Na jugu Dalmacije dobro je poznato kako u Trpnju, mjestu na poluotoku Pelješcu koje je kopnom povezano trajektom koji putuje iz Ploča, ima čagljeva. Iz nekih razloga koje znaju samo oni, ovi simpatični stvorovi vole Trpanj, dok, primjerice, na kopnu preko puta njega uopće ne žive.
Udomaćili su se čagljevi, pa se u Trpnju vide i po danu. Jednog takvog snimio je Renato Bigunac. On ga je vidio na mjestu na kojem se ostavlja hrana za mačku, pa je jasno zašto se ovaj čupavac prošetao baš do tamo.
- Pojavljuju se svakodnevno i po cijelom mjestu. No, ako vide čovjeka, odmah pobjegnu - rekao je za Dubrovački, a na Facebooku je podijelio snimku čaglja koji je prošao nedaleko od njega, promotrio ga, zaključio da mu taj čovjek nije opasan i nastavio dalje.
Čagalj je izrazito inteligentna životinja iz porodice pasa, kojemu je najbliži srodnik vuk. Kreće se u čoporima koji su striktno organizirani, pa tako mlađe jedinke odlaze u izviđanje terena i dojavljuju drugima ima li na nekom prostoru hrane.
- Čagljevi vrlo brzo shvate postoji li opasnost, a kad su shvatili da ne postoji, počeli su dolaziti u naselje. Taj čagalj vrlo vjerojatno nije bijesan ni bolestan, nego je jednostavno shvatio da tu nema nikakve opasnosti i normalno tu dolazi. To će vam se, po meni, u budućnosti događati sve češće - rekao je Alen Slavica sa zagrebačkog Veterinarskog fakulteta.
Dodao je kako su se prije ove životinje imale naviku kretati noću, izbjegavajući ljude, no stisla je glad i sve je teže doći do hrane. Pošto su gladni rade stvari koje inače ne bi: odlaze u potragu za jelom po danu i ne bježe od ljudi. No, ljudi nemaju nikakva razloga za brigu. Čagljevi su, zapravo, prilično loši lovci i više su strvinari.
Na područjima gdje žive čagljevi nema ni vukova ni lisica. Oni se, naime, drže podalje od vukova, dok se lisice drže podalje od njih. Ipak, jedna je vrsta s kojom dobro skladaju - psi. S njima čak mogu imati i potomke.
Prvi su čagljevi u našoj zemlji zabilježeni 1491. godine i to na Korčuli, gdje su ih donijeli pomorci sa svojih putovanja, kao ljubimce. Odatle se vrsta proširila na druge otoke i kopno, no ne zna se je li prenesen ili je doplivao. Za sada je vrsta opstala jedino na poluotoku Pelješcu.
U drugoj polovici XX. stoljeća mediteranska populacija širi svoj areal prema sjeveru i zauzima područja u zadarskom zaleđu, a pojedinačni skitajući primjerci sreću se u Istri, Sloveniji i Italiji. Latinsko ime Canis aureus za dalmatinskog čaglja koristi se već početkom XIX. stoljeća, dok neki stručnjaci smatraju da se radi o posebnoj podvrsti čaglja i nazivaju ga Canis dalmatinus.
Kad zauzmu neki prostor, čagljevi ga brane tako što ga označavaju mokraćom i izmetom. Danju se skrivaju u svojim brlozima, a navečer izlaze u potragu za hranom,. Jedu sve: ono što ulove, ali i strvine, voće i povrće. Ništa im nije odbojno: pojest će skakavca, miša, štakora ribu, puža, razne kukce, voće, povrće... Često love i životinje koje su u lovu ranjene, ali pobjegnu od ljudi, no preslabe su da bi preživjele. Čagalj je, jednostavno, veliki oportunist.
Na Pelješcu ih najviše ima u blizini tamošnjeg odlagališta otpada, jer se ove životinje, koje se inače boje ljudi, po noći odvaže doći do mjesta koje miriše po ljudima, ali tamo ima hrane. Slično je i i u Zadarskom zaleđu, Dubrovačkom primorju i Konavlima. Često će nakon oranja proći strništima i pojesti glodavce koji nastradaju, a nije im strano ni nakon svinjokolje pojesti ono što ljudi odbace, poput ostataka kože s dlakom, uški, iznutrica...