Tužna obljetnica odlaska glazbenika čije je srce bilo veće od slave: "Ne želim da mi skidate kapu"

"Vjerujem u Boga i jedino Njemu mogu zahvaliti za dar koji imam, jer ovo što radim smatram misijom koju On izvršava preko mene. Ja sam samo marioneta" - znao je govoriti Toše Proeski, mladić jedinstvenog glasa i interpretacije kojoj se vjerovalo. Nezaboravni sjevernomakedonski glazbenik, kako su govorili svi koji su ga poznavali, od prijatelja do suradnika, bio je autentično dobar čovjek, istinski humanist i vjernik, što je prepoznala njegova publika od Skoplja i Sarajeva do Beograda i Zagreba, tretirajući ga kao megazvijezdu, što je on uistinu bio. No sudbina je imala druge planove. Ta 2007. trebala je biti velika Tošina godina; veselio se izlasku albuma na engleskom jeziku, pripremao veliku feštu u Skoplju nakon diplome na tamošnjem Fakultetu muzičkih umjetnosti, od koje ga je dijelio diplomski rad, bio je u sretnoj vezi, no sve je to prekinuto kobnog utorka, 16. listopada, u 6 sati i 25 minuta ujutro, na 170. kilometru autoceste Zagreb - Lipovac, kod izlaza za Novu Gradišku. Tošin automobil, kojim je putovao iz Skoplja za Zagreb, udario je u prikolicu kamiona i odbio se o metalnu ogradu. Desna strana automobila, gdje je sjedio, bila je potpuno uništena. Za volanom je bio Tošin prijatelj iz djetinjstva Georgij Georgijevski, kojeg je dva tjedna prije smrti zaposlio kao osobnog vozača. Njegova menadžerica Ljiljana Petrović nije bila sretna zbog te odluke jer je smatrala da je njezina zvijezda sigurna samo kad je ona vozi. No Toše je htio pomoći prijatelju, koji je u to vrijeme ostao bez posla u jednoj skopskoj tvrtki. Nevjerojatan splet okolnosti te tragične večeri i jutra bio je taj da je dio puta do Zagreba vozio Toše, da bi se na graničnom prijelazu Bajakovo zamijenio s Georgijem. Pospani glazbenik spustio je glavu na sjedalo, kao i njegova menadžerica. Prošli su tek stotinjak kilometara kad se Georgij, vozeći brzinom od 200 kilometara na sat, zabio u kamion ispred sebe. Vozač i menadžerica nekim su čudom ostali živi, no za 26-godišnjeg Tošu Proeskog, koji je sjedio na suvozačevu mjestu, nije bilo spasa. Ova tragična vijest obišla je cijelu bivšu državu, makedonski parlament prekinuo je sjednicu kad je čuo za vijest, a njegova šokirana publika krenula je paliti svijeće po gradskim trgovima, najviše u njegovu rodnom Kruševu. I danas nam se čini da je proletjelo 19 godina od Tošine pogibije, a uoči 20. obljetnice njegova odlaska najavljen je film o njemu.

"Kao autor projekta želim pronaći Tošu - dječaka iz Kruševa, malog mjesta na krovu Sjeverne Makedonije. Želim pokazati tko je stajao iza glasa, koncerata, naslovnih strana i mita" - najavio je beogradski redatelj Igor Stoimenov, zahvaljujući kojem će Tošin život dobiti ekranizaciju kroz tri formata: igrani film, igranu seriju i dokumentarnu seriju. Ovaj ambiciozni projekt još je u nastajanju, a kako su najavili njegovi scenaristi Milana Vlaović i Andrej Volkashin, ovom pričom žele 'otići dublje i ponuditi priču o čovjeku iza njegove zvjezdane aure'. A djelić skrivenog svijeta Toše Proeskog dobila je Gloria 2007., nakon njegove smrti. Naime, tada smo posjetili njegovu obitelj u Kruševu, neutješnu sestru Doru, oca Nikolu, majku Dominiku, nećake i tetu Viktoriju. Oni su 40 dana nakon smrti primali goste u kuću - koliko po pravoslavnim običajima traje žalovanje jer, prema njihovu vjerovanju, duša pokojnika još toliko boravi u kući i traži mir.

"Tog jutra, 16. listopada, srušio se cijeli naš svijet. Otac je bio u šoku do sprovoda, kad se nakratko trgnuo i tražio da otvore lijes da posljednji put vidi mrtvog sina. Majka se nešto bolje držala prvih dana, ali sad mi se čini da ona sve najteže podnosi. Ja brata na odru nisam imala snage ni pogledati. Možda je tako bolje jer ću ga pamtiti onakvog kakav je bio za života" - govorila je Tošina sestra Dora o najbolnijem događaju u životu, gubitku brata koji je rođen 25. siječnja 1981. u Prilepu. Ispričala je da su ona i baka nekoliko dana prije njegova rođenja 'gorjele' od uzbuđenja. Svako malo čekale su da se mama s njim vrati iz rodilišta u Prilepu. Baka je tada Doru smirivala da ne trči toliko po kući jer je danima prije dolaska brata čistila i pospremala kako bi sve bilo spremno za malog princa. I kad je konačno stigao, prisjeća se Dora, bio je pravi mali smješko. Takav je bio i u prvim godinama. I stalno je nešto pjevušio. "Iako sam bila djevojčica, a on moj šest godina mlađi brat, mi se nikad, ama baš nikad, nismo potukli. Ne pamtim da se ikad naljutio, bio je miran kao janje, a energičan samo na sceni" - ispričala je Dora za brata koji je predivan glas naslijedio od majke. Tijekom odrastanja po sluhu je počeo svirati klavir i gitaru, saksofon, klarinet, bubnjeve. Svi ti darovi posljedično su ga vukli prema pozornici pa je odlazio na dječje nastupe, a posebno se istaknuo 1992. kad je kao jedanaestogodišnjak pjevao na dječjem festivalu Zlatno slavejče u Skoplju. Njegovi roditelji podržavali su malenog pjevača u njegovim snovima pa je sa 14 godina otišao od kuće u Bitolu, gdje je pohađao srednju školu. Isprva je jedva čekao vikende da se vrati doma svojima. Kad vikendima ne bi dolazio u Kruševo, još maloljetni Toše odlazio bi na gaže. I na njih ga je vozio otac, i to automobilom posuđenim od prijatelja. Jer Tošini su bili siromašni i pošteni ljudi: njegov otac bio je umirovljeni staklar, a mama krojačica.

Kako je bio jako vezan uz roditelje, Toše se zarekao da će prvim ozbiljnijim novcem ocu kupiti auto. To je i napravio, zbog čega se Nikola Proeski, govorili su njegovi prijatelji, rasplakao. Detalje iz Tošinog života za Gloriju je otkrio i Slaven Risteski, njegov šogor. "Toši je uvijek bilo stalo da je svima dobro oko njega. Jedno ljeto, kad je bio slobodniji, a već je postajao zvijezda, po cijele je dane razvozio djecu u svom novom Jeepu. Kruševo je malo, svi se poznajemo pa je tako iz automobila svakoga pozdravljao i vikao: 'Volite se!' Kao da je osjećao što će se dogoditi. Obožavao je i našu djecu, nećake Nikolu i Kristijana. Za jednog je govorio da će biti maneken, a za drugog glazbenik" - ispričao je Slaven. Otkrio je i da je Tošu trenirao kung fu i kickboxing te da je glazbenik bio nadaren za te borilačke sportove. Bio je Toše, govori Risteski, veliki obožavatelj Mirka Filipovića. A poznavao je i male ljubavne tajne glazbene zvijezde.

"Već po pogledu mogao sam zaključiti da mu se netko sviđa. Svi su komentirali da je imao oči koje kao da se stalno smiješe" - ispričao je Slaven. I on i ostali članovi obitelji govorili su i o njegovoj religioznosti, koja je uvijek bila snažno prisutna u njihovu domu. Tako je financijski pomagao izgradnju manastira Svetog Preobraženja Gospodnjeg kod Kruševa, a u njegovoj gradnji sudjelovao je i fizičkim radom s ocem Nikolom i prijateljima. Od 1. do 7. srpnja 2007. hodočastio je i u Izrael, gdje je obišao Jeruzalem, okupao se u rijeci Jordan, posjetio Nazaret i Betlehem te crkvu Svetoga Groba u Jeruzalemu. Prije svakog izlaska na pozornicu prekrižio bi se, a da to kod njega nije bio samo folklor, potvrdio je i humanitarnim koncertima. Bio je i UNICEF-ov veleposlanik, a njegova je pjesma 'This World' 2004. postala UNICEF-ova himna. "Majka me naučila da poštujem, da volim, da vjerujem ljudima. Naoružala me ljubavlju" - govorio je Toše, kojem su najveći autoritet bili roditelji, a Kruševo njegov dom. To je isticao i na samom početku karijere, koja se počela lijepo razvijati 1997. pobjedom na festivalu Melfest u Prilepu.

Ondje je pjevao 'Yesterday' grupe The Beatles, da bi pozornost šire javnosti privukao suradnjom s makedonskim skladateljem Grigorom Koprovim i pjesmama 'Usni na usni' i 'Sonce vo tvoite rusi kosi'. U svibnju 1999. objavio je svoj debitantski album 'Nekade vo nokta' ('Negdje u noći') u izdanju produkcijske kuće Avalon i održao prvi samostalni koncert u Skoplju. Nakon toga bilo je samo pitanje trenutka kad će ovaj poseban dečko zlatnoga glasa osvojiti i zemlje bivše države. To se počelo događati početkom 2000-ih, kad je potpisao ugovor s hrvatskom diskografskom kućom Dallas Records. Započeo je suradnju s cijelom plejadom poznatih autora na albumu 'Pratim te', objavljenom 2005. S njega su došli vječni hitovi 'Lagala nas mala' Nene Ninčevića te 'Pratim te', 'Jedina' i 'Tko ti grize obraze', autorskog dvojca Antonije Šole i Mire Buljana. Dvije godine poslije, albumom 'Igra bez granica', na kojem su radili i Nikša Bratoš i Miroslav Rus, Tošina je popularnost eksplodirala u svim zemljama regije, čemu su pridonijele i uspješnice 'Srce nije kamen', 'Veži me za sebe' i 'Igra bez granica'. I sve je izgledalo kao bajka. Toše je punio dvorane i stadione diljem regije, bio je obožavan od publike i suradnika. To je potvrdio nastup u beogradskoj Areni 14. veljače 2007. Nekoliko mjeseci poslije pobijedio je na Hrvatskom radijskom festivalu hitom 'Veži me za sebe', a njegov posljednji veliki koncert održan je pred desecima tisuća ljudi u Skoplju. Bio je humanitarnog karaktera, a prihod od ulaznica bio je namijenjen projektu poboljšanja uvjeta u makedonskim osnovnim školama. U to je vrijeme snimao pjesme na engleskom jeziku u Londonu, pripremajući album 'The Hardest Thing' za međunarodno tržište. Nažalost, tragična smrt prekinula je jedan mladi život, snove i briljantnu karijeru. Naposljetku, Tošin album 'The Hardest Thing' posthumno je objavljen 25. siječnja 2009., na njegov rođendan, a sadržavao je i pjesme 'My Little One' i 'Aria', koju je snimio s talijanskom pjevačicom Giannom Nannini. Neposredno prije nego što je nastradao, otvoreno je govorio kako njegov zvjezdani sjaj ima i tamnu stranu.

"Mašinerija me stavila, kako kažu, u bubanj i gotovo. Nema povratka. Tražim oporavak od svakodnevnih intervjua, šminkanja, skidanja šminke, pakiranja. Putovanja u Zagreb, pa nazad, putovanje u Australiju. Pravim greške, kao svaki normalan čovjek, svakodnevno. Nisam bezgrešan, svetac niti anđeo, daleko sam od toga, ali sam daleko i od ružnih priča koje mi se pripisuju otkad sam poznat" - govorio je mladi glazbenik samo nekoliko sati prije smrti u emisiji 'Vrteleška'. Da se njegova nježna duša teško nosi s negativnim tračevima o njegovim samoprozvanim curama, ugovorima, odnosu s menadžericom Ljiljanom Petrović, ljubomorom - tvrdila je i makedonska pjevačica Kaliopi. "Malo je ljudi koji su istinski poznavali Tošu, jer je s vremenom postajao sve oprezniji, zatvarao se u sebe i svoje pravo lice pokazivao samo rijetkima" - rekla je Kaliopi. Među tim rijetkim ljudima kojima je Proeski pokazivao pravo lice bila je i njegova djevojka, rukometašica Andrijana Budimir. Njihova ljubavna priča započela je 2001., da bi se tri godine poslije razišli, pa se nakon nekog vremena pomirili i počeli zajedno živjeti. Nakon što je Princ iz Kruševa, kako su ga zvali, napustio ovaj svijet, mnogi su Andrijani zamjerili jer je u medijima govorila o njihovoj ljubavi prije nego što je prošlo 40 dana žalovanja.

Neki su čak i osporavali da su bili u vezi, no Andrijanine kolegice iz rukometnog kluba i skopski gradonačelnik svjedočili su i da su živjeli zajedno u stanu u elitnom skopskom naselju Zlokuće. No vezu su odlučili neko vrijeme tajiti.

"Jako smo željeli djecu, ali zbog njegove karijere tada to nije bilo moguće. Jednom mi je poklonio štene zlatnog retrivera i rekao da mi ga daje kako neko vrijeme više ne bih tražila bebu. Nekoliko dana prije smrti pred prijateljima je zapjevao i rekao mi da želi da mu za godinu dana rodim dijete. Ne sjećam se da sam ikada osjetila veću sreću" - ispričala je Andrijana u intervjuu za Nacional. Kad su jedno vrijeme bili razdvojeni, rukometašica je živjela i igrala u Valenciji. Tijekom tog razdoblja Toše je dvije godine molio Andrijaninu sestru da mu da njezin novi broj.

"Nakon što smo se opet sreli u Valenciji, proveli smo deset nezaboravnih dana. Osjećao se sretno jer je napokon mogao normalno šetati a da ga nitko ne prepoznaje. Tada mi je rekao: 'Vrati mi se da te napravim najsretnijom ženom na svijetu.' Imala sam osjećaj kao da te dvije godine razdvojenosti uopće nisu postojale" - ispričala je najveća Tošina ljubav, kojoj je glazbenik nosio bijele ruže, a nakon pogibije, nažalost, ona ih nosila njemu na grob. Toše je svojim talentom i osobnošću ostavio nezaboravan trag na cijelu regiju pa se i danas, gotovo dva desetljeća nakon njegove smrti, slave Tošina muzika, dobrota, ljubav i život. "Ne želim da mi skidate kapu, samo želim da se ponosite mnome", govorio je Toše. A ostvario je i jedno i drugo.