom".

Kada ljubav pobjeđuje?

- Danas. Uvijek i samo vječno sada. Sve ostalo je pobjeda straha ili neznanja.

Čemu se poslovno i privatno veselite u dogledno vrijeme?

- Uvijek se najviše veselim sljedećoj premijeri. Naravno, uz napade strepnje. Ali, baš, evo, ovih mjeseci, veselim se i nekim dugoročnim profesionalnim i produkcijskim planovima koji će se početi odmotavati u skoro vrijeme, a za koje pravne i kreativne temelje upravo postavljamo Lori Vitaljić i ja.