Nikolaus Harnoncourt (86), austrijski dirigent njemačkog porijekla, umro je danas u Sankt Georgenu nedaleko od Salzburga. Manje medijski eksponiran od, na primjer, Herberta von Karajana, Harnoncourt je bio u neku ruku i važniji, jer je skladbe baroka i klasicizma očistio od kasnijih romantičarskih falsifikata i njihovih naslaga, vraćajući na podij i u snimke izvorni zvuk i izvornu glazbu XVII i XVIII stoljeća.
Rođen u Berlinu kao Johann Nikolaus grof de la Fontaine i d’Harnoncourt-Unverzagt, djetinjstvo je (kao prapraunuk cara Leopolda II) proveo u Grazu, bio je violončelist Bečkih simfoničara, profesor interpretacije na salzburškome Mozarteumu, debitirao je kao dirigent u milanskoj Scali ravnajući Monteverdijevim Odisejevim povratkom u domovinu, svjetski dirigentski glas je stekao u Zürichu (njegova interpretacija Čarobne frule u tamošnjoj Operi pribavila mu je laskave recenzije širom svijeta), proširio ga je na simfonijsku glazbu u Amsterdamu gdje je vodio Concertgebouworkest, dirigirao je sa svim velim svjetskim orkestrima, ali je bazu imao u Beču gdje je „njegov“ komorni orkestar bio Concentus Musicus s kojim se u prosincu oprostio od javnih nastupa.
Rigorozno je koristio jednostavan filološki postupak kojim je proveo konceptualnu revoluciju: insistirao je na izvođenju djela u izvornome orkestralnom sastavu a ne s orkestrom XIX stoljeća, te na izvornim instrumentima. Na primjer, očistio je Vivaldijeva Četiri godišnja doba od sladunjave diktature kasnijih violina, vratio im izvoran brio i izvornu „ritam sekciju“.
Isto čudo je učinio s Mozartovim Requiemom, snimivši prvu filološku rekonstrukciju po izvornoj partituri. Svih devet Beethovenovih simfonija snimio je s instrumentima iz skladateljeva doba, jednako kao i Bachovu Muku po Mateju. Ostat će paradigmatični i njegovi snimci Haydnovih simfonija. Ne treba zaboraviti ni njegov snimak Devete Brucknerove simfonije, gdje drugi CD ispunjen njegovim tumačenjem pojedinih detalja skladbe i izvedbe s primjerima, te s fragmentima nedovršenog finala.