Blago rečeno, Pep Guardiola ne podnosi Josea Mourinha. U vrijeme dok su bili zajedno u Barceloni, prvi kao igrač a drugi kao asistent treneru Robsonu, imali su dobar odnos. Kad je Pep postao trener u Barceloni Mourinho je već bio afirmiran i pobjednik na europskoj razini. No, nabrijani Mourinho htio je pokazati da je jači i iskusniji. I počeo se baviti Guardiolom i njegovim radom u Barceloni kao da mu je to najvažnija stvar na svijetu. Prilično logično je zaključiti zašto. Barcelona je bila u punom uzletu, i imala je fenomena Messija, i uz njega fenomenalnu grupu igrača. Možda i najbolju grupu nogometa u povijesti te igre...
Mourinho nije trpio da se njegov nogomet tretira destrukcijom, pogoto u kontekstu Guardiolinog ažuriranja Cruijffove "tiki-take" filozofije. I tako je počelo kontinuirano "podbadanje" Portugalca, koje je zenite doživljavalo u vrijeme kada je bio trener Real Madrida (2010-13). I propisno se Mourinho obrukao u tim ponašanjima. Guardiola je pak izišao ne samo kao natjecateljski pobjednik, nego je dominirao sa famom super sportsmana. Njemu je sve išlo super. Pobjeđivao je s najboljom Barcelonom svih vremena, igrom koja je bila nerješiva zagonetka za sve suparnike, stilom kojeg su htjeli imitirati svi. Osim tipova kao Mourinho, koji je od "preskakanja igre i brzog okomitog nogometa" stvorio svoju doktrinu. Ona koja i danas pokazuje svoju limitiranost, ne više toliko u silaznoj putanji Jose Mourinha u Tottenhamu, koliko recimo u ogoljavanju svih zabluda oko nogometa Diega Simeonea u Atleticu. Gajiti ambiciju da se postane prvak Europe tako da se pretežito bavite destrukcijom suparničke igre, braneći se u dvije linije na 30-35 metara od svog gola, to graniči sa nerealnošću...
Pep Guardiola je jednom, kada je htio gospodski "spustiti" Mourinhu kako radi, kolutanjem oči popratio snimku kada je Portugalac na koljenima "molio" Svevišnjeg dok su igrači Reala protiv Bayerna izvodili kaznene udarce. Bila je to utakmica lige prvaka, u kojoj je Real izgubio, a iz kojih se izvođenja elvera najviše pamti Ramosov šut na 4.kat Bernabeua. Isti taj Ramos već je duže vremena nepogrešivi izvođač kaznenih udaraca u Realu...
Kad je brzonogi Sterling, pri rezultatu 2:1 za Lyon, promašio šansu svih šansi, uputivši sa 5-6 metara loptu umjesto u praznu mrežu, visoko iznad prečke, Guardiola je pokleknuo. Nije mogao vjerovati što se dogodilo i vjerojatno je temeljem svojih iskustava i nogometnih znanja odmah pomislio da bi se to moglo obiti o glavu Manchester Cityu. Tako je i bilo, jer je na drugoj strani Dembele, koji je u "ratu" sa svojim trenerom Garcijom zbog toga što ga drži na klupi, iskoristio svoj trenutak slave i postigao pogodak (i) za 3:1. Guardiola je naposljetku na ovoj utakmici uhvaćen i u goroj vizualnoj egzibiciji, jer je legao na travu potrbuške, u punom očaju što mu izmiče još jedna akcija zvana Liga prvaka. Tko zna je li Jose Mourinho gledao prijenos i vidio ta Guardiolina valjanja, odnosno da li je i on kolutao kao Pep onomad kada je funkcionirao "uzvišeno".
Nakon 9 godina od posljednjeg mu naslova prvaka Europe, dakako sa Barcelonom, Pep Guardiola još jednom je osjetio gorčinu neuspjeha u Ligi prvaka! Iako je po odlasku sa Camp Noua, i iz voljene mu Katalonije, vodio dva vrlo bogata kluba, Bayern i Manchester City, dakle sposobne za ekipiranje i borbu za naslov europskog prvaka, Guardiola se potvrđuje gubitnikom. Nakon ovog poraza sa Lyonom, koji spada u drugu kategoriju vrijednosti Europe, a možda trenutno i u trećoj razini, opravdano se nameće dojam kako je ozbiljno nagrižena pozlata mita o treneru fenomenu.
Kao sa Bayernom tako i sa Cityem Guardiola uspijeva u domaćim okvirima natjecanja (više je to uspijevalo u Njemačkoj), ali u Europi prolazi kao bos po trnju. Znakovito je slijedeće. U Bundes ligi je Bayern apsolutno dominantan, dijelom i zato što je najbogatiji klub i može kupiti koga hoće i stalno oslabljivati konkurente u domaćim okvirima. U Engleskoj je od 2016.godine osvojio 2 naslova prvaka (jednom sa rekordnih 100 bodova), 3 liga kupa, 1 FA cup, i očito nije toliko nadmoćan kao sa Bayernom, jer u Premiershipu ima još bogatih i moćnih koji mu mogu zapapriti. Kad je pak u Europi, gdje bogatih i moćnih ima 20tak klubova, Guardiola pogotovo ne uspijeva srušiti prokletstvo neuspjeha. Sa Manchester Cityem ispadao je u osmini finala i sada tri puta u četvrt finalu. Kad je suparnik Liverpool i Barcelona još se može shvatiti, ali kada padne od Monaca i Lyona, onda to ipak ukazuje na određenu limitiranost.
Pep Guardiola je svakako jedan od najboljih trenera na svijetu. No, kompleks neuspjeha izvan Barcelone, i to one iz ere Messi, Xavi, Iniesta, Pique, sada nameće resetiranje njegove realne stručne vrijednosti. Ne može biti slučajno da unatoč milijardama eura ulupanih u kontinuirano pojačavanje svih momčadi koje je vodio u dva kluba nakon Katalonije, ne uspijeva nametnuti se u konkurenciji isto moćnih klubova Europe.
Ironija je sudbine da se sjena nad mitom Guardiole dogodila na turniru gdje je pao mrak na legendu Messijeve Barcelone, i to pod teretom igre momčadi (Bayerna) u čijem je djelovanju sudjelovao i Guardiola do prije 4 godine. Je li možda spas za Guardiolinu karizmu i revitaliziranje velike Barcelone upravo u vraćanju zajedničkom djelovanju na Camp Nou?
Tko zna. Devet godina kasnije sve izgleda potpuno drugačije na one dane kada je Guardiola sa Barcelonom pokorio svijet nogometa i nametnuo mu sasvim nove ere poimanja igre. U Lisabonu je za njega i njih zaključena ta era...