Vjetar u leđa daje mu ljubav! Nevjerojatna priča hvarskog jedriličara svjetske klase Filipa Jurišića!

Osvajanje bronce na Svjetskom prvenstvu u klasi laser u Meksiku 29-godišnji Hvaranin Filip Jurišić proslavio je s dvije fešte. Prvo u svom splitskom Mornarnu, jedriličarskom klubu čiji je član, a potom i u Hvaru, gdje je njegov ulazak u luku popraćen bakljadom i pozdravima s okupljenih brodica. Obje fešte svom je dragom, najperspektivnijem hrvatskom jedriličaru mlađe generacije priredila djevojka Antonija Žuvela, njegova školska ljubav i najveća simpatija od prvog razreda osnovne škole. Filip i Antonija nerazdvojni su već deset godina, a ona mu je uz roditelje najveća i najvažnija podrška u svim sportskim planovima. Filipov idući najvažniji cilj je plasman na Olimpijske igre u Parizu 2024. zbog čega će dobar dio ljeta provesti u Marseillu, gdje će upoznavati jedriličarsko polje na kojem će, nada se, za dvije godine odraditi svoj debitantski olimpijski nastup.

Što ste sve ponijeli kući iz Meksika?

Medalju za osvojeno treće mjesto u klasi laser, trofej bambija, ručni rad koji uz to ide, te puno lijepih uspomena i intenzivnih osjećaja. Nakon srebra na lanjskom Europskom prvenstvu sad sam stigao i do rezultata karijere na svjetskoj razini, za što se intenzivno spremam već jedanaest godina.

Što je sve potrebno za dobar rezultat?

Za medalju je potrebno mnogo odricanja, rada i strpljenja. Klasa laser je najjača po kvaliteti, svi vozimo iste brodove, pa razliku rade fizička sprema, vještina, znanje, tehnika i iskustvo. Iako sam na brodu sam, iza mene stoji cijeli tim iz splitskog Mornara na čelu s trenerom Jozom Jakelićem. Tu su i šest godina stariji kolega Tonči Stipanović, naš dvostruki srebrni olimpijac iz Rija i Tokija, te ciparski reprezentativac Pavlos Kontides (32), prvi i jedini osvajač olimpijske medalje za svoju zemlju, koji je također član našeg kluba. A o kakvom se klubu radi dovoljno govore rezulatati iz Meksika: Pavlos je bio drugi, ja treći, a Tonči - peti. Uz to je Mađar Jonathan Vadnai, također član Mornara, osvojio deveto mjesto, a naš najmlađi kolega Bruno Gašpić (21) završio je 51.

Kad ste počeli jedriti?

Kao devetogodišnjak na Hvaru, a srednju školu sam upisao u Splitu kako bih se izvan nastave mogao u potpunosti posvetiti jedrenju. Prije toga sam vikendima putovao u Split na treninge.

Otkuda vam ta samodisciplina?

To je rezulat ljubavi prema jedrenju, sve sam podredio tome. Umjesto da se igram s prijateljima, izlazim s njima, idem na putovanja i ekskurzije..., čak sam i maturalnu zabavu - propustio.

Uz koga ste zavoljeli more?

Moji roditelji Edi i Jelena su se bavili jedrenjem, pokojni dida Davor je jedrio, s njim i bakom sam znao ići na duže đite... Jedrenje je bila naša familijarna aktivnost broj jedan, pa smo doma svi naučili osnove, i moj mlađi brat Jere, te starija sestra Ana. To je bilo ključno za početak, a tko god dođe u Mornara taj živi za jedrenje i s jedrenjem.

Tko vam je dao nadimak Gašo?

Očev prijatelj. Kod nas na Hvaru je Gašo nadimak za osobu koja ne dovrši posao zbog lijenosti karaktera. A dobio sam ga jer sam kao 8-godišnjak bacao vrše ispred kuće u kaiću na vesla, umjesto da s ocem idem na more na prave ribe. Iako Gašo zapravo nema veze sa mnom, ostao mi je iz djetinjstva, a ja ga se ne stidim. To je sad naša interna zafrkancija.

Jedrite li od Splita do Hvara i natrag?

Obavezno, kad god imam vremena za vožnju koja u prosjeku traje četiri sata. No, često i duže, jer bez motora taj put na jedra ponekad ispadne avantura, pogotovo ako padne vjetar, pa me na moru zna uhvatiti i noć. No, sve su to čari života na moru.

Vježbate li i na suhom?

Suhi trening je sastavni dio priprema i regeneracije, a najdraže mjesto za to mi je resort Maslina u Starigradu, gdje imam sve što mi je potrebno.

Kakvi su vam idući planovi?

Prva iduća regata je u nizozemskom Scheveningenu čiji rezultati se boduju u olimpijskom ciklusu za Pariz 2024., a dio ljeta ću provesti u Maresilleu, prikupljajući podatake i analizirajući specifičnosti polja na kojem će se održati iduće olimpijsko natjecanje. Za normu za svoj prvi olimpijski nastup moram biti bolji od klupskog kolege i cimera, našeg dvostrukog srebrnog olimpijca Tončija Stipanovića, jer svaka država u jedrenju daje samo jednog natjecatelja. Među nama vlada rivalstvo, ali nema zavisti i zlobe: tko bude najbolji ići će u Pariz i to nas sve skupa gura naprijed.

Je li vam Tonči poput starijeg brata?

Naravno, ali i više od toga: Tonči mi je prijatelj i rival od 0 do 24, a tu je još i Pavlos Kontides, s kojim sam isto tako nerazdvojan.

Što ste studirali?

Završavam studij za trenera jedrenja na Kineziološkom fakultetu. No, ne vidim se baš u toj ulozi, više me zanima razvoj sportske jedriličarske baze na mom otoku, najljepšem na Jadranu.

Koje su vam najdraže mikrolokacije za jedrenje?

Starogradski i hvarski kanal, posebno među Paklinskim otocima i prema Visu.

Kako ste upoznali svoju djevojku Antoniju Žuvelu?

Znamo se od prvog razreda osnovne škole, oduvijek mi je bila najveća simpatija, a već deset godina smo zajedno. Izgleda da sam se treba preseliti u Split da osvijestim koliko mi znači...

Po čemu je Antonija posebna?

Antonija mi je najveća podrška, maksimalno je uvijek uz mene, a ponekad me prati i na natjecanjima. Obožavam je gledati kako na brodu gušta, za razliku od mene koji si uvijek nađem posla.