Zvone je vrijedan radnik. Zvone ispunjava uvjete. Zvone je, što se ono kaže, voljan učiti. Ima pet godina radnog staža, malo u jednoj, malo u drugoj firmi. Nema sreće s poslom, kaže. Na jednom je mjestu bio višak, drugu su firmu ugasili, treća je preselila predstavništvo. Zvone je oženjen, otac dvogodišnje Višnje i muž svoje vršnjakinje Mirne s malim primanjima. Zvone je moj prijatelj i popravljač svega što mi se u kući pokvari, a najčešće mi popravlja pokvareno raspoloženje. Zvone mi je važan.
Mislav je neki tip. Lažem, čuo sam prije za Mislava. Izvukao je firmu iz propasti, redovito na poslu ostajao dulje, bolovanje ne poznaje, maratonac je i rođeni vođa. Ima petnaest godina besprijekornog radnog staža. Svi ga u branši cijene više nego njegova direktora. Iskreno, mnogima zbog toga ide na živce, a najviše, vjerujem, svom šefu. Mislav je savršen i zbog toga pomalo iritantan. Mislav mi treba.
Zvone i Mislav imaju završen Ekonomski fakultet i dovoljno radnog staža da obojica zadovoljavaju uvjete istaknute u natječaju. I jedan i drugi su znali za natječaj, Zvoni sam rekao ja, a Mislav zna sve. Te dvije velike žute kuverte u kojima su stajale njihove prijave za posao bile su dva najvruća predmeta koja su se u mom uredu ikad pojavila, vruća od izvještaja porezne inspekcije. Pozvao sam ih na razgovor. Službeno. Zvone se, čini mi se, čak malo i uvrijedio kad mu je stigao mail. “Šta mi kojeg boga šalješ mail, al mi nisi mogao reć’ da dođem sinoć na nogometu?” Mislav je odgovorio: “Hvala na pozivu, nadam se uspješnom razgovoru i bogatoj i plodnoj suradnji. S poštovanjem”. E, da, sitan detalj, nedavno sam odbio zaposliti sina naše dugogodišnje radnice jer bi to, rekao sam, bio nepotizam.
Da ne duljim, zaposlio sam Zvonu. Nikad mu nisam rekao da sam požalio, a od one radnice i mnogih drugih kolega nekoliko sam se mjeseci relativno uspješno skrivao. Nakon nekog vremena zavoljeli su Zvonu. Mislava više ne spominju, kao što se u obiteljima ne spominje rođak u zatvoru. U mojoj se kući stvari i dalje kvare, ali sad zovem majstora. Ne smijem, naime, u privatne svrhe iskorištavati zaposlenika. Kad malo bolje promislim, isto bi bilo i da sam zaposlio Mislava. Što se tiče mojih slavina, prekidača, roletna i podignutih parketa, ishod ovog natječaja u oba je slučaja bio dodir nepoznate, strane ruke. Što se tiče moga prijateljstva... pa, bolje je nego što bi bilo da ga nisam zaposlio, ali je gore nego prije. Mislav se nije žalio. Srećom. Ili nesrećom?
Nema sumnje da je gazda iz ovog slučaja dvojio pri odluci, možda dvoji dan danas. Pomogao je prijatelju, a vjerojatno odmogao tvrtki. Ničeg tu ni utuživog nema, Zvone je ispunjavao uvjete natječaja. Teško je staviti se u ovu situaciju i donijeti ispravnu odluku. Ali zamislimo, recimo, da je Mislav bio gazdin prijatelj. Ili da su obojica jednako kvalificirani? Znači li u tom slučaju da je prijateljska veza sa šefom faktor diskvalifikacije? Čak i da je Zvone bio bolji ili jednako kvalificiran kandidat, njegovo će prijateljstvo s gazdom uvijek biti ometajući faktor pri zapošljavanju. Ako, jasna stvar, imamo moralno osviještenu osobu na čelu tvrtke ili ustanove.
Ovaj slučaj, da je gazda uopće imao dvojbe i još ih ima, sretna je okolnost u našem društvu. Češće nailazimo na slučaj da se posve bahato razmeću i ne vide ništa sporno u zapošljavanju rodbine i prijatelja. Nisam se ja u Zvoninu slučaju zabrinula za budućnost tvrtke, nit’ znam čim se bave, nit’ kako im to ide. Uostalom, nek se o tome brine gazda. Mene brine kako su njih dvojica nastavili odnose. Što kad napravi pogrešku? Što ako usred bolovanja dođe na nogomet? Hoće li ga prijatelj pozvati na odgovornost ili ga kakvim gadnim faulom kazniti utorkom navečer u dvorani kvartovske škole?
Biste li i vi zaposlili prijatelja koji ima nešto lošije kvalifikacije od drugog kandidata, pitali smo i Vas u našoj anketi. Od ukupno 749 odgovora, vas 56 posto odgovorilo je - DA!