Nada Kokotović, koreografkinja i redateljica, pionirka je koreodrame na ex-jugoslavenskim prostorima. U Njemačkoj, u koju je zbog rata trajno emigrirala 1991. godine, režirala je 70 predstava, a zajedno sa svojim kolegom i životnim partnerom Neđom Osmanom vodi teatar TKO (Teater Kokotovic Osman).
Cijenjena redateljica trenutno boravi u Rijeci, gdje na sceni HNK Ivana pl. Zajca priprema predstavu “Kasandra” prema romanu njemačke spisateljice Christe Wolf čija je premijera zakazana za utorak u 19.30 sati. Kokotović u predstavi potpisuje režiju, dramatizaciju, dramaturgiju i koreografiju, a u naslovnoj ulozi nastupa Mira Furlan, odnedavno nova članica ansambla Hrvatske drame riječkog HNK.
U dosluhu s vremenom
Najavljujući predstavu, Kokotović je istaknula da se radi o monodrami glavne protagonistice u posebnom stanju, koja u 16. godini otkriva svoj dar proricanja, pred smrt traži “još jedan trenutak života, za krik, za plač, dotičući se tema rata, mira, prošlosti, budućnosti koje nema, ljubavi i smrti”. Uz Miru Furlan kao Kasandru, čija će “ekstremno povišena afektična stanja” otplesati plesačica Anca Zgurić, ulogu pripovjedačice, odnosno Christe Wolf, igra Olivera Baljak, a sudjeluju i Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Marija Tadić, Nikola Nedić, Jasmin Mekić, Petar Cvirn, Davor Jureško i Dražen Mikulić.
- Kao što vjerovatno znate, trebala sam raditi “Tko se boji Virginije Woolf” Edwarda Albeeja, ali pošto kolega Radko Polič nije mogao igrati, moralo se brzo reagirati i ja sam predložila “Kasandru” Christe Wolf, jer sam tu predstavu već radila i jer sam mislila da je točan tekst u ovom za trenutku za Rijeku – rekla nam je Nada Kokotović, ističući da “Kasandra” korespondira u mnogim točkama s današnjim vremenom, no te paralele nisu doslovne.
Kaže da, na žalost, nije poznavala Christu Wolf, ali i s Kasandrom i s Mirom Furlan ima vrlo mnogo dodirnih točaka.
- Živeći već 24 godine u Njemačkoj bilo je pristojno upoznati se s najvažnijim književnicima te zemlje, a za Christu Wolf sam znala još iz vremena kada je Heiner Müller, također jedan od najvažnijih i meni najdražih njemačkih književnika, sa svojim tekstom “Cement” gostovao na BITEF Festivalu, tamo sam njega i upoznala – priča.
Na pitanje kako je pristupila književnom predlošku i na koji je način postavljena predstava, odgovara da je prvo iščitala roman, a potom se odlučila za kraćenja koje je napravila i za linije priče koju je upotrijebila.
Znate, nije uvijek sve racionalno u pristupu, ima tu inspiracije, divljenja, neke rečenice vas povedu, neke misli vas odvedu. A na koji način sam radila predstavu, mislim da je to pitanje isuviše teško da bi vam na njega mogla odgovoriti. Najbolje je da se dođe i vidi predstava – veli.
Proces rada je, kaže, uobičajen.
Teatar TKO
- Prvo objasnite kolegama koncept, zatim se čita komad, zatim se počinje rad na pojedinim scenama, zatim se sklapa predstava i to traje tako do premijere – kaže Nada Kokotović.
Rad s Mirom Furlan i s riječkim kolegama je, prema njezinim riječima, vrlo ugodan.
Takav je kakav sam si željela, ozbiljan, inspirativan, koncentriran, posvećen – govori.
Od 70 predstava koje je radila u Njemačkoj, 15 je radila u teatru TKO, koji je 1995. osnovala s Neđom Osmanom, glumcem, pjesnikom, režiserom, novinarom, a ostalih 55 u njemačkim gradskim i državnim teatrima.
- Teatar TKO je vrlo cijenjen i od publike i od kritike i zauzima posebno mjesto u “šumi” malih teatara, zbog tema kojima se bavi, angažmana i forme svojih predstava. Samo u Kölnu ima 60, a u Njemačkoj preko tisuću takvih teatara. Kazalište TKO se bavi aktualnim problemima našeg društva: globalizacijom, ratom, turbo-kapitalizmom, ksenofobijom, krajem utopije, virtualnom stvarnošći, Europom i hedonizmom. Također, u teataru TKO vrlo važno mjesto zauzimaju romske teme i romski jezik – priča Nada Kokotović.
Na pitanje smatra li da kazalište mora biti društveno angažirano, odgovara da svatko mora sam odlučiti kakvo će kazalište raditi i kakvo ga kazalište zanima.
- Ja mislim da ono mora biti angažirano, drugo nam ništa ne preostaje. Kazalište reagira na promjene u društvu i može biti ogledalo tih sukoba u nadi za eventualnom promjenom. Želja za tolerantnijim društvom, koje se ne zaustavlja na geografskim granicama, ogleda se u izboru komada uglavnom suvremenih autora, kao i produkcije cross-žanra – ističe.
Kokotović je studirala moderni i klasični balet, filmsku i kazališnu režiju te filozofiju. Plesala je u Komornom ansamblu slobodnoga plesa (KASP) i zagrebačkom HNK, a sredinom sedamdesetih stipendija je na dvije godine odvodi u New York gdje radi s Balanchineom, režira na off-off Broadwayju te postavlja “Arijadnu na Naxosu” u New York State Operi.
U planu režija opere
Čuveni KPGT - multietnički i multijezični projekt Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar, osnovala je 1977. u Zagrebu, s tadašnjim partnerom i beogradskim redateljem Ljubišom Ristićem, zagrebačkim glumcem Radom Šerbedžijom i piscem i redateljem iz Ljubljane Dušanom Jovanovićem.
- Projekt KPGT je najvažnije što se 80-ih godina dešavalo na tlu naše bivše države i bilo je jedno od najvažnijih europskih kazališta tog vremena – kaže.
Ističe da, na žalost, ne prati dovoljno što se dešava u hrvatskom teatru.
- Kada dođem u Zagreb pogledam poneku predstavu, no one su za mene jos suviše “teatar”. Ono što me jedino oduševljava su predstave Olivera Frljića, iako ih nisam mnogo gledala, zbog angažmana, snage izražaja, forme. One bi mogle imati europski značaj kada krenu gostovati po Europi, onaj značaj koji je imao KPGT – veli, najavljujući da će nakon “Kasandre” režirati Handelovu operu “Orlando” u Rathaus Oper u Konstanzi.